Nazad na sadržaj - Sledeće

Poglavlje 1

Udica

By Perin

Hladan vetar je viorio kroz noć, preko snegom pokrivene zemlje gde su ljudi ubijali jedni druge protekla tri dana. Vazduh je bio svež, ali ne toliko leden kako je Lan očekivao za ovo doba godine. Bilo je dovoljno hladno da njegova čelična verižnjača prenese hladnoću kroz njegov ogrtač, i da se njegov dah pretvara u maglu ispred njegovog lica kada je vetar ne bi oduvao. Crnilo na nebu je upravo počelo da bledi, hiljade zvezda kao zbijeno razdana prašina dijamanata polako su nestajale. Debeli srp meseca je visio nisko, jedva odavajući svetlost da se razaznaju siluete ljudi koji su čuvali logor bez vatre u izvaljenim deblima hrasta i kožolista. Vatra bi ih odala Aijelima. Borio se protiv Aijela mnogo prije nego što je ovaj rat počeo, na šijenarskim  marševima, stvari dužnosti prema prijateljima. Aijeli su bili dovoljno zli po danu. Suočiti se sa njima po noći je bilo skoro isto kao i položiti svoj život na bacanje novčića, nije bilo razlike. Naravno, ponakad bi vas pronašli i bez vatri.

            Odmarajući oklopljenu ruku na svom maču u koricama, prebacio je svoj ogrtač oko sebe i nastavio obilazak straže kroz kao tele dubok sneg. Bio je to starinski mač, napravljen od Jedne moći pre Slamanja Sveta, tokom Rata Senke, kada je Mračni dodirnuo svet za neko vreme. Samo su legende ostale o tom Dobu, osim možda onoga što bi Aes Sedai mogle znati, ali opet sečivo je bilo čvrsta činjenica. Nikad neće moći da se slomi, i nikad nije trebao da se oštri. Držak je bio zamenjen bezbroj puta tokom dugih vekova, ali čak ni oljuštena boja nije mogla dirnuti sečivo. Jednom, beše to mač kraljeva Malkijera.

            Sledeći stražar kojem je prišao, malen zdepasti tip u dugačkom tamnom ogrtaču, oslanjao se o stablo veoma raskomadanog hrasta, sa glavom oslonjenom na njegove grudi. Lan dodirnu stražarevo rame, i čovek se grčevito ispravi, skoro ispuštajući rog i snažni jahaći luk koji je stezao u svojim rukama sa rukavicama. Kapuljača njegovog ogrtača je skliznula nazad, na trenutak otkrivajući kupastu čeličnu kacigu pre nego što ju je brzo ponovo navukao. Na bledoj mesečini, Lan nije mogao razaznati čovekovo lice iza vertikalnih zatvora njegove zaštitne kacige, ali ga je znao. Lanova sopstvena kaciga je bila otvorena, u stilu mrtvih Malkijera, podražavajući čelični ćubasti mesec iznad njegovog čela.

            “Nisam spavao, moj lorde”, momak brzo reče. “Samo sam se odmarao na trenutak”. Domanac bakarne kože, zvučao je posramljeno, i to sa pravom. Ovo nije bila njegova prva bitka, ili čak njegov prvi rat.

            “Aijeli bi te probudili tako što bi ti prerezali grkljan ili ti probili srce kopljem, Basrame”, reče Lan tihim glasom. Ljudi su slušali bolje tihe glasove nego glasne uzvike, sve dok su čvrstina i sigurnost pratile mirnoću. “Možda bi bilo bolje bez iskušenja koje pruža drvo tako blizu”. Uzdržao se da ne doda da čak i kada ga Aijeli ne bi ubili, čovek je riskirao promrzline stojeći na jednom mestu duže vreme. Basram je to znao. Zime su bile skoro isto toliko hladne u Arad Domanu kao i u Krajinama.

            Mrmljajući izvinjenje, Domanac učtivo dodirnu svoju kacigu i udalji se tri koraka od drveta. Sada je stajao uspravno, i zurio u tamu. Premestio je svoja stopala takođe, čuvajući prste od promrzlina. Glasine su govorile da su Aes Sedai nudile Lečenje, bliže reci, sa povredama i bolestima nestalim kao da se nikada nisu pojavljivale, ali bez toga, amputacija je bila uobičajen način da  se zaustave stopala od crnog truljenja, pa možda čak i noge takođe. U svakom slučaju, bilo je najbolje izbegavati uplitanje sa Aes Sedai više nego što je to bilo potrebno. Godinama kasnije mogli bi naći da je jedna od njih vezala žice za tebe samo za slučaj da ona ima nekakvu potrebu. Aes Sedai su mislile daleko unapred, i retko su izgledale da brinu oko toga koga su koristile u svojim šemama i kako. Ovo je bio jedan razlog zašto ih je Lan izbegavao.

            Koliko će Basramova obnovljena opreznost trajati? Lan je želio da zna odgovor, ali nije bilo svrhe da tera Domanca na još neke zadatke. Svi ljudi kojima je on komandovao bili su do kostiju oprezni. Verovatno je svaki čovek u vojsci veličansveno nazvanoj Velika Koalicija—ponekad takođe zvanoj Veličanstvena Koalacija, ili Veliki Savez, ili pola desetine drugih stvari, nekih više nego nepohvalnih—verovatno je skoro svaki čovek bio blizu iscrpljenosti. Bitka je bila vruć posao, sa snegom ili bez njega, i zamarajući.  Mišići bi se vezali u čvor od tenzije čak i kad su imali šansu da se zaustave na neko vreme, a poslednjih nekoliko dana im je ponudilo male šanse da se zaustave veoma dugo.

            Logor je održavalo dobro preko tri stotine ljudi, puna četvrtina njih na straži u svako vreme—protiv Aijela Lan je želio onoliko očiju koliko je bilo moguće—i pre nego što je prešao sledećih dve stotine koraka, morao je da probudi još trojicu, sa jednim koji je spavao na nogama bez ikakve potpore uopšte. Džaimova glava je bila uzdignuta, i njegove oči su bile otvorene. To je bio trik koji su vojnici naučili, naročito stariji vojnici kao Džaim. Presecajući proteste sedobradog čoveka da nije mogao zaspati, da nije stajao uspravno, Lan je obećao da će Džaimovi prijatelji saznati ako ga bude pronašao da ponovo spava.

            Džaimova usta su zjapila otvorena na trenutak; onda je teško progutao. “Neće se desiti ponovo, moj lorde. Neka mi Svetlost sprži dušu ako se desi!” Zvučao je zabrinuto do kostiju. Neki ljudi bi bili uplašeni da će ih njegovi prijatelji izlupati do besvesti zato što ih je izložio opasnosti, ali sa obzirom na Džaimovo društvo, vrlo verovatno je da je strepeo od poniženja zbog toga što je bio uhvaćen.

            Dok je Lan nastavljao dalje, uvideo je da se smeška. Retko se smejao, a to je bila budalasta stvar da se smeje, ali smeh je bio bolji od brige oko toga što ne može da promeni, kao što su umorni ljudi koji dremaju na straži. Kao i brige oko smrti. Ono što ne može biti promenjeno, mora se pretrpiti.

            Iznenada je zastao, i povisio svoj glas. “Bukama, zašto se šunjaš okolo? Pratiš me od trenutka kada sam se probudio”. Preplašeni groktaj se javio negde iza njega. Verovatno je Bukama mislio da je bio tih, i uistinu, veoma malo ljudi bi moglo čuti slabo škripanje njegovih čizmi u snegu, ali opet morao je da zna da bi ih Lan čuo. Nakon svega, on je bio jedan od Lanovih učitelja, i jedna od prvih lekcija je bila da bude svestan svog okruženja sve vreme, čak i u snu. Nije to bila laka lekcija za dečaka da nauči, ali samo su mrtvi mogli priuštiti zaborav. Zaboravni su brzo postajali mrtvi, u Ljagi iza Krajina.

            Čuvao sam ti leđa”, grubo objavi Bukama, koračajući da mu se pridruži.”Jedan od ovih u crno obavijenih aijelskih Prijatelja Mraka bi mogao da se ušunja i da ti prereže grkljan za svu brigu koju ti preuzimaš. Zar si zaboravio sve što sam te naučio?” Obmanjujući i prost, Bukama je bio skoro isto toliko visok kao i on, viši od većine ljudi, i nosio je malkijersku kacigu bez ćube, iako je imao pravo na jednu. Imao je mnoge više brige za svoja zaduženja nego za prava, što je bilo ispravno, ali Lan je želio da on ne odbija svoja prava tako potpuno. Kada je nacija Malkijera izumrla, dvadeset ljudi je dobilo zadatak da odnesu nahoče Lana Mandragorana u sigurnost. Samo petorica su preživela taj put, da uzdignu Lana iz kolevke i da ga treniraju, a Bukama je bio jedini koji je još bio živ. Njegova kosa je bila sada trajno seda, pri ramenima otsečena kako je tradicija zahtevala, ali njegova leđa su bila uspravna, njegove ruke čvrste, njegove oči bistre i oštre. Tradicija je bila srž Bakame. Tanki splet kožnog kanapa je držao njegovu kosu iza, odmarajući se na nepromenjivoj brazdi preko njegovog čela koju je napravio tokom godina. Nekoliko ljudi je još nosilo hadoru. Lan ju je nosio. Umreće noseći je, i otići će u grob noseći to i ništa drugo. Ako bude nekoga da ga sahrani na mestu na kojem bude umro. Pogledao je na sever, ka njegovom dalekom domu. Mnogo ljudi bi mislilo da je čudno nazivati to mesto domom, ali on je osećao da ga vuče još otkad je došao na jug. 

            “Setio sam se dovoljno da bi mogao da te čujem”, on odgovori. Bilo je premalo svetla da bi mogao da razazna Bukamino mokro lice, ali nekako je znao da je imalo poprek pogled. Nije mogao da se seti da je video bilo kakav drugi izraz od njegovog prijatelja i učitelja čak i kada je govorio pohvale. Bukama je bio čelik ogrnut telom. Čelik njegova volja, dužnost njegova duša. “Da li još uvek veruješ da su Aijeli zakleti Mračnom?”

            Drugi čovek napravi znak protiv uroka, kao da je Lan izgovorio istinsko ime Mračnog. Šai'tan. Obojica su videla nesreće koje su pratile to ime izgovoreno naglas, a Bukama je bio jedan od onih koji su verovali da je čak misao na to privlačila pažnju Mračnog. Mračni i svi njegovi Izgubljeni su zavezani u Šajol Gulu, Lan je recitovao katehizmu u svojoj glavi, zatvoreni od strane Tvorca u trenutku stvaranja. Neka živimo bezbedno u Svetlosti, u ruci Tvorca. Nije verovao da je sama misao na to ime bila dovoljna, ali bolje je biti siguran nego žaliti kada je u pitanju Senka.

            “Ako nisu, zašto smo mi onda ovde?”, razdraženo reče Bukama. I sa iznenađenjem. Voleo je gunđati, ali uvek oko nedoslednih stvari ili planova za budućnost. Nikad za sadašnjost. “Dao sam svoju reč da ću ostati do kraja”, Lan blago odgovori. Bukama počeša svoj nos. Njegovo gunđanje može biti odgođeno ovaj put. Bilo je teško biti siguran. Još jedna od njegovih lekcija bila je da čovekova reč mora biti dobra kao i zakletva data pod Svetlosti ili uopšte nije bila dobra.

            Aijeli su stvarno izgledali kao horda Prijatelja Mraka kada su se odjednom rasuli preko ogromnog planinskog prelaza zvanog Kičma Sveta. Spalili su veliki grad Kairhijen, opustošili kairhijensku naciju, i, za dve godine od tada, probili se kroz Tir, a onda i Andor pre nego što su dospeli na ova smrtna polja, ispred ogromnog ostrvskog grada Tar Valona. U svim godinama posle dana kada su sadašnje nacije bile odsečene iz carstva Artura Hokvinga, Aijeli nikad prije nisu napustili pustinju koju su nazivali Pustoš. Možda su vršili innvazije pre toga; niko u to ne može biti siguran, osim možda Aes Sedai u Tar Valonu, ali kao što to često biva sa ženama iz Bele kule, nisu ništa govorile. Ono što su Aes Sedai znale, držale su za sebe, i odavale malu pomoć u vidu kapi i delova kada i ako odluče. U svetu izvan Tar Valona, ipak, mnogo ljudi je tvrdilo da uviđa obrazac. Hiljadu godina je prošlo od Slamanja sveta i Troločkih ratova, ili su bar tako većina istoričara govorili. Ovi ratovi su uništili nacije koje su postojale tada, i niko nije sumnjao da je ruka Mračnog bila iza njih, bio on zatvoren ili ne, skoro sigurno kao što je bila i iza Rata Senki, i Slamanja, i kraja Doba legendi. Hiljadu godina od Troločkih ratova dok Hokving nije izgradio carstvo, i ono je, takođe, bilo uništeno, nakon njegove smrti, u Stogodišnjem ratu. Neki istoričari kažu da su videli ruku Mračnoga i u njemu, takođe. I sada, skoro hiljadu godina nakon što je Hokvingovo carstvo nestalo, Aijeli su došli, paleći i ubijajući. To mora da je bio obrazac. Mora da ih je Mračni usmerio. Lan nikada ne bi pošao na jug da nije verovao u to. Više nije verovao. Ali dao je svoju reč.

            Pomerio je svoje prste u čizmama okrenutim na dole. Bilo da je bilo hladno onako kako je on navikao ili ne, hladnoća se skrivala u tvoja stopala ako bi stajao na jednom mestu u snegu previše dugo. “Hajde da prošetamo”, rekao je. “Ne sumnjam da ću morati da probudim još desetinu ljudi, ako ne i dve”. I da napravi još jedan krug da probudi ostale.

            Ipak, pre nego što su mogli načiniti korak, zvuk ih je načinio opreznim i spremnim: zvuk konja koji se probija kroz sneg. Lanova ruka je skrenula ka dršci njegovog mača, napola oprezno olakšavajući sečivo u koricama. Slabi zveket  čelika o kožu je dolazio od Bukame koji je radio to isto. Nijedan se nije plašio napada; Aijeli su jahali samo u velikoj potrebi, a  bezvoljno čak i tada. Ali usamljeni konjanik u ovo doba mora biti glasnik, a glasnici su retko donosili dobre vesti, ovih dana. Naročito ne noću.

            Konj i jahač se pojaviše iz tame prateći mršavog čoveka koji je išao peške, jednog od stražara sudeći po konjskom luku koji je nosio. Konj je imao savijen vrat dobre tairenske krvi, i jahač je očigledno bio iz Tira, takođe. Kao prvo, miris ruža je dolazio od njega putem vetra, sa ulja koja su blistala na njegovoj zašiljenoj bradi, a samo su Tairenci bili dovoljno ludi da se namirišu, kao da Aijeli nisu imali noseve. Osim toga, niko drugi nije nosio ovakve kacige sa visokim rubcem preko vrha i okvir koji baca senku na čovekovo usko lice. Jedina kratka bela perjanica ga je označavala kao oficira, i čudnog izbora za glasnika, verovatno oficira nižeg ranga. Skupio se u svom visoko unjkavom sedlu i držao svoj tamni ogrtač čvrsto oko sebe. Izgledalo je da se trese. Tir je bio daleko na jugu. Na obalama Tira, nikad nije snežilo više od par pahuljica. Lan u to nikada stvarno nije verovao, šta god da je pročitao, dok se nije sam uverio.

            “Evo ga ovde, moj lorde”, reče stražar hrapavm glasom. Prosed Saldejac po imenu Rakim, dobio je taj glas godinu ranije, zajedno sa poderanim ožiljkom koji je voleo da pokazuje kada popije, od aijelske strele u grlu. Rakim se smatrao srećnim što je živ, i bio je. Nažalost, takođe je verovao varajući smrt jednom, prevariće je i drugi put. Stalno je rizikovao, čak i kad nije pio, hvalio se svojom srećom, budalastoj stvari o kojoj se trebalo hvaliti. Nije bilo svrhe iskušavati sudbinu.

            “Lord Mandragoran?” Jahač je povukao uzde ispred Lana i Bukame. Ostajuću u svom sedlu, nuesigurno ih je odmeravao, bez sumnje zbog toga što im je oklop bio neukrašen, svoji kaputa i ogrtača od obične vune, i donekle iznošenih. Mali vez je bio lepa stvar, ali neki južnjaci su ukrašavali sebe kao tapiserije. Verovatno je ispod svog ogrtača Tairenac nosio pozlaćenu verižnjaču i svileni satenski kaput ispresecan njegovim bojama kuće. Njegove visoke čizme su sigurno bile izvezene u obliku svitaka koji su sjajili na mesečini uz bleskove srebrnog. U svakom slučaju, čovek je nastavio dalje jedva se zaustavljajući da uhvati daha. “Svetlost mi spalila dušu, bio sam siguran da ste bili najbliži, ali počeo sam da mislim da vas nikad neću pronaći. Lord Amares prati oko pet ili šest stotina Aijela sa šest stotina svojih ljudi”. Prezirno je odmahnuo glavom. “Čudna stvar je, što idu na jug. Dalje od reke. U svakom slučaju, sneg ih usporava onoliko koliko i nas, i lord Amares misli ako bi vi bili nakovanj na liniji grebena koju nazivaju Udica, može ih udariti otpozadi kao čekić. Lord Emares sumnja da mogu da dopru do nje pre prvog svetla”.

            Lanove usne se stisnuše. Neki od ovih južnjaka su imali posebnu ideju o učtivom ponašanju. Ne silazeći sa konja pre nego što je progovorio, ne govoreći svoje ime. Kao gost, trebao je da se prvi predstavi. Sada se Lan nije mogao predstaviti, a da ne zvuči razmetljivo. Momak čak nije ni ponudio hvale svog lorda, niti dobre želje. I izgledalo je da je mislio da oni ne znaju da je će istok biti dalje od reke Erinin. Možda je to bio neobazrivi govor, ali ostalo je bila nevaspitanost. Bukama se nije pomerio, ali opet je Lan položio ruku na njegovu ruku kojom izvlači mač. Njegov najstariji prjatelj je mogao biti previše osetljiv.

            Udica je ležala dobranu ligu od logora, a noć je padala, ali on je klimnuo.

            “Recite lordu Emaresu da ću biti tamo sa prvim svetlom”, rekao je jahaču. Ime Emares mu je nije bilo poznato, ali vojska je bila tako ogromna, skoro dve stotine hiljada ljudi koji su predstavljali desetine nacija, plus Kulina Straža iz Tar Valona i čak deo Dece Svetla, da je bilo nemoguće znati više od pesnice imena. “Bukama, diži ljude”.

            Bukama progunđa, veoma divlje ovaj put, i uz pokret Rakimu da ga prati, otšunjao se natrag u logor, sa glasom koji se dizao kako je išao. “Budite se i u sedla! Jašemo! Budite se i u sedla!”

            “Jašite žestoko”, bezimeni Tairenac reče uz mali nagoveštaj komande u njegovom glasu. “Lord Emares će zažaliti ako bude jahao protiv ovih Aijela bez nakovnja na mestu”. Izgledao je kao da implicira da će Lan zažaliti ovo Emaresovo kajanje.

            Lan načini sliku plamena u svom umu i pohrani svoje emocije u njega, ne samo sam bes već sve, svaku mrvicu, dok nije izgledalo kao da pluta u praznini. Nakon godina vežbe, za dostizanje ko'dija, jedinstva, trebalo je manje od udara srca. Misao i njegovo vlastito telo su postajali sve udaljeniji, ali u ovom stanju postao je jedno sa zemljom ispod njegovih nogu, jedno sa noći, sa mačem koji neće koristiti na ovu neučtivu budalu. “Rekao sam da ću biti tamo”, ravno je rekao. “Ono što kažem, uradim”. Nije više želio da zna čovekovo ime.

            Tairenac mu se kratko pokloni iz sedla, pa okrenu konja, i mamuznu životinju u brzi kas.

            Lan je držao ko'di za trenutak više da bi bio siguran da su mu osećanja čvrsto pod kontrolom. Bilo je veoma budalasto ulaziti u bitku besan. Bes je iskrivljavao sliku i nateravao te na budalaste izbore. Kako je taj momak uspevao da se ovoliko dugo održi u životu? U Krajinama, izazvao bi desetine dvoboja za dan. Tek kada je Lan bio siguran da je miran, skoro onoliko hladan kao kada je bio ogrnut jedninom, okrenuo se. Prisećanje na tairensko senovito lice nije donosilo nikakav bes sa sobom. Dobro.

            Kada je stigao do centra logora među drvećem, logor je izgledao kao udareni mravinjak. Za one koje je znao, bila je to uređena aktivnost, i skoro bešumna. Nijednog potrošenog pokreta ili daha. Nije bilo šatora koje je trebalo postaviti, budući da bi gomila životinja bila samo teret kada je u pitanju borba. Neki ljudi su već bili na svojim konjima, sa verižnjačama utaknutim na mesto, kacigama na svojim glavama, sa kopljima zašiljenim stopom ili više čelika. Skoro svi ostali su učvršćivali svoje kolane ili pričvršćivali jahaće lukove u kožnim kutijama i pune tobolce iza visokih jabuka njihovih sedala. Spori su umrli u prvoj godini borbe protiv Aijela. Sada su većina bila Saldejci i Kandorci, ostatak Domanci. Neki od Malkijera je došlo na jug, ali Lan ih nije hteo voditi, čak ni ovde. Bukama je jahao sa njim, ali ga nije sledio.

            Bukama ga je sreo noseći koplje i vodeći njegovog žutoriđastog uškopljenika, Sunčevo Koplje, praćen od strane bezbradatog mladića po imenu Kanijedrin, koji je pažljivo vodio Lanovog Mačijeg Igrača. Pastuv iz zaliva je bio samo napola istreniran, ali Kaniedrin je bio dobro savetovan da se čuva. Čak i napola treniran ratni konj je bio znatno oružje. Narovno, Kandoranac nije bio ni upola toliko naivan kao što je njegovo sveže lice nagoveštavalo. Uspešan i iskusan vojnik, strelac retkih sposponosti, on je bio veseli ubica koji se ponekad smejao dok se borio. Smešio se sada, na izgled buduće borbe. Mačiji Igrač je zabacio svoju glavu, takođe nestrpljiv.

            Kakvo god da je bilo Kanijedrinovo iskustvo, Lan je pažljivo proverio kolane sedla Mačijeg Igrača pre nego što je prihvatio njegove uzde. Otpušteni kolan je mogao ubiti isto tako brzo kao i ubod koplja.

            “Rekao sam šta planiramo ovog jutra”, prošaputa Bukama nakon što je Kanijedrin otišao do svog jahaćeg konja, “Ali sa ovim Aijelima, nakovanj se može pretvoriti u jastučić za igle  ako čekić sporo dolazi”. Nikada nije gunđao drugim ljudima, samo Lanu.

            “A čekić se može pretvoriti u  jastučić za igle ako udari, a nema nakovnja na mestu”, Lan odgovori, skačući u sedlo. Nebo je očigledno bilo sivo sada. Još uvek tamno sivo, ali samo je raštrkana pesnica zvezda ostala. “Moraćemo da jašemo čvrsto da bi stigli do Udice pre prvog svetla”. Podigao je svoj glas. “Uzjašite!”

            I čvrsto su jahali, galopirajući pola milje, onda kaskajući, a onda vodeći životinje za uzde brzim hodom pre nego što uzjahivanje ponovo počne. U pričama, ljudi su galopirali deset milja, dvadeset, ali čak i bez snega, galopiranje od čitave četiri ili pet milja bi učinilo pola konja hromim i zamorilo ostatak mnogo pre nego što bi dospeli do Udice. Tišina bledeće večeri bila je prekinuta samo krckanjem kopita ili čizama na snežnoj kori, škripom kože sedla, i ponekad promrmljanim kletvama ljudi koji su zakačili prst na skriveni kamen. Niko nije trošio dah na žalbe ili razgovor. Svi su ovo radili često, i ljudi i konji su udarali lagan ritam koji je brzo prekrivao zemlju.

            Zemlja oko Tar Valona je očigledno bila valovita većim delom, prošaran sa postranim zasađenim šibljem i šipražjem, nekim velikim, ali sa svim odebljelim tamom. Velike ili male, Lan je odmeravao ove grupe drveća pažljivo dok je vodio svoje ljude kraj pored, i držao je stub dobrano daleko. Aijeli su bili vrlo dobri u korištenju kakvog god zaklona na koji bi naišli, mestima gde bi mnogo ljudi bilo sigurno da se ni pas ne može sakriti, i veoma dobri u širenju zaseda. Ipak, ništa se nije komešalo. Za ono što su njegove oči mogle da vide, skupina koju je vodio mogli su biti jedini živi ljudi na svetu. Huktanje sove je bio jedini zvuk koji je čuo, a da ga oni nisu napravili.

            Nebo na istoku je bilo mnogo više bledosivo do trenutka kada je niski greben zvani Udica došao na vidik. Dobrano pod miljom dugačak, vrh bez drveća se dizao malo manje od četrdeset stopa iznad okružnog zemljišta, ali bilo kakva uzvisina je davala određenu prednost u odbrani.

            Ime je nastalo od načina na koji se severni kraj krivio nazad ka jugu, osobina otvoreno vidljiva dok je razvrstavao ljude u dugačku liniju duž vrha ruba na obe njegove strane. Svetlost je definitivno rasla. Zapadno, mislio je da je mogao razaznati bledu veličinu same Bele kule, koja se dizala u centru Tar Valona neke tri lige daleko.

            Kula je bila najviša struktura na svetu, ali je opet bila u senci veličine usamljene planine koja se dizala sa ravnica izvan grada, na drugoj strani reke. To je bilo dovoljno jasno kada je bilo  malo svetlosti. U najdubljoj noći, mogli ste da je vidite kako blokira zvezde. Zmajeva planina bi bila div u Kičmi Sveta, ali ovde na ravnici, bila je čudovišna, probijajući oblake i dižući se visoko.

            Viša iznad oblaka nego što je većina planina bila ispod, njen razbijeni vrh je uvek odavao tok dima. Simbol nade i očaja. Planina proročanstva. Brzo ju gledajući, Bukama je napravio još jedan znak protiv zla. Niko nije želeo da se to proročanstvo ispuni. Ali biće, naravno, jednog dana.

            Od crte grebena,  nežno zatalasana zemlja se prostirala više o milje na zapad, do jedne od većih šipražja, pola lige široke. Tri zagažene staze su ispresecale sneg između, gde su veliki brojevi konja i ljudi koji su išli peške prošli. Bez približavanja, bilo je nemoguće reći ko ih je napravio, Aijeli ili takozvani ljudi Koalicije, samo da su bili napravljeni otkad je sneg prestao da pada, najviše dva dana ranije.

            Još nije bilo znaka Aijelima, ali ako nisu promenili pravac, što je uvek bilo moguće, mogli bi se pojaviti iz ovih drveća svakog trenutka. Ne čekajući Lanovu naredbu, ljudi su isukali svoja koplja uperena nadole u zemlju ispod snega, gde bi mogli biti lako ponovo zgrabljeni po potrebi. Vadeći svoje jahaće lukove, izvukli su strele iz njihovih tobolaca kucnuli ih, ali ih nisu izvlačili. Samo su novopridošli mislili da bi mogli držati napet luk dugo. Sam Lan nije nosio luk. Njegova dužnost je bila da upravlja borbom, ne da bira mete. Luk je bio oružje kojem se davala prednost protiv Aijela, ali opet su ga mnogi od južnjaka prezirali. Emares i njegovi Tairenci bi jahali pravo u Aijele sa njihovim kopljima i mačevima. Bilo je trenutaka kada je to bio jedini način, ali bilo je budalasto bespotrebno gubiti ljude, pre nego što moraš, i onoliko koliko su breskve bile otrov, ti si gubio ljude u bliskim sudarima sa Aijelima.

            Nije se bojao da će se Aijeli okrenuti kada ih vide. Nisu oni bili divlji borci, bez obzira šta drugi govorili; odbijali su borbu kada su šanse bile previše velike. Ali šest stotina Aijela će gledati na njihove brojeve pravično; suočiće se sa manje od četiri stotine, iako postavljenim na visokom tlu. Pojuriće napred i suočiće se sa pozdravom strela. Dobar jahaći luk bi mogao ubiti čoveka tri stotine koraka dalekog, i raniti na četiri, ako je čovek koji ga je izvukao imao sposobnosti. To je bio dugačak koridor čelika za Aijele da pretrče. Nažalost, oni su nosili lukove napravljene od rogova i tetiva, takođe, isto tako efikasne kao i jahaći lukovi. Najgore bi bilo kada bi Aijeli stali i razmenjivali strele; obe strane bi gubile ljude brzo koliko god brzo Emares stigao. Najbolje bi bilo kada bi Aijeli odlučili da se zatvore; čovek koji trči ne bi mogao da gađa lukom sa nekom preciznošću. Na kraju, bilo bi najbolje da Emares ne zakasni. Onda bi Aijeli mogli udariti po bokovima, naročito kada bi znali da ih prate, a to bi otvorilo stršljenovo gnezdo. Bilo kako, kada ih Emares udari sa leđa, Lan će okupiti koplja i pojahati dole.

            U biti, to je bio čekić i nakovanj. Jedna sila koja bi držala Aijele na mestu dok bije druga udarila, a onda bi se obe zatvorile. Jednostavna taktika, ali efikasna; većina efikasnih taktika je bila jednostavna. Čak su i svinjoglavi Kairhijenci naučili da je koriste. Dobar broj Altaranaca i Murandianaca je umrlo zbog toga što je odbilo da nauči.

            Sivoća se pretopila u svetlo. Sunce će uskoro da se pojavi preko horizonta iza njih, bacajući obris na njih na grebenu. Vetar je vihorio, hvatajući Lanov ogrtač, ali on je još jednom prihvatio ko'di i ignorisao hladnoću. Mogao je da čuje Bukamu i druge ljude blizu njega kako dišu. Duž linije, konji su udarali svojim kopitima nestrpljivo u snegu. Soko je obletao iznad otvorenog zemljišta, loveći duž ivice širokog šipražja.

            Odjednom, soko se okrenu i kolona Aijela se pojavi, dolazeći iz drveća brzim kasom,  dvadeset ljudi u istoj liniji. Izgleda da ih sneg nije sprečavao u nekom većem stepenu. Podižući svoja kolena visoko, kretali su se isto toliko brzo koliko bi bilo koji čovek na raščćenom tlu. Lan izvuče svoj durbin iz kožne kutije privezane na njegovo sedlo. Bio je to dobar durbin, kairhinjanske izrade, i kada je prislonio mesingom omeđenu cev na svoje oči, Aijeli, još uvek milju daleko, izgledali su bliže. Bili su visoki ljudi, mnogi visoki kao on a neki i veći, noseći ogrtače i kratke pantalone u senkama smeđeg i sivog koje je stajalo naspram snega. Svaki je imao tkaninu omotanu oko svoje glave, i tamni veo koji je skrivao njegovo lice do očiju. Neke bi mogle biti žene—Aijelske žene su se katkad borile zajedno sa muškarcima—ali većina bi trebalo da budu muškarci. Svaki je nosio zašiljeno kratko koplje u jednoj ruci, sa okruglim, štitom od volovske kože i nekoliko kopalja zgrabljenim u drugoj. Njihovi lukovi su bili u kutijama na njihovim leđima. Mogli su da odrade ubivstven posao sa tim kopljima. I sa svojim lukovima.

            Aijeli bi trebali biti slepi da promaše konjanike koji su ih čekali, ali nastavili su bez zastoja, njihova kolona je kao zmija koja je klizila iz dveća prema grebenu. Daleko na zapadu truba se oglasila, stanjena zbog daljine, a onda još jedna; da bi bila tako slaba, morali su da budu u blizini reke, ili čak na drugoj strani. Sijeli su nastavili da se približavaju. Treća truba se oglasila, daleko, i četvrta, i peta, i više. Među Aijelima glave su se okretale, gledajući nazad. Da li je truba privukla njihovu pažnju, ili su znali da ih Emares prati?

            Aijeli su nastavili da se pojavljuju iza drveća. Neko je loše proračunao, ili se još Aijela pridružilo prvoj družini. Preko hiljadi ih je bilo van drveća, sada, i još ih je nadolazilo. Petnaest stotina, i još iza. Vratio je durbin nazad u kutiju.

            “Zagrliti smrt”, promrmlja Bukama, zvučeći kao hladan čelik, i Lan ču kako drugi Krajišnici ponavljaju reči. On ih je prosto zamislio; to je bilo dovoljno. Smrt je dolazila po svakog čoveka na kraju, i retko je dolazila kada ju je očekivao. Naravno, neki ljudi su umirali u svom krevetu, ali od detinjstva Lan je znao da neće.

            Mirno, pogledao je levo i desno duž linije njegovih ljudi. Saldejci i Kandorci su stajali čvrsto, naravno, ali bilo mu je drago da vidi da niko od Domanaca nije pokaziovao znakove razdraženosti, takođe. Niko nije pogledavao preko ramena na put za bežanje. Ne da je očekivao nešto manje nakon dve godine borbe uz njih, ali on je uvek imao više poverenja u ljude iz Krajina nego odnekle drugde. Krajinaši su znali da se ponekad teški izbori moraju napraviti. To je bilo u njihovim kostima.

            Zadnji dio Aijela je izašao iza drveća, negde oko sve hiljade njih, broj koji je menjao sve, i ništa. Dve hiljade Aijela je bilo dovoljno da pregazi njihove ljude i da se obračuna sa Emaresom, osim ako nije sam sreća Mračnog uza njih. Misao na povlačenje nije se digla. Ako Emares udari bez nakovnja na mestu, Tairenci će biti uništeni, ali ako izdrži dok Emares ne stigne, onda se oba i nakovanj i čekić mogu spasti. Osim toga, dao je svoju reč. Opet, nije mislio da umre ovde bez svrhe, niti da njegovi ljudi umru bez nje. Ako Emares ne supije da stigne do vremena kada Aijel dođu unutar dvesta koraka, on će okrenuti svoju četu sa grebena i pokušati da jaše oko Aijela da se pridruži Emaresu. Vadeći svoj mač iz korica, držao ga je opušteno na svom boku. To je bio samo mač sada, sa ničim što bi zapadalo za oko ili ga izdvajalo. Nikad neće biti više ništa nego mač. Ali sadržavao je njegovu prošlost, i njegovu budućnost. Trube na zapadu su se oglašavale skoro neprekidno.

            Iznenada, jedan od Aijela ispred kolone diže svoje koplje iznad glave, držeći ga gore za vreme tri koraka. Kada ga je spustio dole, kolona se zaustavi.

            Dobrih pet stotina koraka ih je odvajalo od grebena, dosta daleko od hica strele. Zašto ispod, Svetlosti? Čim su se zaustavili, zadnja polovina stuba se okrenula da se suoči sa putem kojim su došli. Da li su samo bili oprezni? Sigurnije je da pretpostavi da su znali za Emaresa.

            Vadeći ponovo svoj durbin, levom rukom, proučavao je Aijele. Muškarci u prvom redu su zasenjivali svoje oči sa rukom kojom su držali koplje, proučavajući jahače na grebenu.

            To nije imalo smisla. U najboljem slučaju biće u mogućnosti da razaznaju tamne obrise prema izlasku sunca, možda ćubu na kacigi. Ne više od toga. Aijeli su izgleda pričali jedni sa drugim. Jedan od muškaraca koje je predvodio odjednom diže ruku iznad glave, držeći koplje, i ostali uradiše isto. Lan spusti svoj durbin. Svi Aijeli su gledali napred sada, i sve i jedan je držao svoje koplje visoko. Nikada nije vidio ništa slično prije.

            Kao jedan, koplja se spustiše dole, i Aijeli viknuše jednu reč koja je jasno tutnjivo odzvanjala preko prostora između, gušeći udaljene zvuke truba. “Aan'allein!”

            Lan je razmenio začuđene poglede sa Bukamom. To je bio Stari Jezik, jezik kojim se govorilo u Doba legendi, i u vekovima pre Troločkih ratova. Najbolji prevod kojeg se Lan mogao setiti bio je Samo Jedan Čovek. Ali šta je to značilo? Zašto bi Aijeli vikali nešto tako?

            “Kreću se”, promrmlja Bukama, i Aijeli su se kretali.

            Ali ne ka grebenu. Okrećući se na sever, kolona prekrivenih Aijela brzo je ponovo postigao kas i, jednom kada je njena glavnina bila dobrano iza kraja grebena, počela da zavija na istok još jednom. Ludilo naslagano na ludilu. Ovo nije bio bokovski manevar, ne samo na jednoj strani. 

            “Možda se vraćaju natrag u Pustoš”, zazva Kanijedrin. Zvučao je razočarano. Drugi glasovi su ga glasno ismevali. Opšte gledište je bilo da Aijeli nikad neće otići dok svi ne budu pobijeni.

            “Da li da ih pratimo?” tiho je upitao Bukama. Nakon nekog vremena, Lan zavrti glavom. “Pronaći ćemo lorda Emaresa i porazgovarati—ljubazno—što se tiče čekića i nakovnja”, rekao je. Hteo je da zna oko čega je sve ovo trubljenje, takođe. Ovaj dan je započeo čudno, i imao je osećaj da će biti još više neobičnosti pre nego što se završi.

Nazad na sadržaj - Sledeće

Free Hit Counter