Predhodno - Nazad na Sadržaj - Sledeće

Poglavlje 4

Napuštanje Kule

By Nynaeva

Moirainina soba se nije mnogo razlikovala od Sijuanine. Njen mali četvrtasti sto, na kom su ležale četiri knjige, i dve stolice pravih naslona i bez jastučića mogle su da dođu iz iste seoske kuće kao i Sijuanine. Krevet joj je bio uži, a ilijanski tepih okrugao i išaran cvećem, i zakrpljen na nekoliko mesta, dok je na njenom umivaoniku stajao lavor—koji je nekad u prošlosti primio udarac. Ogledalo je bilo naprslo u jednom uglu.

            Osim toga, to je mogla biti ista soba. Nije se mučila da zapali vatru. Naslagala je ugalj pažljivije od Sijuan, ali nije bilo vremena čak ni da se ublaži hladnoća sobe.

            Posežući u zadnji deo svog ormana, malčice većeg od Sijuaninog, ali isto toliko jednostavnog, izvadila je par jakih cipela na koje je prevrnula očima. Ružne stvari, napravljene od kože koja je bila mnogo deblja nego ona na njenim papučama. Uzicama se moglo popravljati sedlo. Ali će joj u cipelama noge ostati suve u snegu, a u papučama neće. Dodajući par vunenih čarapa, sela je na ivicu svog nenameštenog kreveta da ih navuče preko onih koje je već nosila. Na trenutak je razmišljala i o oblačenju druge potkošulje.

            Koliko god bilo hladno u Kuli, biće hladnije tamo gde je išla. Ali je vremena bilo malo. A osim toga, nije htela da skine haljinu na tom ledenom vazduhu. Sigurno će zapisivanje imena biti rađeno u nekakvom zaklonu, sa vatrom ili mangalima za toplotu. Naravno da će biti tako. Većina ljudi u logorima će ih verovatno uzeti za sestre, baš kao što je Tamra mislila.

            Sledeći je iz ormana izašao uski, napravljeni kožni pojas sa srebrnom kopčom i jednostavne kanije u kojima je bio tanki bodež sa srebrnom drškom, sečiva malo dužeg od njene šake. To nije nosila od kad je stigla u Kulu, i u početku se osećala nelagodno što joj je visilo za pojasom. Možda joj je bilo zabranjeno da koristi Moć da bi se odbranila, ali će i bodež lepo poslužiti, ako bude potrebe. Prebacujući pojasnu torbicu sa pojasa od bele kože koji je položila na krevet, zamislila se na trenutak. Bilo je to lepo i krasno što je Tamra rekla da će ih sve što im treba čekati, ali osloniti se na nekog drugog, čak i na Amirlin Tron, da obezbedi sve ne bi bilo pametno. Ćušnula je svoj češalj od slonovače i četku za kosu sa drškom od slonovače u kožnu vrećicu. Ma koliko bila hitna potreba da se imena sakupe, sumnjala je da će bilo koja Prihvaćena koja dopusti sebi da bude neuredna duže vreme izbeći u najboljem slučaju oštre reči. Njene dobre rukavice za jahanje, od tamnoplave kože sa samo mrvicom veza pozadi, takođe, i još mala oprema za šivenje u izrezbarenoj kutiji od crnodrveta, klupko jake vunice, dva para rezervnih čarapa u slučaju da se one koje je nosila pokvase, nekoliko maramica različitih veličina, i gomila drugih stvarčisa koje bi mogle biti korisne, uključujući mali nož koji se presavijao, za oštrenje pera za pisanje, u slučaju da im zatrebaju. Sestre nikada ne bi morale da trpe takve nepogodnosti, ali one nisu bile sestre.

            Prebacivši torbu preko jednog ramena, uzela je svoj ogrtač, sa trakom na porubu i još jednom kojom je bila oivičena kapuljača, i izjurila baš na vreme da vidi Meidani i Brendas kako idu jureći kroz ulaz koji je vodio na galeriju, dok su se za njima viorili ogrtači. Sijuan je nestrpljivo čekala, takođe sa torbom na ramenu, ispod ogrtača, plavih očiju iskričavih od uzbuđenja. Ona nije bila jedina koja je bila uhvaćena u trenutku.

            Na drugoj strani galerije, Katerina Alrudin iskočila je iz svoje sobe, iz sveg glasa zahtevajući da joj Karlinja vrati njen pribor za šivenje, onda otrčala nazad ne čekajući na odgovor.

            “Alana, Pritala, može li jedna od vas da mi pozajmi par čistih čarapa?” uzviknuo je neko odozdo.

            “Pozajmila sam ti par juče, Edesina”, čuo se odgovor odozgo.

            Vrata su lupala kroz hodnik dok su žene trčale napolje da viknu za Temailom ili Desanrom, Koladarom ili Atuan ili tuce drugih da vrate ovu ili onu posuđenu stvar ili pozajme nešto. Da je sestra bila prisutna, kakofonija bi ih sve ubacila u kotliće sa supom do vrata, na vatri.

            “Šta te je zadržalo, Moiraina?” rekla je Sijuan zadihano. “Hajde pre nego što nas ostave.” Nametnula je hitar korak, kao da je stvarno očekivala da Straža ode ako one ne požure. To nije bilo moguće, naravno, ali Moiraina nije odugovlačila. Nije htela da se vuče kad ima priliku da napusti grad. Naročito ne kad ima ovakvu priliku.

            Napolju, sunce je još uvek bilo dosta daleko od pola puta do podnevnog zenita. Sve deblji tamnosivi oblaci valjali su se preko neba. Možda će danas biti još snega. To neće nimalo olakšati zadatak. Hodanje je bilo lako, pošto je široka, pošljunčena staza kroz drveće koja je vodila do Zapadne štale, iza krila Kule u kojoj su bile odaje Prihvaćenih, bila očišćena. Ne da bi se olakšalo Prihvaćenima, naravno; većina sestara je držala konje u Zapadnoj štali, i radnici su lopatom čistili tu stazu dva ili tri puta dnevno ako je bilo potrebno.

            Samu štalu činila su tri široka sprata od sivog kamena, veća od glavnih štala u Sunčevoj palati, široko, kamenjem popločano dvorište ispred staja bilo je skoro napunjeno gomilom konjušara i osedlanih konja i Stražara Kule sa šlemovima koji su nosili grudne oklope od sivog čelika preko skoro crnih kaputa i jednako tamne ogrtače sa belom suzom Plamena Tar Valona. Kratki kaputi sa sedam traka preko oklopa označavali su stegonoše i jednog oficira. Brendas i Meidani pele su se u svoja sedla, a pola tuceta drugih Prihvaćenih, u ogrtačima i sa kapuljačama, u dukačkom redu, već su jahale prema Kapiji Zalazećeg Sunca okružene svojim Stražarima. Na trenutak, Moiraina je osećala razdraženost zbog toga što je tako mnogo prestiglo nju i Sijuan do dole. Zar ništa nisu spakovale, da bi bile toliko brze? Ali one nisu znale šta su stvarno tražile. To joj je opet podiglo raspoloženje.

            Gurajući se kroz gomilu, našla je svoju belu kobilu, čije je uzde držala žgoljava i visoka konjušarka, sa neodobravajućim izrazom na uskom licu. Verovatno se mrštila na Prihvaćenu koja ima sopstvenog konja. Malo ih je imalo—većina nije mogla da priušti držanje konja, a pored toga, prilike da se jaše bilo gde izvan Kule bile su retke—ali je Moiraina kupila Strelu da proslavi dobijanje prstena. Čin razmetanja za koji je sumnjala da joj je skoro zaradio odlazak u Mereaninu radnu sobu. Nije se kajala zbog kupovine, čak i tako. Kobila nije bila visoka, pošto je mrzela da izgleda kao dete, što jeste bio slučaj na visokim životinjama, ali je Strela mogla da nastavi da trči dugo pošto se veći konj izmori. Brz konj je bio dobar, ali izdržljivi konj bio je bolji. Strela je bila oba.

            I mogla je da preskače ograde koje bi malo drugih konja makar i pokušalo. Saznavanje toga joj je obezbedilo posetu Nadzornice polaznica. Sestre su mračno gledale na Prihvaćene koje rizikuju da slome vrat. Veoma mračno.

            Konjušarka je pokušala da joj doda uzde, ali je ona okačila torbu o visoku jabuku na sedlu za remen, a onda otkopčala poklopce bisaga. U jednoj je bio paket umotan u krpu koja je pokazivala da sadrži pola vekne crnog hleba, suve kajsije u nauljenom papiru i veliki komad bledožutog sira. Više nego što je mogla ona sama da pojede, ali su neke od drugih imale veće apetite. Druga je bila izbočena zbog uglačanog drvenog stola za krilo, uz debeli snop dobrog papira i dva dobra pera sa čeličnim vrhom.

            Nije bilo potrebe za nožem za pera, pomislila je žalosno, pažljivo držeći lice glatkim. Nije nameravala da dopusti da je konjušarka vidi zbunjenu. Bar je bila spremna.

            Mali sto je takođe sadržao i čvrsto zapušenu bočicu mastila od teškog stakla. Na neskriveno zabavljanje konjušarke, proverila je da li je zaista čvrsto zapušena. Pa, žena je mogla da se kikoće koliko hoće, ne trudeći se da to sakrije iza ruke, ali ona neće morati da se bori sa neredom ako mastilo iscuri preko svega.

            Ponekad je Moiraina mislila da je šteta što sluge nisu videle Prihvaćene kako su ih videle polaznice.

            Konjušarka je napravila podrugljiv naklon kada je konačno uzela uzde, i savila se da ponudi lopovske za uzjahivanje, još jedan ismevajući pokret, ali je sa prezirom odbila pomoć. Stavljajući svoje uske rukavice za jahanje, lako se bacila u sedlo. Nek se žena kikoće tome. Stavili su je na njenog prvog ponija—na uzici, za svaki slučaj—čim je bila dovoljno stara da hoda a da je niko ne drži za ruku, a pravog konja su joj dali kada je imala deset godina. Nažalost, haljine Prihvaćenih nisu imale suknje podeljene za jahanje, i potreba guranja suknji dole, bezuspešno pokušavajući da prekrije noge, nešto je pokvarila dostojanstvo tog trenutka. Primetila je neke Stražare kako gledaju u njene noge u čarapama, gole skoro do kolena, i jako pocrvenela. Pokušavajući da ne obraća pažnju na muškarce, potražila je Sijuan.

            Htela je da Sijuan kupi konja za proslavu, takođe, i sada je želela da nije dopustila Sijuan da je odgovori od toga. Sijuan je bila potrebna sva vežba koju je mogla da ima. Uspentrala se na svog konja, zdepastog sivog uškopljenika, tako nesigurno da je životinja mirnog izgleda okrenula glavu da bi je zaprepašćeno pogledala. Skoro je pala pokušavajući da stavi drugo stopalo u uzengiju. Učinivši to, zgrabila je uzde tako čvrsto da su joj se tamnosive rukavice zategle preko zglobova, dok joj je na licu bio mračan izraz, kao da je spremna na težak ispit na kom bi mogla da padne. Za nju, to je i bilo. Sijuan je mogla da jaše; samo je bila veoma loša u tome. Neki od muškaraca su buljili i u njene polu-otkrivene noge, ali ona izgleda nije primećivala. Naravno, da jeste, to je nikada ne bi uznemirilo.

            Prema onome što je govorila, rad na čamcu za ribarenje značilo je vezivanje suknji gore, i pokazivanje nogu dosta iznad kolena!

            Čim su obe uzjahale, vitki mladi potporučnik, šlema označenog kratkim belim perom, odredio je osam Stražara za pratnju. Bio je dosta lep, u stvari, iza rešetki za lice na svom šlemu, ali je svaki Stražar Kule znao bolje nego da se smeši na Prihvaćenu, i jedva da je pogledao na nju i Sijuan pre nego što se okrenuo. Ne da je ona želela da se on osmehne, ili da uzvrati osmeh—nije bila polaznica bez mozga—ali bi uživala da ga još malo posmatra.

            Vođa pratnje nije bio lep. Visoki, prosedi barjaktar stalno namršten koji se predstavio dubokim, grubim glasom kao Steler, postavio je svoje vojnike u labavi prsten oko njih dve i okrenuo svog riđastog uškopljenika dugih nogu prema Kapiji Zalazećeg Sunca ne progovorivši ni reč. Stražari su oboli svoje konje za njim, i Sijuan i ona su se našle kako ih teraju sa njima. Teraju! Sačuvala je mir uz napor. Bila je to dobra vežba. Sijuan izgleda nije mislila da joj je trebala ikakva vežba.

            “Trebalo bi da idemo na zapadnu obalu”, rekla je, streljajući pogledom Stelerova leđa. Nije odgovorio. Udarajući petama po sivkovim debeljuškastim bokovima, progurala se pored čoveka, skoro skliznuvši iz sedla dok je to radila. “Jesli li me čuo? Treba da odemo na zapadnu obalu.”

            Stegonoša je glasno uzdahnuo, i napokon okrenuo glavu da pogleda u Sijuan. “Rečeno mi je da vas odvedem do zapadne obale...” Zaustavio se kao da razmišlja koju titulu da koristi dok joj se obraća. Stražari su retko imali razloga da pričaju sa Prihvaćenima. Ništa nije smislio, očigledno, pošto kada je nastavio, bilo je to bez počasti i ozbiljnijim glasom.

            “Sad, ako jedna od vas dobije modrice, čuću za to, a ja neću da čujem za to, tako da ostajete unutar prstena, čuješ? Pa, nastavi sada. Ili ćemo stati ovde dok to ne uradiš.”

            Stežući zube, Sijuan se vratila pored Moiraine.

            Uz hitar pogled da bude sigurna da nijedan od vojnika nije bio dovoljno blizu da čuje, Moiraina je šapnula: “Ne misliš valjda da ćemo mi zaista biti te, Sijuan.” Nadala se tome, istina, ali ovo je bio stvaran život, ne zabavljačeva priča. “Možda čak još nije ni rođen.”

            “Imamo prilike koliko i svi ostali”, promrmljala je Sijuan. “Više, pošta znamo šta zaista tražimo.” Nije prestala da se mršti na stegonošu. “Kada vežem Zaštitnika, prvo za šta ću da se postaram je da radi ono što mu je rečeno.”

            “Misliš da vežeš Stelera?” upitala je Moiraina nevinim glasom. Sijuanin pogled je bio takva mešavina zaprepašćenja i užasa, da se skoro nasmejala. Ali je Sijuan skoro pala sa konja ponovo, takođa, a tome nije mogla da se smeje.

            Prošavši Kapiju Zalazećeg Sunca sa gvozdenim šipkama, sa pozlaćenim suncima na zalasku po kojima je dobila ime postavljenim visoko na debelim deblima, brzo je postalo očigledno da su zaokretalina jugozapad kroz ulice popločane kamenjem, ka Alinderskoj kapiji. Postojao je određeni broj vodenih kapija do grada, gde su mali brodovi mogli da uđu, i naravno Severna i Južna luka za rečne brodove, ali samo šest kapija mostova. Alinderska kapija bila je najjužnija od tri ka zapadu, i nije bila dobro predskazanje za dolazak blizu Zmajeve planine, ali Moiraina nije mislila da će Steler dozvoliti da bude okrenut. Živi sa onim što ne možeš da promeniš, rekla je sebi kiselo. Sijuan mora da je bila spremna da žvaće eksere.

            Doduše, Sijuan je tiho proučavala Stelerova leđa. Više nije streljala pogledom, već proučavala, kao slagalice koje je toliko volela, one zamršene do ludila, sa delovima koji su bili spojeni tako da izgleda kao da se nikada neće razdvojiti. Samo, jednom bi se uvek razdvojili, za Sijuan. I slagalice reči, takođe, i mnogo slagalica. Sijuan je videla obrasce gde niko drugi nije mogao. Bila je tako zanesena stegonošom da je jahala ako ne sa veštinom, ono sa lakoćom. Bar nije izgledalo kao da će da se sruši na svakom drugom koraku.           

            Možda će smisliti način da ga okrene, ali se Moiraina prepustila užitku jahanja kroz grad. Čak ni Prihvaćene nisu puštane van područja Kule svakog dana, naposletku, a Tar Valon je bio najveći grad, najveličanstveniji grad, na poznatom svetu. Na celom svetu, sigurno. Ostrvo je bilo dugačko skoro deset milja, i osim javnih parkova i privatnih vrtova—i Ogijerskog gaja, naravno—grad je pokrivao svaku njegovu kvadratnu stopu.

            Ulica kojima su jahali bile su široke i duge pošto su bile očišćene od snega, i sve je izgledalo puno do prelivanja ljudi, većinom pešaka, mada su se zatvorene nosiljke videle kroz gužvu. U takvom tiskanju, hodanje je bilo brže od jahanja, i samo najponosniji i najtvrdoglaviji—tirska plemkinja, krutog vrata u visokom čipkanom okovratniku, sa svojom pratnjom sluga i stražara, grupa kandorskih trgovaca trezvenih očiju sa srebrnim lancima preko grudi, nekoliko čvorova muranđanskih kicoša sa uvijenim brkovima koji bi trebalo da budu napolju u bici—bili su na konjima. Ili oni koji su imali dug put pred sobom, ispravila se, napravivši još jedan uzaludan pokušaj da pokrije noge i mršteći se na kosookog Saldejca, prodavca ili zanatliju sudeši po jednostavnom vunenom kaputu, koji ih je promatrao previše otvoreno. Svetlosti! Muškarci kao da nikada ne shtavaju, ili ne brinu, kada žena želi da bude gledana, a kada ne. U svakom slučaju, Steler i njegovi vojnici uspeli su da očiste stazu ispred njih samo svojim prisustvom. Niko nije hteo da ometa put osam naoružanih i oklopljenih Sražara Kule. Mora da je to bilo to što je otvorilo gomilu ljudi. Sumnjala je da bi iko u gomili znao da haljina sa trakama označava pripadnicu Bele kule. Ljudi koji su dolazili u Tar Valon držali su se podalje od Kule osim ako tamo nisu imali poslove.

            Izgledalo je kao da se svaka zemlja predstavljena u toj gomili. Svet dolazi u Tar Valon, tako se govorilo. Tarabonci sa dalekog zapada, nosili su velove koji su im prekrivali lica do očiju, i bili dovoljno providni da jasno pokažu njihove bujne brkove, laktali su se sa mornarima, ogrubelih koža i bosonogim čak i na ovoj hladnoći, sa rečnih brodova koji su krstarili Erininom. Krajišnik u oklopu i verižnjači prošao je pored njih jašući u drugom smeru, Šijenarac kamenog lica sa šlemom o sedlu i glavom obrijanom osim perčina. Sigurno je bio glasnig na putu za Kulu, i Moiraina je na trenutak razmišljala o tome da ga zaustavi. Ali on ne bi otkrio svoju poruku njoj, i morala bi da na silu prođe kroz Stelerove Stražare.

            Svetlosti, kako je mrzela neznanje!

            Bilo je i tamno odevenih Kairhijenjana, koje je bilo lako raspoznati jer su bili niži i bleđi od skoro svih ostalih, Altaranaca u jako izvezenim kaputima, Altaranki koje su držale ogrtače, jarko crvene, zelene, ili žute, da zaštite ono što su njihove nisko sečene halljine otkrivale ledenom vazduhu, Tairenaca u kaputima na široke trake, ili haljinama ukrašenim čipkom, i jednostavno odeveni Andorci koji su koračali kao da ne znaju tačno gde idu ali su nameravali da tamo stignu što pre je moguće. Andorci su se uvek usredsređivali na jednu po jednu stvar; bili su tvrdoglavi, preponosni, i nedostajalo im je mašte.

            Pola tuceta Domanki bakarne kože u kitnjastim ogrtačima—bez sumnje trgovci; većina Domanki viđenih u tuđini su bile—stajalo je kupujući pite od mesa od uličnog prodavca, a u blizini, Arafelanac koji je nosio kaput sa rukavima prošaranim crvenim, dok mu se crna kosa njihala niz leđa u dve pletenice ukrašene srebrnim zvoncima, mahao je rukama i svađao se sa ravnodušnim Ilijancem koji je izgledao zainteresovaniji za uvijanje svog kaputa sa živopisnim trakama oko svog stomaka. Čak je nazrela i čoveka kože boje uglja koji je mogao biti jedan od Morskog naroda, mada su neki Tairenci bili isto toliko tamni. Ruke su mu bile sakrivene u izlizanom ogrtaču dok je žurio kroz rulju, tako da nije mogla da vidi da li su bile tetovirane.

            Toliko ljudi pravilo je buku samo uobičajnim razgovorom, ali su je kola i kočije pojačavali škripom loše podmazanih osovina, topotom potkovica i struganja točkova okovanim čelikom po kamenim pločama. Kočijaši i vozači kola vikali su na ljude da se sklone, što su ovi činili nerado, a tezgaroši su vikali nudeći trake ili igle ili pržene orahe ili još tuce stvari od buradi do poslužavnika. Uprkos hladnoći, žongleri i akrobate izvodili su na nekom uglu, muškarci i žene sa kapama položenim za skupljanje novca svirali su flautu, gajde ili harfu, a prodavci, stojeći ispred svojih radnji, na sav glas su hvalili valjanost svoje robe u odnosu na svu ostalu. Čistači ulica sa svojim metlama, lopatama i buradima čistili su ono što su konji ostavljali, i sve ostalo takođe, vičući: “Mesta za čiste cipele! Napravite mesta ako hoćete čiste cipele!” Bilo je tako ... uobičajno. Niko kao da nije primećivao težak miris kiselog dima koji je visio u vazduhu. Bitka van Tar Valona nije mogla da promeni ono što se odvijalo unutar njegovih zidina. Možda čak ni rat nije mogao. Ali si toliko mogao da vidiš i u Kairhijenu, mada možda ne baš u istom broju ili istoj raznolikosti. Sam Tar Valon je činio da grad ne bude nalik ni jednom drugom.

            Bela kula uzdizala se iz središta grada, debeli koštano-beli stub koji se penjao skoro sto koraka u nebo i bio vidljiv miljama. To je bila prva stvar koju je neko ko se približavao gradu video, dugo pre nego što su mogli da razaznaju sam grad. Srce moći Aes Sedai, to samo je bilo dovoljno da označi Tar Valon kao različit, ali su se i druge, manje kule uzdizale kroz grad. Ne proste zavojnice, već spirale i valjkaste kule, neke dovoljno blizu da ih povezuju mostovi stotinu stopa u vazduhu, ili dve stotine, ili više. Čak ni bezvrhe kule Kairhijena nisu bile blizu da ih stignu. Svaki trg je imao sopstvenu fontanu ili spomenik u sredini, ili ogromnu statuu, neki visoki čak i pedeset koraka iznad postolja, ali su same zgrade bile veličanstvenije od većine spomenika u drugim gradovima. Oko domova nalik palatama bogatih trgovaca i bankara, sa kupolama i zavojnicama i stazama oivičenim stubovima, pretrpane radnje i gostionice, krčme i staje, zgrade sa stanovima i domovi običnog sveta, ali su čak i oni bili ukrašeni rezbarijama i ukrasnim ivicama prikladnim za palate. Priličan broj je mogao da prođe kao palata. Skoro sve su sagradili Ogijeri, a Ogijeri grade zbog lepote. Još čudesnije su bile građevine razbacane po gradu, pola tuceta na vidiku u svakoj ulici, gde su ogijerskim zidarima date odrešene ruke. Trospratna bankarska kuća nagoveštavala je let zlatnih mermernih ptica koje su širile krila, dok dvorana esnafa kandorskih trgovaca kao da je predstavljala konje kako trče u talasu, ili možda talas koji se pretvara u konje, a veoma velika gostionica zvana Plava mačka jako je podsećala baš na to, plavu mačku sklupčanu za spavanje. Velika riblja pijaca, najveća u gradu, ličila je na jato ogromnih riba, zelenih i crvanih i plavih i šarenih. Drugi gradovi su se razmetali zgradama koje su napravili Ogijeri, ali ništa nalik onome što je posedovao Tar Valon.

            Skele su okruživale jednu od građavina napravljenih od strane Ogijera, sakrivajući njen oblik tako da je mogla da razazna samo zeleni i beli kamen i činjenicu da je izgledala sva u oblinama, a ogijerski zidari su se kretali po drvenim platformama, neki podižući velike komade belog kamena na dugoj drvenoj dizalici koja je štrčala preko ulice. Čak je i ogijerskom delu povremeno trebalo popravljanje, a nijedan ljudski graditelj nije mogao da ponovi njihovu veštinu. Doduše, nisu često bili viđeni. Jedan od nih je stajao na ulici, u podnožju širokih lestvi koje su vodile na prvu platformu, u dugom tamnom kaputu koji se širio iznad vrhova njegovih čizama, sa debelim svitkom papira pod jednom rukom. Nacrti, bez sumnje. Mogao bi da bude uzet za čoveka, ako bi ste zažmirili. I ignorisali činjenicu da su njegove ogromne oči bile u ravni sa Moiraininim dok je prolazila pored njega. To, i dugačke, ćubaste uši koje su mu izbijale iz kose, nos širok skoro koliko i samo lice, i usta koja su maltene delila lice na pola.

            Obrve su mu visile na obrazima kao brkovi. Ponudila mu je zvaničan naklon iz sedla, i on je uzvratio istom ozbiljnošću, milujući usku bradu koja mu je padala niz grudi. Ali su mu se uši trznule, i mislila je da je videla smešak dok se okretao da počne da se penje uz lestve. Svaki Ogijer koji je došao u Tar Valon zna kako izgleda haljina Prihvaćene.

            Pocrvenevši, bacila je pogled uglom oka da vidi da li je Sijuan videla, ali je druga žena i dalje proučavala Stelera. Kao da uopšte nije ni primetila Ogijera.

            Sijuan je mogla da bude udubljena u svoje slagalice, ali da ne vidi Ogijera?

            Skoro sat vremena pošto su napustile Kulu, stigle su do Alinderske kapije, dovoljno široke da pet ili šest kola jedna pored drugih prođu bez gužve dok su im sa strane bile visoke kule sa grudobranima na vrhu. Bilo je kula celom dužinom visokih belih gradskih zidina, koji su izbijali iz reke, ali su tako visoke i jake bile samo kule na mostovima. Ogromna, bronzom išarana kapija stajala je širom otvorena, ali su Stražari na kulama kapije držali stražu, spremni da narede da se zatvore čekrcima, i još dva tuceta na svakoj strani puta, noseći helebarde, promatrali su nekolicinu koja je prolazila. Ona i Sijuan i njihova pratnja privukli su poglede kao magnet gvozdene opiljke. Ili pre, to su uradile haljine s trakama. Niko nije rekao ništa o tome što Prihvaćene napuštaju grad, doduše, što je nagoveštavalo da je neka grupa već prošla kroz ovu kapiju. Za razliku od užurbanih ulica, na kapiji nije bilo prometa. Svi koji su hteli da potraže sigurnost zidina Tar Valona odavno su bili unutra, i uprkos prividnoj uobičajnosti unutar zidina, kao da niko nije mislio da je bilo bezbedno da se ode baš sad. Jedan od stražara na ivičnjaku, stegonoša širokih ramena, klimnuo je Steleru, koji mu je klimnuo nazad bez zaustavljanja.

            Dok su potkovice njihovih konja odzvanjale na mostu, osetila je kako joj zastaje dah. Ti mostovi su sami po sebi bili čuda, sagrađeni pomoću Moći, kamena čipka koja je izvijala skoro milju do čvrstog tla iza močvarne obale, bez potpore čitavom dužinom i dovoljno visok na sredini da i najveći rečni brod prođe ispod. Ali, to nije bilo ono što ju je zapanjilo. Bila je van grada. Sestre su svakoj početnici dobro utuvile da ako makar kroči na most, biće shvaćeno kao da je htela da pobegne, što je najgori zločin koji početnica može da počini osim ubistva. Isto je važilo i za Prihvaćene; njih samo nije trebalo podsećati. A ona je bila van grada, slobodna kao da je već nosila šal. Bacila je pogled na vojnike oko nje. Pa, skoro toliko slobodna.

            Na najvišoj tački mosta, više od pedeset koraka iznad reke, Steler je iznenada povukao uzde. Da li je bio toliko lud da se zaustavi i pogleda na Zmajevu planinu kako se uzdiže u daljini, dok joj iz slomljnenog vrha izlazi traka dima? U svom zanosu, zaboravila je hladnoću, ali ju je jak lahor koji je sekao niz Alindrelski Erinin, sekao baš kroz njen ogrtač, podsetio dovoljno brzo. Smrad izgorelih drva osećao se posebno jako u tom vetru. Trube su stale, shvatila je. Nekako, tišina je izgledala zloslutna koliko je bio i njihov pev.

            Onda je videla skupinu konjanika u dnu mosta, devet ili deset njih, kako pilje u gradske zidine. Zašto su trube utihnule više nije izgledalo tako zabrinjavajuće. Sjajni oklopi i šlemovi jahača sijali su kao srebro, i svi su nosili duge bele plaštove, raširene preko sapi njihovih konja. To što je zagrlila Izvor ispunilo ju je životom i radošću, ali ono što je bilo važnije ovog časa, pooštrilo joj je vid. Kao što je sumnjala, blešteće zlatno sunce bilo je izvezeno na levoj strani grudi na svakom od tih plaštova. Deca Svetla. I usuđivali su se da prepreče put na jednom od mostova Tar Valona? Pa, tu su bili samo ona i Sijuan i Stražari, ali je u načelu bilo isto. Činjenica da su to bili Sijuan i ona i Straža Kule činilo je to još gorim, zaista. To je postalo nepodnošljivo.

            “Stegonošu Steler”, rekla je glasno, “Belim plaštovima ne sme da se dozvoli da misle da mogu da zastraše štićenice Kule. Niti Stražu Kule. Jašemo napred.” Glupi muškarac nije čak ni bacio pogled ka njoj dok je posmatrao Bele plaštove. Možda ako ga malo kucne po glavi malim tokom Vazduha...

            “Moiraina!” Sijuanin šapat je bio tih, ali je uspela da zazvuči oštro. Pogledala je u svoju prijateljicu iznenađeno. Sijuan se mrštila. Kako je druga žena znala? Nije počela sa tkanjem! Ipak, Sijuan je bila u pravu. Neke stvari prosto nisu bile dozvoljene. Osećajući se krivom, pustila je saidar, i uzdahnula dok je sav taj osećaj radosti i naslade nestajao. Zadrhtavši, privukla je jače ogrtač. Kao da će to pomoći.

            Najzad su se Beli plaštovi okrenuli i odjahali nazad u selo. Alinder je bio veoma veliko selo, skoro varošica, sa kućama od cigli na dva ili čak tri sprata pokrivenim plavim crepovima, koji su se pomaljali kroz sneg, i sopstvenim gostionicama, radnjama i pijacama.

            Zbog prekrivača beline izgledao je čisto i mirno. Na nekoliko dugih trenutaka, Beli plaštovi su nestali. Samo kada bi se pojavili u procepu između dve zgrade, Steler je terao konja napred. Ruka u oklopnoj rukavici počivala je na balčaku mača, a glava mu se stalno njihala, pretražujući ulice ispred, dok su jahali niz poslednji deo mosta. Gde je bila jedna grupa Belih plaštova, može da bude i druga. Moiraina se iznenada osetila veoma zahvalnom zbog prisustva Stelera i njegovih ljudi. Bodež ne bi bio od velike koristi protiv strele Belog plašta. Ništa od njenih priprema se nije pokazalo kao korisno.

             Kada su stigli do ivice varoši, Sijuan je ponovo poterala konja do stegonoše, još uvek tako umotana u sopstvene misli da je jahala sa nečim bliskom... ne gracioznosti, sigurno, ali makar postojanosti. “Stegonošu Stelere.” Glas joj je bio mešavina čvrstine i uljudnosti, sa jakim osećanjem izvesnosti. Bio je to glas zapovesti. Steler je okrenuo glavu ka njoj, trepćući u iznenađenju. “Znaš zašto smo ovde, naravno”, nastavila je, jedva čekajući da on klimne. “Žene koje će najverovatije otići pre nego što čuju za nagradu su one u logorima najudaljenijim od grada. Da smo ih posetili juče, bili bi možda u opasnosti, ali Amirlin ima izveštaje da se Aijeli povlače.” Svetlosti, zvučala je kao da je Amirlin redovno delila izveštaje sa njom! “Amirlin je izrazila svoju nevoljnost da pusti i jednu od ovih žena da isklizne bez primanja nagrade, stegonošu, tako da ti od srca savetujem da pratimo Amirlinino požurivanje i počnemo sa udaljenijim logorima.” Njeno pokazivanje je moglo da izgleda maglovito svima osim Moiraini, ali je prosto slučajno ukazivalo pravo na Zmajevu planinu. “Amirlin Tron bi to želela.”

            Moiraina je zadržala dah. Je li Sijuan uspela da nađe ključ?

            “Nema ni jednog jedinog Aijela na ovoj strani Erinina, kako čujem”, odgovorio je Steler saglasno. Sledećeg trena, srušio joj je nade. “Ali mi je rečeeno logori najbliži reci, tako da ćemo tamo ići. I rečeno mi je da, ako neko pravi gužvu, treba da je odmah odvedem natrag u Kulu. Vi ne pravite gužvu, zar ne? Nisam ni mislio.”

            Zauzdavši svog konja da bi je Moiraina sustigla, Sijuan je krenula pored Strele. Nije se mrštila, ali je njeno piljenje u stegonoševa leđa bilo plavi led. Sjaj saidara ju je iznenada okružio.

            “Ne, Sijuan”, rekla je tiho Moiraina. Sijuan se namrštila na nju. “Otkud znaš, možda sam samo pokušavala da vidim malo dalje. Za slučaj da ima još Belih plaštova.”

            Moiraina je izvila obrvu, i Sijuan je pocrvenela, svetlo oko nje je nestalo. Nije imala pravo da izgleda tako iznenađeno. Posle šest godina koje su provele maltene jedna drugoj za pojasom, Moiraina je znala žmureći kada joj je prijateljica mislila na nestašluk. Za nekog pametnog kao ona, Sijuan je nekada bila slepa.

            “Ne vidim kako možeš da podneseš ovo”, promrmljala je viša žena, napola ustajući u uzengijama. Moiraina je morala da joj da ruku da se ne bi sručila na zemlju. “Ako je logor još malo dalje, trebaće mi sestra za Lečenje.”

            “Imam ja mast”, rekla je Moiraina, tapšući torbu koja joj je visila sa sedla sa tragom zadovoljstva. Nož sa pera i bodež su možda bili beskorisni, ali se bar setila masti.

            “Još samo kada bi tu imala i kočiju”, progunđala je Sijuan, ali se Moiraina samo nasmešila.

            Alinder je i dalje ležao prazan i miran. Selo je bilo spaljeno bar tri puta u Troločkim ratovima, još jednom pri kraju Rata Drugog Zmaja, i dvaput tokom dvadesetogodišnje opsade Tar Valona od strane vojski Artura Hokvinga, i izgledalo je kao da su stanovnici ponovo očekivali isto. Ovde je stolica ležala na snegom pokrivenoj ulici, onde sto, dečja lutka, kotlić, sve su ispustili ludi žureći da uđu u grad sa bilo čime što su mogli da ponesu sa sobom. A opet, svaki prozor izgledao je kao da je čvrsto zabravljen, svaka vrata zatvorena i bez sumnje zaključana, sve što je ostavljeno bilo je bezbedno do povratka ljudi. Ali je smrad paljevine bio jači ovde nego na mostu, i jedini zvuci bili su škripa od ljuljanja znakova gostionica i prigušen topot konjskih potkovica po kamenim pločama pod snegom. Mesto više nije izgledalo tako drevno; izgledalo je... mrtvo.

            Moiraina je osetila veliko olakšanje kada su ostavili selo za sobom, čak i dok su jahali na jug i udaljavali se od Zmajeve planine. Selo je trebalo da bude tiho, i miris paljevine izbledelo je što su dalje išli. Sijuan očigledno nije laknulo. S vremena na vreme pogledala bi preko ramena ka velikom crnom vrhu Zmajeve planine—skoro stalno joj je bio potrebno da je Moiraina pridržava u sedlu—i više nego jednom je glasno škrgutala zubima. Često su razmišljale kom Ađahu treba da se priključe, i Moiraina se odavno odlučila za Plavi, ali je razmišljala da je Sijuan mogla da izabere i Zeleni.

            Prvi logor u koji su došli, dve milje ispod Alidera, bio je niz kola, kočija i šatora svih veličina i stanja ispravnosti prošaran logorskim vatrama i pomešan sa grubim zaklonima napravljenim od grmlja. Čekići su zvonili po nakovnjima u tri različite kovačnice, i deca su trčala vičući i igrajući se u izgaženom, prljavom snegu kao da su nesvesna da je bilo bitke ili da su im očevi možda mrtvi. Možda su i bili. To bi bilo mislostivlo. Plot za vezivanje konja bio je skoro prazan, i osim kovača, malo muškaraca je bilo vidljivo, ali dugačak red žena—mnogo više od pedeset!—stajao je ispred platnenog paviljona gde je Prihvaćena sedela za stolom sa četiri Stražara Kule postavljenim iza nje, tako da Steler nije čak ni usporio. Moiraina je zagrlila Izvor na kratko i osetila kako Sijuan radi isto. Samo da bolje vidi ko je to bio, naravno. Mnoštvo tankih tarabonskih pletenica okruživalo je lice udaljene Prihvaćene. Sarena je bila najlepša žena u odajama Prihvaćenih, osim možda Elid, mada je izgledala potpuno nesvesna toga, što Elid sigurno nije bila, ali je imala neverovatno malo osećaja mere za ćerku dućandžije. Njenoj majki mora da je bilo drago da vidi kako Sarenin oštar jezik odlazi u Tar Valon.

            “Nadam se da je ovog puta neće odvući u vrelu vodu”, reče Sijuan meko, kao da je mogla da pročita Moirainine misli. Ali onda, obe su i predobro znale Sarenu. Prijateljica, ali ponekad vrlo razdražljiva. Ono zbog čega je bila drage je to što je izgledalo da nije svesna šta je pogrešno rekla kao što je bila nesvesna svog lica.

            Sto koraka kasnije, svetlost oko Sijuan je nestala, i Moiraina je oslobodila Moć, takođe. Neka sestra bi mogla da ih vidi, naposletku.

            Sledeći logor, manje od pola milje na jug, bio je čak i veći i još manje uređen, i bez ikog ko je zapisivao imena. Bio je i bučniji, sa šest kovačnica koje su radile, i duplo više dece koja su jurcala vičući. Delimično odsustvo muškaraca bilo je isto, i skoro gola ograda za konje, ali iznenađujuće, priličan broj zatvorenih kočija šarao je logor. Moiraina se žacnula kada je čula muranđanske naglaske dok su ujahivali. Muranđani su bili svadljivi, prgavi oko pitanja časti koju niko drugi nije mogao da vidi, uvek su se borili u dvobojima. Ali kada je Steler objavio svrhu njihove posete vikom koja bi uplašila bika, niko ni najmanje nije hteo da se svađa. Ubrzo su dvojica izdžikljalih mladića u iznošenim plaštovima izneli sto i par stolica za Moirainu i Sijuan. Postavili su sto na otvorenom, ali su druga dvojica momaka donela tronoge mangale, koje su posadili na oba kraja stola. Ovo, konačno, možda i neće biti previše neprijatno.

Predhodno - Nazad na Sadržaj - Sledeće