Poglavlje 5

Mračni i muški Izgubljeni


Šai'tan

Kada je rupa probušena ka mestu izvan Šare, mračno biće je iskoristilo otvor da dodirne svet. To biće, koje se nazvalo Šai’tan je Tvorac svemira zatvorio izvan vremena i stvaranja. S’obzirom da se njegov dodir prvi put osetio, nazvan je mnogim imenima: Otac laži, Zaslepljivač, Gospodar groba, Pastir noći, Uništitelj duša, Sakupljač Srca, Stari Znanac, Palilac trave, Kidač lišća i najčešće, Mračni. Čak i danas, retki su oni koji koriste njegovo pravo ime, iz straha da će time prizvati njegovu pažnju. Imenovanje Mračnog se smatra kletvom.

Iako nije niti muško, niti žensko, za Šai’tana se obično govori u muškom rodu. Nije fizičko biće, pošto je izvan i iza ovog sveta, a ipak ima sposobnost da utiče na fizički svet. Ljudski motivi se često njemu prepisuju, uprkos činjenici da nije čovek, i da samim tim prkosi razumevanju. Ipak, postoji jedna ljudska reč koja obuhvata Šai’tana- ‘zlo’.

Njegovi sledbenici se slažu da je njegova namera da pobegne iz svog zatvora i u potpunosti uđe u naš svet, i da je objavio da je njegova namera da prepravi čitavo stvaranje prema svom planu, kada pobegne nakon Tarmon Gai’dona, Poslednje bitke. Nema sumnje da je dovoljno moćan da ovo i ostvari, s’obzirom da poseduje božanske sposobnosti, možda isto toliko jake kao i Tvorčeve. Mnogi učenjaci veruju da je on potpuna suprotnost Tvorcu. On međutim, nema sposobnost da pobegne iz zatvora bez pomoći koja dolazi sa našeg sveta. Činjenica da je Rat Senke počeo pokušajem njegovih sledbenika da završe ono što je Rupa započela je dokaz njegovih ograničenja. Ovi sledbenici su bili, a i dalje su osnova bilo kakvom pokušaju bega, ali od bušenja Rupe, oduvek je bilo onih koji su voljni da prate Mrak.

Kada je Šai’tan prvi put dodirnuo svet, njegov dodir je preneo obećanja moći i vladavine izvan snova ljudi. Obećao je da će prepraviti svet i dozvoliti onima koji su pripremili taj put da vladaju u njegovo ime. Oni koji bi ga služili verno, postali bi besmrtni.

 

Gospodari straha

Neki Aes Sedai su bili izuzetno podložni obećanjima vladavine i slave. Nije bila bitna činjenica da bi svet, kojim bi vladali bio svet Senke. Sve što je bilo bitno je da će vladati, a sa besmrtnošću njihova vladavina bi trajala večno. Ovi Aes Sedai su okrenuli leđa Svetlosti i njihovim zakletvama da joj služe, da bi pratili želje Velikog gospodara Mraka. Nikada ga nisu zvali imenom, verujući da je upotreba njegovog pravog imena svetogrđe, umesto toga ga nazivajući ‘Velikim gospodarom Mraka.’ Svi ovi Gospodari Straha, kako su bili poznati, su putovali do Jame prokletstva u Šajol Gulu da bi posvetili svoje duše gospodaru Mraka. Najboljima su date moći i sposobnosti koje su prevazilazile druge, praveći od njih polu bogove. Među sobom, oni su poznati kao ‘Izabrani da Vladaju svetom Večno’, ili jednostavno ‘Izabrani.’ Svima ostalima, poznati su kao Izgubljeni. 

 

Izgubljeni

Jedna stvar je jasna iz većeg broja izvora: Izgubljeni su planirali jedan protiv drugog skoro sa isto toliko žara sa koliko su planirali osvajanja Senke. Najviši cilj za sve Izabrane je da bude imenovan za ‘Ne’blisa’, onog ko će biti iznad svih ostalih nakon Poslednje bitke, na samo pola koraka ispod Velikog gospodara samog. Žudeli su za tom pozicijom najveće blagonaklonosti od dana kada su se zakleli Senci, nadajući se da će dokazati svoju vrednost Velikom gospodaru. Iako su i drugi Aes Sedai prišli Senci nijedan, nijedan približne ili iste jačine onima koje se danas nazivaju Izgubljenima nije bio živ do poslednje godine Rata Senke; i nijedan nije umro od neprijateljskog napada. Ovi ljudi su želeli moć, a ta želja je prerasla u opsesiju dok je Mračni ohrabrivao ovo smrtonosno takmičenje. Nema sumnje da je Mračni želeo samo najsnažnije u svojoj službi, a ohrabrivao je svoje sluge da se takmiče među sobom.

Oni koji su preživeli ovaj odabir, trinaest najmoćnijih Izabranih, koji su uhvaćeni pri pečaćenju Rupe su u svim osim u jednom slučaju, poznati po imenima iz Starog jezika koji su im dali njihovi savremenici. Oni su Aginor, Asmodean, Baltamel, Be’lal, Demandred, Grendal, Išmael, Lanfear, Mesana, Mogedijen, Rafhvin, Samael i Semirhejdž. Izabrani su ponosno priglili svoja nova imena kao simbol njihovog ponovnog rođenja u Senci, odbacujući ona sa kojima su se rodili. Od Rata Moći do današnjeg dana, njihovim imenima se plaše deca, iako su najiskvarenije priče od Izabranima tek senke zločina koje su počinili.

Mnogi detalji o njihovim životima i poreklu su izgubljeni u toku vremena i istorije dok su njihova tela ostala zatvorena u pečatu. Međutim, zapanjujuća količina informacija je preživela tri ili možda četiri hiljade godina otkako ih je Lijus Terin zatvorio. A ipak se izuzetno malo zna o njihovim potezima od kako su se nedavno ponovo pojavili na svetu. Bez obzira da li su Izgubljeni uništili bilo kakvu tačnu informaciju o sebi da bi sakrili stvarne slabosti je nepoznato, ali se mora uzeti kao mogućnost. U svakom slučaju, količina informacija koja je poznata o Izgubljenima se razlikuje od slučaja do slučaja.

 

Išamael

Prvi od trinaestoro koji su formirali visoki savet Senkinih snaga je bio Išmael ili ‘Izdajnik Nade’ na Starom jeziku. Takođe je poznat i kao Ba’alzamon, Srce Mraka i Duša Senke. Sigurno je bio najviše rangirani komadant Mračnog, uprkos činjenici da nikada nije držao direktnu komandu na bojnom polju. Za njega se veruje da je najmoćniji Izabrani u Jednoj moći, a jedini koji mu je bio ravan je niko drugi do Lijus Terin Telamon sam.

Kao Elan Morin Tedronai, bio je jedan od najvećih filozofa svog vremena, možda najveći. Njegove knjige (među njima su i Analize Shvaćenog Značenja, Stvarnost i Odsustvo Značenja i Rastavljanje Razuma), su bile iako previše nezemaljske za šire narodne mase, su bile izuzetno uticajne u mnogim oblastima izvan filozofije, naročito u umetnosti. Nijedna kopija nije preživela, a možda je svetu bolje tako s’obzirom na uslove. Neki delovi njegovih dela koji su preživeli nakon što je prešao Senci—verovatno u obliku pisma—pokazuju da je verovao da se rat između Senke i duše Lijus Terina odigravao još od nastanka, kao dio beskrajnog rata između Velikog gospodara Mraka i Tvorca preko ljudskog roda. Prema njemu, Lijus Terin je potpao pod uticaj Mračnog u toku ostalih obrtaja Točka i postao šampion Velikog gospodara. Tokom rata, borio se podjednakom snagom da okrene Lijusa Terina Senci, koliko i da ga pobedi.

Elan Morin je svakako bio među prvima koji su dali svoju zakletvu Senci, moguće je da je bio prvi. Njegovo javno obaveštenje o ovome, s’obzirom da je dolazilo od čoveka koga je čitav svet u to vreme poštovao, kada su glad, bolesti i masovne pobune drmale nepripremljen svet, usred konferencije koja je sazvana da se reše krize je započelo još veće pobune. Elan Morin je prvi put objavio svetu sa čim se susreću. Pozvao je na potpuno uništenje starog reda—u stvari, na potpuno uništenje svega.

Kada je Zmaj poveo poslednji napad protiv Mraka u Šajol Gulu, Išmael je možda na neki način bio samo delimično zarobljen pečatom Rupe, ostavljajući ga budnog i sa sposobnošću da dodirne svet dok su ostali spavali unutar pečata—ovo se tvrdi u nedavno otkrivenom rukopisu koji se pripisuje Aranu, sinu Malana, sinu Senara (rođenom oko 50.  g.p.s.). Rukopis, koji je bio nezavršen do Aranove smrti se većim delom zasniva na pismima i dnevnicima koje Aran pripisuje Aes Sedaima koji su živeli u toku samog Slamanja. Ovi tekstovi (na žalost, predstavljeni danas kratkim citatima unutar rukopisa) tvrde da je Išmael viđen, ili čak da je bilo susreta sa njim, nakon što je Rupa zapečaćena, čak i četrdeset godina nakon tog događaja. Ni u jednom slučaju ga nisu videle žene koje su napisale dnevnike ali im je Aran, izgleda, u potpunosti verovao.

Takve tvrdnje bi se mogle smatrati smešnim da Aran nije poznat kao pisac neokaljanog obraza, koji nikada nije citirao izvor koji nije mogao da potvrdi (osim što su i izvor i njegova potvrda odavno izgubljeni za nas). Pretpostavljao je da je (citirajući ostale izgubljene izvore) možda bilo potrebno više godina da se Išmael potpuno uvuče u zamku zajedno sa ostalim Izgubljenima. Ako je to istina, moguće je da Išmael u redovnim ciklusima izlazio i bivao privučen zatvoru koji drži ostale. Tokom svog života, Aran je beležio događaje zasnovane na ciklusima od više množilaca četrdeset, a da nije otkrio bilo kakve znake da je jedan od Izgubljenih na slobodi u toku tih intervala.

Na poslednjim stranicama rukopisa je Aran počeo da sumnja u svoje teorije, ali postoje dokazi da je možda bio u pravu. Razgovori sa zatvorenim Prijateljima Mraka su otkrili da je više njih primilo instrukcije od Išmaela mnogo pre nego što su ostali Izgubljeni oslobođeni (za šta se većina slaže da se desilo 997. ili 998. g.n.e, i za šta se veruje da se desilo zbog slabljenja pečata). Neki tvrde da su zadaci od njega dolazili još od 983. g.n.e, kada su pečati i dalje bili dovoljno jaki da zadrže ostale.

Čini se moguće da je Išmael mogao biti slobodan još i ranije, i da je ciklus prosto bio duži nego što je Aran mogao da ga prati. Dva sigurno najveća prevrata za koje čovečanstvo zna još od Slamanja, Troločki ratovi i Stogodišnji rat, su verovatno bila vremena u kojima je jedan od Izgubljenih bio na slobodi, čineći svoja opaka dela. Tokom Troločkih ratova ime Ba’alzamon, koje je Išmael kasnije preuzeo je koristio njihov vođa, a kasnije i ostali Gospodari Straha. Takva veza ne postoji u vezi sa Stogodišnjim ratom, ali se čini mogućim kada se uzmu u obzir ostali dokazi. Možda će neki budući istraživač odrediti da li je Išmael odgovoran za ove dve nesreće ljudskog roda.

Dalji dokazi o ovoj teoriji dolaze iz nedavnih svedočenja onih koji tvrde da su videli Išmaela pre njegove smrti. Kažu da je zaboravio svoje pravo ime, da je bio više nego polulud, da je mali deo njega bio ljudski, što su stanja koja se barem delimično mogu pripisati Aranovim teorijama. Obično je obučen u crno sa plamenom umesto očiju i usta. Ne zna se da li je ovo trik Moći ili rezultat zatvora. Ubio ga je Rand al’Tor u Kamenu Tira 999. g.n.e, ali sa Gospodarom groba, smrt nije uvek konačna.

 

Aginor

Drugi najmoćniji muškarac među Izgubljenima, poznat pod imenom Aginor, je po snazi bio približan Lijus Terinu i Išmaelu. Pre nego što se okrenuo Mraku, ime mu je bilo Išar Morad Kuejn, i bio je jedan od najvećih biologa iz Doba legendi. Ako se može verovati poznatim izvorima, shvatao je ’osnovnu jedinicu života’ bolje nego bilo ko u tom Dobu. Sigurno je trpeo pod raširenim mišljenjem da ništa više novo nije ostalo da se istraži, tek ponegde da se usavršava. Njegov rad se, izgleda, ticao novih vrsta biljaka žitarica i ukrasnih biljki, dok je više puta disciplinovan zbog nezakonitog rada na životinjama.

Išar Morad je među prvim Izgubljenima prešao na stranu Senke, verovatno tokom prve tri decenije Kolapsa. Nakon što je postao jedan od Izgubljenih, posvetio se stvaranju ‘Senkinog nakota’, živih konstrukcija dizajniranih da služe Senci. Njegov prvi rad su bili Troloci, stvorenja napravljena ukrštanjem čoveka i životinje. Sigurno je da je stvaranje Troloka počelo dosta pre Rata Moći, jer su se pojavili u velikim brojevima prvih dana rata. Zbog sposobnosti da se brzo množe, Troloci su činili najveći deo Senkinih vojski do kraja rata. Uskoro su usledila druga stvorenja, od kojih neka i dalje postoje, kao što su Draghkar, a neka su poznata samo kroz istorijske spise, kao što su Golam i džumara.

Koliko je poznato, Aginor nije upravljao na bojnom polju i nikada nije služio kao guverner. Međutim, imao je odrešene ruke da nabavlja materijale za svoje eksperimente. Procenjuje se da je na samom početku Rata Senke deset hiljada muškaraca, žena i dece svaki dan otimano, a ovaj broj je možda čak i dupliran tokom poslednjih pet godina.

Zna se da je Aginor prešao na stranu Senke samo zato što je jedino kao biće Senke mogao da istražuje po sopstvenom nahođenju.

Tokom zatvaranja Rupe je uhvaćen i vezan tik ispod površine pečata. Rezultat toga je bila njegova blizina svetu, a on je bio među prvima koji su se probudili i pobegli natragu u svet, da bi se našao zarobljen u telu nemoguće ostarelom i izobličenom okretanjem Točka tokom dugih godina njegovog zarobljeništva. Zbog besmrtnosti koju mu je dodelio Mračni Gospodar, bio je živ, ali možda zbog efekata njegovog zarobljeništva, njegovo telo je trpelo od proticanja vremena. Bio je i među prvima koji su poginuli, a ubio ga je Rand al’Tor blizu Zenice sveta 998. g.n.e.

 

Baltmael

Baltamel, rođen kao Eval Raman, je bio istoričar specijalizovan u proučavanju nestalih kultura. Iako je bio prilično jak u Moći, nije uspeo da se istakne dovoljno da bi dobio počasno treće ime. Neki izvori tvrde da kvalitet njegovog rada nije bio razlog zbog kojeg je imao niži društveni položaj. Imao je temperament koji se, jednom probuđen, širio kao šumski požar koji često nije mogao da kontroliše. Navodno je zbog nasilja nekoliko puta bio veoma blizu toga da bude obavezan uz pomoć Moći da ne čini nasilje.

Bio je veoma zgodan čovek koji je uživao u društvu žena i bio veoma omiljen među njima. Uprkos njegovom položaju na institutu za više obrazovanje M’Džin, provodio je mnogo vremena u građevinama koje bi se danas zvale krčmama najniže vrste. Iznenađujuće mnogo je uživao družeći se sa nižim društvenim slojevima, pa čak i kriminalcima. Veruje se da je glavni, a verovatno i jedini, razlog zbog kog nije otpušten sa svog položaja bila njegova snaga u Jednoj moći.

Senka je privukla Evala obećanjem besmrtnosti. Prosto, živeti zauvek i ostati mlad. Otputovao je do Šajol Gula da položi svoju dušu u sredini Kolapsa.

Iako je kao Baltamel imao visok položaj u savetu Senke tokom rata, njegovu tačnu ulogu je nemoguće odrediti. Možda je vodio obaveštajnu službu koja se takmičila Mogedijeninom. Nema sumnje da nikada nije bio general, iako je moguće da je služio kao guverner. Bilo koja da njegova pozicija da je bila, poznato je da je učestvovao u većem broju velikih zločina, uključujući osnivanje kampova u kojima su ljudi uzgajani kao hrana za Troloke.

Nakon pečaćenja Rupe, bio je zarobljen još bliže površini pečata nego Aginor i oslobođen je u isto vreme. Kao i Aginor, pretrpeo je od protoka vremena, ali u mnogo većoj meri. Njegova duša i duh su i dalje bili mladi ali je njegovo, nekada zgodno telo, istrulelo da tačke na kojoj više nije mogao da podnese da ga vide. Nije mogao da koristi sopstveni jezik da bi pričao, bio je primoran da pokrije i poslednji delić tela i zahtevao je od Aginora da priča umesto njega. Prvi je od trinaestoro koji su umrli, ubio ga je poslednji Nim, Zeleni čovek, u Zenici Sveta. (bruka, ubila ga biljka :lol: prim. lek.)

 

Samael

Većina Izgubljenih je bila dovoljno duboko zatvorena da bi ostala nedodirnuta i neoštećena vremenom, iako ih je to usporilo u bekstvu, osim Aginora i Baltamela. Nisu čak ni ožiljke imali, osim onog koji je imao Izabrani poznat kao Samael.

Samaelova posekotina je unakazila njegovo inače privlačno lice, kao da mu je usijani žarač prevučen od temena do vilice. U svom dobu, takve stvari je bilo lako Izlečiti. Međutim, on je odbio da se taj ožiljak ukloni, noseći ga kao podsetnik ponižavajućeg poraza pri kome ga je zadobio. To je bila značka mržnje i osvete. Bio je aktivan, dobro građen čovek, zlatne kose, plavih očiju, lepih manira i veoma zgodan. Njegova građa ga je činila većim nego što je stvarno bio. Kada bi se uporedila njegova stvarna visina sa ostalim muškarcima, bio je prosečne visine. Ovo ga je nerviralo, jer je osećao da ga češće sude po visini nego po veštini, a to mu je falilo.

Kao Tel Džanin Elinsar, bio je svetski poznat sportista pre rata, takmičio se u većem broju disciplina, među kojima je streljaštvo i nekoj vrsti nadmetanja mačevima bez krvi u kojima je bio svetski šampion. Zna se da je bio prijatelj Lijusu Terinu Telamonu, iako bliskost njihovog prijateljstva ne može biti utvrđena. Sa dolaskom Rata Moći njegovi ostali talenti su otkriveni, i uskoro je postao jedan od Lijus Terinovih najboljih generala. Bez sumnje se zaljubio u rat i u počasti i privilegije koje su išle uz mesto jednog od najpoznatijeg i najcenjenijeg generala. Njegova specijalnost je bila odbrana, a oni koji su se borili protiv Senke su se često branili.

Četvrte godine rata je odjednom prešao na stranu Senke. Ovo je delimično prouzrokovano verovanjem da će Mračni na kraju pobediti—uprkos njegovoj veštini ratnika i taktičara, jer je obično uključivao svoje snage samo kada je bio siguran u pobedu—a delimično zbog svoje mržnje prema Lijuus Terinu. Verovao je da je bolji general od Lijusa Terina i da je zaslužio komandu nad svim snagama, koja je prepuštena drugome. Lijus Terin mu je zadao njegov ožiljak, ožiljak koji je odlučio da nosi sve dok ne porazi Lijusa Terina.

Samael je mnogo više voleo vojsku kao sredstvo osvajanja, od političkih intriga ili diplomatije, i više je voleo komandu na bojnom polju od službe kao guverner. Kad god je bilo moguće vraćao se vojnim akcijama. Svakako su ljudi koji su živeli na njegovoj teritoriji bili srećni kada je odlazio. Pored uobičajnih zločina, njegovo upravljanje se moglo okarakterisati kao nemarna okrutnost. Prljavština i glad su bili poznati u regijama u kojima je Senka držala vlast—u stvari, neobično bi izgledale bez njih—ali Samaeolove teritorije su pretrpele nemerljive smrti zbog bolesti i gladi, zbog činjenice da ga je mrzelo da prida i najmanju pažnju higijeni i ishrani. Zna se da je voleo velike projekte, a ljudi i resursi zaduženi da upravljaju teritorijom pod predhodnim guvernerom bi uvek bili preraspoređeni na ove proekte čim bi Samael preuzeo komandu.

Za razliku od civilnog stanovništva, Samael se sa vojnicima pod svojom komandom—ljudima i Prijateljima Mraka—dobro ophodio i pazio na njih, iako bez emocija. Zapisano je da je o njima vodio računa kao što se brinuo o svojoj opremi dok se bavio sportom, tako da ga uvek služi.

Koliko god da su civili patili pod Samaeolovom vladavinom, ratni zarobljenici su prolazili još gore. Oni koji nisu korišćeni kao hrana za Troloke (što je bila najčešća sudbina vojnika koje bi zarobila Senka), bi bili zatvoreno sa nedovoljno hrane i vode za život ili ih uopšte nisu dobijali. Zna se da je jednom prilikom, pošto je dobio informaciju da zarobljenici dobijaju polovinu hrane koja je bila neophodna da se prežive, naredio je da se odmah ubije pola zarobljenika.

Poslednje što se zna o njemu je da vlada u Ilijanu, pod imenom lord Brend, ali se ne zna njegova trenutna pozicija.

 

Rafhvin

Samael je mrzeo političke intrige, dok je ih je Rafhvin mnogo više voleo diplomatiju i manipulaciju od otvorenog obračuna. Rafhvin je bio visok čovek, krupne građe, prilično zgodan, uprkos prosedim zaliscima.

Ništa nije poznato o Ared Mosinelu pre Kolapsa, kada se pojavio u najvišem savetu snaga Mračnog, a ni nakon toga se mnogo toga nije saznalo. Nema sumnje da je žudeo za moći iznad svega ostalog kada se okrenuo gospodaru Mraka da ugasi tu žeđ. Veruje se da je diskretno koristio Prinudu, okrećući umove i volje da bi osigurao stalnu kontrolu bilo koje situacije.

Pod Senkom je bio vojskovođa i političar. Kao general se pokazao osrednjim, dok su njegove sposobnosti procvetale u ulozi političara i diplomate preko manipulacije. Zaslužan je za predaju nekoliko teritorija snagama Mračnog bez invazije. Regije kojima je on upravljao za Senku su efikasno, iako nemilosrdno vođene, a nije ni obraćao pažnju na detalje.

Dve Rafhvinove glavne slabosti su bile egoizam i žene. Mnogi ljudi su zadobili položaje u njegovoj službi laskajući mu, iako ih je brzo smenjivao ako bi se pokazali nesposobnim za taj položaj. Iako je bio zgodan, nije mogao da podnese odbijanje. Njegove ljubavnice najčešće nisu imali nikakvog izbora. Veći deo propusta njegove administracije se može pripisati nedostatku vremena, koje je posvećivao svojim ljubavnicama.

Nakon što se oslobodio iz Rupe, preuzeo je ime Gebril i zaveo kraljicu Mograzu u Andoru, koristeći Prinudu da je pretvori u svog ljubimca, vladajući Andorom iza trona, sve dok ga Rand al’Tor nije ubio kobnom vatrom.

 

Be'lal

Dok je Rafhvin više voleo manipulaciju, Izgubljeni poznat kao Be’lal Zavidni, je bio majstor, toliko se izveštivši da je poznat i kao Tkalac mreže. Kao Duram Ladel Šam, u Dobu legendi je bio ekvivalent advokatu, predstavljajući ljude na sudu. Da je bio dobar, svedoči časno treće ime, ali se to više nigde ne pominje. On je Izgubljeni o kome se najmanje zna.

Neki izvori kažu da je on, kao i Samael, bio jedan od vođa borbe protiv Senke pre nego što se okrenuo Mraku, i da je zavideo, a kasnije i mrzeo Lijusa Terina. Visok, atletske građe sa kratkom srebrnom kosom, kombinovao je i nadmašio snage Rafhvina i Samaela, jer je bio strpljiv i lukav planer i sposoban borac pri direktnoj borbi sa protivnikom.

Prešao je Senci u toku Kolapsa, međutim ne zna se tačno kada. Tokom rata je imao nekoliko operacija, očigledno se postavljajući kao dobar, ako ne i izvanredan general. Upravljao je najmanje jednom osvojenom regijom. Njegova osvajanja i upravljanje je obeležila izuzetna stopa nasilja i surovosti, ali se to može reći o bilo kom Izgubljenom. Neki odsečci govore da je učestvovao u uništavanju Dvorane Sluga, uništavajući je tek nekoliko dana pre nego što su njega i ostale Izgubljene zapečatili u Rupi.

Nakon bega iz pečata, pažljivo se probijao među plemstvom Tira, i kao Visoki lord Samon vladao sve dok ga nije ubila Moiraina Sedai kobnom vatrom u Kamenu Tira.

 

Demandred

Demandred je bio jedan od Izgubljenih koji se, kao i Samael, okrenuo protiv Lijusa Terina u Ratu Senke zbog zavisti. Mrzeo je Zmaja čak i više od Samaela, iako njegov razlog nije bio tako očit.

Pre nego što se okrenuo Senci, bio je Barid Bel Medar, drugi po časti i uticaju u svom dobu, odmah nakon Lijusa Terin Telamona. Bio je visok i umereno zgodan, iako ne toliko visok kao Lijus Terin, a njegov nos ga je činio skoro, ali ne i lepim.

Reč ‘skoro’ opisuje njegov život. Rođen je jedan dan nakon Lijusa Terina, bio je skoro isto snažan, i sa skoro isto toliko veštine. Potrošio je godine skoro dostižući Lijus Terinove zasluge i slavu. Da nije bilo Lijus Terin Telamona, nesumnjivo je da bi bio najcenjeniji čovek svog Doba. Bio je visoko rangiran, i pisao je knjige sa širokim spektrom tema koje su bile uspešne i kod kritičara, i po popularnosti. Njegova nesreća je bila u tome što je Lijus Terin bio još više rangiran, i što je postizao još veće uspehe, dok je pisao knjige koje su postizale još veću popularnost kod kritičara i publike.

Na početku Rata Moći, Barid Bel je ubrzo postao jedan od vodećih i najviše rangiranih generala u borbi protiv Senke. U svetu koji se nije sećao rata ni vojske, generali su stvarani, a umeće ratovanja je nađeno na mnogim neočekivanim mestima. Najzad je pronašao oblast gde je mogao, ako ne da nadmaši, makar da parira Lijusu Terinu. Ovo je razlog zbog kog je Barid Bel mislio da je intelekutalno superiorniji od Lijusa Terina, za kog je verovao da je preoprezna budala, dok je on sam bio kockar, voljan da se poigra sa srećom. Zbog toga je bio besan kada je Lijus Terinu dodeljena komanda nad snagama koje su se borile protiv Senke.

Pošto je još jednom bio drugi, njegova mržnja i zavist na Lijusa Terin Telamona su se povećavale sa svakom počasti koju bi mu Lijus dodelio. Napravio je hladnokrvan račun: sa Lijusom Terinom kao komandantom, Senka je pobeđivala. Treće godine rata, okrenuo se Mračnom gospodaru da bi osvetio ogromnu mržnju koju je osećao prema Zmaju, i prozvali su ga Demandred.

Demandred je za Senku bio isto toliko dobar general, kao i kada se borio protiv nje, pobeđujući u mnogim bitkama. Nekoliko puta je bio upravnik osvojenih teritorija, ali su ovi periodi bili kratki. Svaki put bi se brzo vraćao na bojno polje, ne zbog ljubavi prema ratu, već zbog želje da bude lično odgovoran za Lijus Terinov poraz i uništenje. Nije se dobro slagao sa svim ostalim Izgubljenima, a posebno nije voleo Samaela, možda zbog njihovog nadmetanja u vojnim sposobnostima i želje obojice da baš oni unište Zmaja.

Verovao je da svi treba da budu kažnjeni svi oni koji su ga obeščastili, a njegov pogled na čast i odgovarajuću kaznu su bili ekstremni. Tokom rata je zarobio dva grada, i svakog zarobljenika, muškarca, ženu i decu u njemu je dao Trolocima samo zbog toga što je verovao da su ga prezirali dok je još uvek nosio ime Barid Bel Medar.

Probudivši se iz pečata pronašavši da je Lijus Terin odavnomrtav nije ništa promenilo kod Demandreda. Jednostavno je preneo svoju mržnju nesmanjenog inteziteta na Rand al’Tora. Demandred je živ i uveliko planira.

 

Asmodean

Asmodean je Izgubljeni sa verovatno najčudnijim razlozima zbog kojih se okrenuo Senci. Mračnih očiju, crne kose, lep čovek, Džoar Adam Nesosin je bio priznati kompozitor pre Rata Senke. Rođen je u malom lučkom gradu Šorel (nije poznato gde se ovaj grad nalazio), svestrani muzičar, komponovao je i nastupao na velikom broju instrumenata. (Od svih njih su samo harfa i nekoliko vrsta fruli poznate u modernom dobu. Takođe je svirao i šamu, balfon, koreu, oben, međutim, od ovih instrumenata su ostala samo imena.)

Džoar Adam nikada nije dostigao uspeh koji je nalagao njegov talenat, barem ne u potpunosti. Radovi koje je komponovao kada je imao tek petnaest godina su izvođena u mnogim velikim gradovima sveta, ali se nikada nije popeo do zvezdanih visina kao što su mnogi predviđali, i nikada nije uvršten među velike kompozitore Doba. Zna se da je njegov razlog posvećivanju duše Senci bilo obećanje besmrtnosti. Pošto bi imao večnost na raspolaganju, sigurno bi se popeo do svojeg vrhunca i, možda još i bitnije dobio bi priznanje koje ga je zaobišlo.

Veruje se da nikada nije bio vojskovođa, iako je učestvovao u većem broju bitki na nekom nivou, a služio je kao guverner osvojenih područja. Njegovo upravljanje je bilo mnogo lakše po ljude kada se poredi sa ostalim Izgubljenima, iako podsećanja radi treba reći da su svi Izgubljeni radili takve stvari kao što je dozvoljavanje Mesaninim ruljama da divljaju, saradnja sa Aginorovim ‘sakupljačima’ ljudi, i hranjenje Troločkih garnizona ženama i decom. Jedan zločin koji je samo on upražnjavao mu poneki istoričari opraštaju zato što je uključivalo manje ljudi. A ne treba mu oprostiti. Umetnici svih vrsta koje nije voleo su oslepljivani i/ili na neki drugi način sakaćeni. Bilo koji umetnik—pisac, muzičar, bilo koji—je mogao da postane predmet Asmodanovog nezadovoljstva, ali se najčešće odnosilo na muzičare i kompozitore koje smatrao rivalima pre rata. Strahota ovoga se sastoji u činjenici da nije bilo mučenja, u užem smislu reči: nesrećnika bi samo onesposobio da ikada više proizvodi njegov ili njenu umetnost, i onda bi ga pustio.

Nakon bega iz Rupe, nevoljno je napravio savez sa Lanfear, predstavljajući se kao bard Džasin Natael, sve dok ga nije zarobila da postane učitelj Rand al’Toru. Umro je u Kaemlinu, ubica je nepoznat.