Prethodno - Nazad na sadržaj - Sledeće

Poglavlje 19

 

Bara vode

LUZER

Zajednička soba bila je prazna u tom trenutku, ali su zveckanje činija i glasovi iz kuhinje nagoveštavali da se doručak priprema. Brzo je izašla kroz sporedna vrata u štalu krčme. Bila je sigurna da je niko nije video. Za sada je dobro. Nebo je sivilo, a vazduh je bio hladan, ali bar je kiša prestala. Postojao je način da spreči kišu, ali nije htela da privlači pažnju. Digla je suknje i ogrtač da se ne bi isprljali na kamenom podu i ubrzala korak. Što je brže išla bile su manje šanse da je neko vidi.

To nije značilo da je mogla da izbegne svako radoznalo oko. Šarke su blago zaškripale dok je otvarala štalska vrata, a konjušar koji je bio na dužnosti skoči sa stolice u kojoj je bez sumnje dremao. Mršavi momak sa iskrivljenim nosom pre nego što se naklonio pokušao je da popravi frizuru, ali nije uspeo.

Kako vam mogu pomoći Gospo? upitao je oštrim glasom.

“Osedlaj moju kobilu, Kazine” reče ona i pritom mu u ruku stavi srebrni peni. Bila je sreća to što je on bio tu i kad je došla. Gazda Helvin je opisao Strelu u beležnici, ali sumnjala je da Kazin može da čita. Kada je video srebro poklonio se i otrčao po konja. Izgleda da je češće dobijao bakrenjake.

Žalila je što mora da ostavi hranu za konja, čak bi se i glup plemić toga setio, čula je  Kazina kako mrmlja “Kakav to glupi plemić izlazi u ovo doba, a da ne nosi hranu za konja?” Najverovatnije će posle ovoga otići da vidi da li je podmirila račun. Platila je i za ovu i za prethodne noći, ali uvek je postojala mogućnost da ga je   Kedzuan unajmila.

Pošto se popela u sedlo, hladno se osmehnula momku zbog njegovih komentara i odjahala u vlažne, skoro prazne ulice. Izgledalo je da će biti lep dan. Na nebu je tek poneki oblak zaklanjao zvezde, a i vetar je slabo duvao.

Lampe  visoko na zidovima ulica i prolaza još su bile upaljene, tako da je svuda bilo svetlo, ali jedini ljudi koje je videla bili su iz Noćna Straža sve sa helebardama i samostrelima i i takođe teško naoružane fenjerdžije, i koji su se starali da se lampe ne ugase. Bilo je čudo što su ljudi mogli da žive tako blizu Pustoši gde je Midraal mogao da iskorači iz svake senke. Noćna Straža i fenjerdžije gledali su je iznenađeno dok je prolazila. Niko nije jahao noću. Ne u Krajinama.

Zato je bila iznenađena kada je shvatila da nije prva na zapadnoj kapiji. Usporila je Strelu i zaustavila se podaleko od tri krupna čoveka koji su nosili dosta tovara. Nijedan nije nosio   oklop ili kacigu, ali svi su imali mač o boku i veliki samostrel u rukama, a tobolac sa strelama visio je sa sedla. Malo ljudi išlo je nenaoružano ovim zemljama. Njihova pažnja bila je usmerena na kapiju, a ponekad bi rezmenili koju reč sa stražom. Jedva su čekali da se kapija otvori, i jedva da su gledali u njenom pravcu. Zahvaljujući lampama kraj kapija lica su im se jasno videla. Prosed stariji čovek i mladić sa kamenim licem u crnim ogrtačima koji su sezali do kolena i vrpcama zavezanim oko glave. Malkijeri? Mislila je da je vrpca to označavala. Treći je bio Arafellin sa zvončićima u pletenici, nosio je tamno žuti kaput na kom je bilo nakačeno još zvončića. To je isti čovek kog je videla da napušta Nebeske Kapije.

Uskoro su se prvi zraci Sunca probili i kapije su se široko otvorile, a nekoliko trgovaca su krenuli da prođu. Ipak su ona trojica bili prvi, a Moiraina je pustila nekoliko kola sa pratnjom ljudi u oklopima da prođu pre nego što je krenula preko mosta. Stalno ih je držala na oku.

Ipak su se kretali istim pravcem.

Kretali su se brzo, bili su dobri jahači, jedva da su koristili uzde. Brzina joj je odgovarala. Što dalje od Kedzuan to bolje. Ostala je dovoljno blizu da može da ih vidi. Nije želela da bespotrebno privlači pažnju.

Tim tempom trgovci su bili daleko iza nje kada je stigla do prvog sela, bile su to dve zbijene dvospratne kamene kuće između kojih se nalazila mla krčma. I posle nekoliko meseci izgledalo joj je čudno da seljaci nose mačeve, a kraj svakih vrata nalazilo se bar jedno koplje.

Bilo je i samostrela. Nasuprot tome, deca su radosno trčala ulicom.

 

 

Tri čoveka nisu obratili pažnju na selo, ali ona je ostala dovoljno dugo da kupi hleb i jedan veliki žuti sir i da se raspita da li neko poznaje Aven Saheru... Odgovor je bio ne, a zatim je galopirala sve dok ih ponovo nije ugledala. Možda nisu znali ništa više od imena sestre sa kojom je Arafelin pričala, ali šta god da sazna o Kedzuan i druge dve sestre poslužiće.

Smislila je nekoliko načina da im priđe, ali svaki je odbacila. Tri čoveka na pustom putu mogla bi pomisliti da je mogu iskoristiti, naročito ako su ono čega se plašila. Ne bi joj bilo teško da ih smiri, ali želela je da izbegne to. Ako bi se ispostavilo da su Prijatelji Mraka ili samo odmetnici   morala bi da ih drži zarobljene dovoljno dugo da bi ih predala nekome. Ko zna koliko bi to trajalo, a i onda bi svi znali da je Aes Sedai. Vesti o ženi koja je zarobila tri odmetnika proširile bi se kao vatra koja je zahvatila suvo drvo.Jednako bi joj bilo kad bi napravila znak od vatre da je lakše nađu.

Šuma je ustupila mesto farmama, a zatim su farme počele da se proređuju i jele i borovi su se vratili. Orao sa crvene ćube kružio je iznad nje, nije bio  više od dvadeset koraka, ali ubrzo je postao samo tačka na nebu. Put je bio prazan, osim tri jahača i njihove tovarne životinje, a jedva da je bilo nekog iza. Pristojni ljudi bi sada užinali. Ovde nije bilo mnogo farmi. Pošto je primetila da senka postaje sve duža rešila je da zaboravi muškarce i da potraži mesto za spavanje. Ako bude imala sreće mogla bi da naiđe na neke farme uskoro, a ako za srebrnjak ne dobije krevet senjak sigurno hoće. Ako ne bude imala sreće sedlo će joj poslužiti kao jastuk. I obrok bi joj dobro došao. Ona vekna i sir su davno nestali.

Ispred tri čoveka su odjednom stali nasred puta, raspravljajući nekoliko trenutaka. Zaustavila se. Ako su je primetili, ne bi smela da krene ka njima, nijedna žena koja je sama na putu ne bi to uradila. Zatim je jedan od ljudi uzeo tovarnog konja i skrenuo u šumu. Druga dvojica su iznenada pojurili kao da su se setili da bi trebali negde da budu.

Moirjana se namršti. Arafellin je bio jedan od dvojice koji su odjurili, a sigurno je pomenuo Ase Sedai onome što je ostao. To je bio mlađi Malkijer, pomislila je. Ljudi su pričali o susretima te vrste.

Relativno malo ljudi je srelo sestru i prepoznalo je. A jedan takav je sigurno bolji od trojice.

Odjahala je do mesta gde su jahač i tovarni konj nestali, te je sjahala i počela da traži tragove. Većina dama je traganje prepuštalo svojim lovcima, ali to je interesovalo u određenom periodu kada je izgledalo zabavno isprljati se i penjati po drveću. Polomljene frančice i ugaženo lišće ostavljalo je trag koje bi i dete moglo da prati. Nekoliko stotina koraka dalje spazila ga je.

Već je rasedlao i istimario pastuva- lepu životinju; možda previše lepu za njegov iznošeni kaput. Izgledao je veći ovako blizu sa širokim ramenima i uskim strukom.

Ipak nije bio lep. Ni zgodan sa tim ravnim licem. To je ličilo na lice odmetnika. Skinuo je mač i seo. Izgledao je kao da razmišlja dok je zurio preko vode. Nije pomerio ni jedan mišić.

Moiraina je razmišljala. Sigurno je bio ostavljen da napravi kamp. Ostali će se vratiti, ali ne brzo pošto je zanemario svoj zadatak. Neće dugo trajati ako mu postavi pitanje ili dva.

“Da li je neki od vas sreo Aes Sedai nedavno?” bi poslužilo. A ako bi bio iznenađen kad bi mu postavila pitanje, možda bi odgovorio. Saidar ne sme da koristi do zadnjeg trenutka. Neizbežno je korišćenje Jedne moći, ali to će da ostavi za sam kraj kao dodatno iznenađenje.

Ispustila je Streline uzde, i počela da mu se približava što je tiše mogla. Mali brežuljak se nalazio ispred nje, i popela se na njega. Dodatna visina bi mogla da pomogne. Bio je jako visok čovek. A i pomoglo bi ako je u jednoj ruci držala nož, a u drugoj njegov mač

Usmeravanjem mu je oduzela mač...

Pomerio se brže nego što je očekivala. Niko tako velik nije mogao da se pomera tako brzo, kad se njena ruka sklopila oko balačka on se trže i okrećući se jednom rukom zgrabi balačak a drugom je uhvati za prednji deo haljine. Pre nego što je i pomislila da usmerava leteo je kroz vazduh. Uspela je samo da vidi kako se munjevito približava močvari, viknula je nešto, a zatim je upala u vodu  do struka. Bila je ledena. Nije mogla da održi prazninu, saidar se izgubio.

Koprcajući se ustala je, i zastala u vodi do struka dok se nije iskašljala svu vodu. Ogrtač joj je bio natopljen vodom i visio je. Besno se okrenula oko sebe da se susretne sa svojim napadačem, i ponovo prihvatila saidar. Bila je spremna da ga prikuje za zemlju i izudara dok ne zacvili!

Stajao je na mestu gde je ona bila i odmahivao glavom u čudu. A to mesto je bilo podaleko od mesta gde je on sedeo.

Kada se smilovao da je primeti vratio je mač u korice a zatim se primakao močvari i pružio ruku.

“Nije mudro pokušati da odvojiš čoveka od njegovog mača”, a pošto je video njenu haljinu dodao je”moja gospo”. To teško da je bilo iznenađenje. Njegove plave oči nisu se direktno susrele sa njenim. Ako je skrivao osmeh...!

Mrmljajući tiho odvukla se do mesta gde je mogla da dohvati njegovu ruku. Ignorisanje hladne vode koja se slivala se tebe nije lako, ali ako je ona bila mokra biće i on. I to bez upotrebe Jedne moći.

Ispravio se, podigao ruku i ona je izašla iz vode maltene viseći o njegovoj ruci.

Zaprepašćeno je zurila u njega dok nogama nije dotakla zemlju, i dok se nije odmakao.

“Upaliću vatru i doneću ćebad da možeš da se osušiš”, promrmljao je i dalje izbegavajući njen pogled. Šta je krio? Ili je možda bio stidljiv. Nikad nije čula za stidljivog Prijatelja Mraka, ali je pretpostavljala da postoji neki.

Radio je ono što je govorio, i dok su se druga dvojica vratila bila je pored male vatre okružena ćebadima koja je izvadio iz bisaga. Naravno nije joj bila potrebna vatra da bi se osušila. Uz pomoć vazduha osušila je kosu i odeću, a da se nije skidala.

On naravno to nije mogao znati. Nije izašla sve dok joj kosa nije bila iščetkana. Ipak je cenila toplotu vatre. Ipak morala je da ostane unutar zaklona od ćebadi dovoljno dugo da bi pomislio da je koristila vatru za sušenje stvari. Bila je odlučna da drži saidar. Još nije znala ništa o njima.

“Da li te je pratila, Lane?” reče čovek uz zvonjavu dok je sjahivao.

Arafelin.

“Zašto su ta ćebad podignuta?” upita drugi čovek u čijem glasu se jasno osećala razdraženost.

Moiraina je gledala u daljinu, razmišljajući šta će njen napadač da odgovori.

Da li su znali? Muškarci su pazili na bandite u ovim vrmenima, ali možda su primetili ženu i pomislili da ih prati. To nema smisla. Zašto bi je odvukli u šumu da bi se suočili sa njom? Tri muškarca nisu imali razloga da se plaše jedne žene.

Osim ako su znali da je Aes Sedai. Onda bi bili vrlo oprezni. Ali bila je sigurna da čovek nije imao pojma kako se dokopala mača.

“Je li Kairhijenjanka, Lane? Pretpostavljam da si video jednu bez odeće, ali ja nisam.”

To je jedva čula, a dok je Moć ispunjavala čula je i druge zvuke. Čelik koji klizi kroz kožu. Mač koji napušta korice. Pripremila je nekoliko tokova koji bi ih zaustavili, a zatim napravila rupu u ćebetu da bi mogla da vidi šta se dešava.

Na njeno iznenađenje čovek koji ju je bacio(Lan?) stojao je leđima okrenut ćebadima. On je držao mač u rukama. A Arafelin nasuprot njega izgledao je iznenađeno.

“Da li se sećaš pogleda na Hiljadu jezera, Rejne?” Lan reče hladno.”Da li je ženi potrebna zaštita od tvojih očiju?”

Za trenutak je pomislila da će Rejn izvući mač iako je Lan svoj već imao u rukama, ali stariji čovek, čula je da ga zovu Bukama, odveo ih je nešto podalje i pričao im je o nekoj igri koja se zove sedmice. Čudna je to bila igra, a veoma opasna ako se igra u sumrak. Lan i Rejn su seli nasuprot jedan drugom, sa mačevima u koricama, a onda bez upozorenja oštrice sevnuše i zaustaviše se nekoliko centimetara od njihovih vratova. Stariji čovek je pokazo na Rejn; a onda su vratili mačeve u korice i uradili to ponovo. Nikako nisu prestajali. Možda Rejn nije bio tako naivan kako je izgledao.

Čekajući kraj vatre pokušala je da se seti šta su je učili o Malkijerima. Nije znala mnogo toga osim istorije. Rejn se seća Hiljadu jezera znači da je i on Malkijer.A i bilo je tu nešto o nekoj ženi. Sada kad je bila sa njima može da ostane dok ne sazna sve.

Kada je izašla iz zaklona od ćebadi bila je spremna. Polažem pravo na pravo same žene.”

 Putujem u Čačin, i tražim zaštitu vaših mačeva.” Svakom muškarcu je dala jedan srebrnjak. Nije bila sigurna da li je uspelo to sa ”ženskim pravom”, ali srebro je privuklo najveću pažnju muškaraca.

“Daću vam još dva kada stignemo u Čačin.”

Nisu reagovali onako kako je očekivala. Rejn je zurio u novčić dok ga je prevrtao između prstiju. Lan ga je pogledao bezizražajno, a zatim ga ubacio u džep na ogrtaču iz izraz neslaganja. Dala im je neke od zadnjih marki Tar Valona, ali one su se mogle naći svugde.

Bukama se naklonio sa levom rukom na kolenu.”Čast mi je služiti vam, gospo” reče on.

“Do Čačina, moj život  je vaš.”  Njegove oči su takođe bile plave, i nije je direktno pogledao. Nadala se da će se ispostaviti da nije Prijatelj Mraka...

Dobijanje informacija izgledalo je teško, skoro nemoguće. Prvo su muškarci bili zauzeti nameštanjem prenoćišta, zatim timarenjem konja, i na kraju raspirivanjem vatre. Nisu bili spremni da dočekaju prolećnu noć bez toga. Bukama i Lan nisu progovarali za vreme večere koja se sastojala od hleba i sušenog mesa. Trudila se da se ne vidi koliko je gladna. Rejn je bio veoma šarmantan, sa rupicom u obrazu kad se smejao. Kada ga je konačno uvijeno pitala zašto ide u Čačin njegovo lice je postalo tužno.

“Svaki čovek mora nekad da umre”, rekao je meko i vratio se nameštanju ćebadi. Veoma čudan odgovor. Dostojan Aes Sedai.

Lan je prvi stražario. Dok se mesec uzdizao iznad drveća sedeo je prekrštenih nogu, nedaleko od Rejna, a kada se Bukama uvio u ćebad i približio Lanu i vatri, izatkala je ćeliju od Duha oko svakog čoveka. Tokovi Duha su mogli biti održavani tokom sna, a ako bi neko od njih ustao, probudila bi se, a da oni to ne znaju. To je značilo da će se buditi svaki put kada se budu smenjivali na straži, ali nije mogla ništa da učini povodom toga. Bila je podaleko od njih, i kada je spustila glavu na sedlo Bukama je promrmljao nešto. Ali čula je Lanov odgovor.

“Pre bih verovao Aes Sedai, Bukama. Spavaj.”

Sav bes koji je suzbijala, izbio je. Taj čovek je bacio u močvaru i nije se izvinuo i...! Stvorila je tok od Vazduha i Vode i nešto Zemlje.

Podigla je vodu, i oblikovala je kao pijavicu, a zatim je usmerila na budalu koja nije pazila šta priča!

Usplahireni Bukama i Rejn sagnuli su se skoro do zemlje i ponavljali zakletve, ali pak je izbrojala do deset pre nego što je dopustila da se bujuca okonča. Voda je bila rasuta po celom mestu. Očekivala je da vidi natopljenog, polusmrznutog čoveka pribijenog za zemlju, i spremnog da joj oda poštovanje. Videla je jedino kako se sa njega cedi voda i nekoliko riba koje se praćakaju oko njegovih nogu.

Stojao je na nogama. Sa izvučenim mačem.

“Prijatelji Mraka?” Rejn reče sa sumnjom u glasu, a Lan odgovori “Možda, ali nikad nisam čuo za ovakve napade. Čuvaj ženu, Rejne! Bukama idi na zapad pa kruži ka jugu; ja ću na istok pa ću ka severu!”

“Nisu Prijatelji Mraka” Moiraina promrmlja, a oni se zaustaviše u trenu. Zurili su u nju. Želela je da im vidi izraz lica, ali oblaci su zaklanjali mesec. Sa dosta truda uspela je da joj glas zazvuči kao Aes Sedai.”Nije mudro pokazivati ništa osim poštovanja prema Aes Sedai.”

“Aes Sedai” Rejn reče tiho. Uprkos slaboj svetlosti strahopoštovanje na njegovom licu bio je očigledano. Ili je to bio strah.

Niko nije ni pisnuo osim Bukame koji je gunđajući pomicao svoju prostirku podalje od bare. Rejn je proveo dosta vremena nameštajući svoju ćebad u tišini, klanjajući joj se svaki put kada bi ga pogledala. Lan je pokušavao da se osuši. Krenuo je u potragu za novim mestom za stražu, a onda je zastao i vratio se i seo u baru. Mogla je pomisliti da je to gest poniznosti, ali pošto je pogledao, oči su im se skoro susrele, shvatila je da je ponizan kao neki kralj.

Ponovo je isplela tokove oko njih. Sad pošto se otkrila, to je postalo još potrebnije. Nije otišla da spava još dosta vremena. Morala je da razmišlja o dosta stvari. Pod jedan: niko od ljudi je nije pitao zašto ih je pratila. Lan je ustao. Kada se prepustila maštarenju, misli su joj se stalno vraćale na Rejna. Šteta je što je se sada boji. I bilo bi šteta ako je Prijatelj Mraka. Bio je šarmantan i dosta lep. Nije mu zamerala što je hteo da je vidi bez odeće,  nego samo što je to saopštila ostalima.

Prethodno - Nazad na sadržaj - Sledeće