Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće

Poglavlje 2

Ruidean

by FoRsAkEn

Visoko u gradu Ruideanu, Rand al’Tor gledao je sa visokog prozora; kako god da je staklo možda nekada bilo u njemu, bilo je davno nestalo.Senke ispod oštro su se nagle istočno. Pesnikova harfa svirala je tiho u sobi iza njega. Znoj na njegovom licu isparavalo skoro čim se pojavio; njegov crveni, svileni kaput, vlažan između ramena, visio je otvoren u besplodnoj želji za vazduhom, a njegova košulja odrešena do pola na grudima. Veče u Aijelskoj pustari bi donelo veliku hladnoću, ali tokom dana ni lahor nikad nije bio hladan.

S rukama iznad glave na glatkom, kamenom okviru prozora, njegovi rukavi su pali da otkriju prednji deo obličja omotanog oko obe podlaktice: pozlaćeno, zmijoliko stvorenje sa očima nalik na sunca, krljuštima u grimiznom i zlatnom, svaka noga završena sa pet zlatnih kandži. Deo njegove kože, nisu bili tetovaže; svetlucali su se kao dragoceni metal i uglačan dragi kamen, izgledali su skoro živo na kasnom podnevnom suncu.

Ti su ga označavali, za ljude sa ove strane venca planina, različito zvane Zmajev zid ili Kičma sveta, kao Onaj Koji Dolazi Sa Zorom. I kao čaplje utisnute u njegove dlanove, koje su ga označavale za one preko Zmajevog zida, takođe prema Proročanstvima, kao Ponovorođenog Zmaja. U oba slučaja predskazano da ujedini, spase – i uništi.

Oni su bili imena koja bi izbegao da može, ali je to vreme davno prošlo, ako je uopšte postojalo, i on više nije razmišljao o tome. Ili ako jeste, u retkim prilikama, to je bilo sa slabim žaljenjem čoveka koji se seća luckastog sna iz detinjstva. Kao da nije dovoljno blizu detinjstva da se seti svakog minuta. Umesto toga, pokušao je da misli samo o onom što mora da uradi. Sudbina i dužnost držale su ga na putu kao jahačeve uzde, ali je često bio zvan tvrdoglavim. Kraj puta mora biti dostignut, ali ako bi mogao biti postignut drugim putem, možda to ne mora biti kraj. Mala šansa. Bez šanse, skoro sigurno. Proročanstva su zahtevala njegovu krv.

Ruidean se prostirao ispod njega, opaljen suncem još uvek neumoljivim dok je tonulo iza krševitih planina, pustih, sa tek kojim znakom vegetacije. Ova surova, slomljena zemlja, gde su ljudi ubijali i umirali oko jezerceta vode preko koje su mogli da zakorače, bila je zadnje mesto na zemlji, gde bi čovek pomislio da nađe veliki grad. Njegovi davni graditelji nikad nisu završili svoj posao. Nemoguće visoke zgrade šarale su grad, palate sa temeljima i pločastim zidovima, koje su se nekada završavale posle osam, nekad i deset spratova, ne sa krovom nego sa krševitim radovima još jednog polu-završenog sprata. Kule su se uzdizale još više, ali se završavale sa zupčastom isprekidanošću često koliko i ne. Sada dobra četvrtina velikih građevina, sa njihovim masivnim stubovima i ogromnim prozorima od bojenog stakla, ležala je rasuta u delovima preko širokih ulica sa trakom zemlje njihovom sredinom, zemja koja nikad nije drzala drveće za koje je planirana. Čudesne fontane stojale su suve kao što su stotinama i stotinama godina. Sav uzaludan rad, graditelji konačno umirući sa njihovim poslom ne završenim; ipak povremeno je Rand mislio da je grad začet samo da bi ga on mogao naći.

Suviše sujetan, mislio je. Čovek bi morao biti najmanje polu-lud da bi bio toliko sujetan. Nije mogao a da se ne kikoće suvo. Tu su bile Aes Sedai sa muškarcima i ženama koji su došli ovde tako davno, i oni su znali Kraetonski Ciklus, Proročanstva Zmaja. Ili su možda oni napisali Proročanstva. Suviše sujetan, desetostruko.

Direktno ispod njega ležalo je prostrani trg polu-pokriven protegnutom senkom, postrto sa mešavinom statua i kristalnih stolica, čudnih i osobenih oblika metala, stakla ili kamena, stvari kojima nije mogao dati imena, rasuto okolo u zbrkanim gomilama kao da su nanesene olujom. Čak su i senke bile sveže samo u poređenju. Grubo obučeni ljudi-ne Aijeli-znojili su se da bi natovarili vagone sa stvarima koje je izabrala žena u prastaroj plavoj, svilenoj haljini, pravih leđa i klizeći od mesta do mesta kao da joj toplota nije pritisnula glavu teško kao i ostalima. Ipak, nosila je belu, vlaznu krpu vezanu oko glave; ona samo nije dozvolila sebi da pokaže efekat sunca. Rand bi se mogao opkladiti da se nije ni znojila.

Vođa radnika bio je taman, taman čovek zvan Hadnan Kadere, tobožnji trgovac obučen sav u krem obojenu svilu koja je bila natopljena znojem danas. Stalno je brisao lice velikom maramicom, vičući kletve na ljude-njegove vozače vagona i čuvare-ali je skakao brzo kao i oni da utovari šta god je vitka žena pokazala, veliko ili malo. Aes Sedai nisu imale potrebu za veličinom da bi nametnule svoju volju, ali Rand je mislio da bi Moraina uradila podjednako dobro i da nikad nije bila blizu Bele Kule.

Dvoje ljudi je pokušavalo da pomeri ono što je izgledalo da je čudno uvrnut okvir vrata od crvenog kamena; ćoškovi se nisu sastajali kako treba, a i oko nije htelo da prati prave delove. Stojalo je uspravno, obrćući se slobodno, ali odbijalo je da se prevrne koliko god da su pokušavali. Onda se jedan okliznuo i pao, kroz okvir do pasa. Rand se napregnuo. Za trenutak, čovek je izgledao da ne postoji iznad struka.; njegove noge su se ritale divlje u panici. Dok Lan, visok muškarac u sivim senkama zelenog, dokoračao i izvukao ga napolje za kaiš. Lan je Moirainin Zaštitnik, vezan za nju na neki način koji Rand nije razumeo, tvrd čovek koji se kretao kao Aijel, kao vuk koji lovi; mač na njegovom kuku nije ličio kao deo njega, on je bio deo njega. Ispustio je radnika na pod od opeke na ulici na sedištu od njegovih dokolenica i ostavio ga tamo; čovekovi prestrašeni krici uzdizali su se slabo do Randa, a njegov pratilac je izgledao spreman da beži. Nekoliko Kaderinih ljudi koji su bili dovoljno blizu da vide, gledali su se međusobno i planine okolo, očigledno mereći svoje šanse.

Moiraina se pojavila među njima toliko brzo da se činilo da je pomoću Moći, krećući se lako od čoveka do čoveka. Njen stav je skoro naterao Randa da čuje, hladna, zapovednička, uputstva kako dolaze sa njenih usana, tako puna sigurnosti da će se povinovati da je ne povinovanje izgledalo glupavo. Po kratkom postupku je prevazišla otpor, zapečatila je čvrsto sve prigovore, oterala ih sve nazad na posao. Par sa vratima je uskoro vukao i gurao jako kao ikada, ako i sa povremenim pogledima ka Moiraini kada su mislili da neće videti. Na svoj način, bila je čvršća od Lana.

Koliko je Rand znao, sve te stvari dole su bili angreali, sa'angreali ili ter'angreali, napravljeni pre Slamanja Sveta da uveličaju Jednu Moć ili je iskoriste na različite načine. Napravljene sa Moći sigurno, mada čak ni Aes Sedai nisu znale kako da naprave te stvari sada. On je više nego sumnjao upotrebu uvrnutog okvira vrata-ulaz u drugi svet-ali što se tiče ostalog, nije ima pojma. Niko nije. To je žašto je Moiraina radila tako jako, da bi imala koliko god je moguće poslato u Belu Kulu na ispitivanje. Bilo je moguće da čak ni Kula nije imala toliko objekata Moći koliko je ležalo sada okolo na trgu, iako je Kula navodno imala najveću kolekciju na svetu. Čak i tamo, Kula je znala upotrebu samo nekih.

Šta je bilo u vagonima ili razbacano okolo na opeci, nije interesovalo Randa; on je već uzeo šta mu je trebalo odatle. Već je uzeo više nego što je želeo, na neki način.

U centru trga, blizu izgorelih ostataka velikog drveta stotinu stopa visokog, stajala je mala šuma visokih, staklenih stubova, svaki skoro velik kao drvo, i tako tanki da se činilo da bi prvi olujni vetar mogao da ih sve sruči dole lomeći ih. Čak i sa stranom senke koja ih je dodirivala, stubovi su hvatali i prelamali sunčevu svetlost u bljeskove i varnice. Tokom nebrojenih godina Aijelski muškarci su ulazili među te stubove i vraćali se označeni kao što je Rand bio, ali samo na jednoj ruci, označeni kao poglavari klanova. Izlazili su označeni ili nisu izlazili. Aijelske žene su takođe dolazile u grad, na putu da postanu Mudre. Niko drugi, niko a da preživi. Muškarac ulazi u Ruidean jedanput, žena dvaput; više znači smrt. To je kako su Mudre rekle, i bilo je istina, tada. Sada je bilo ko mogao ući u Ruidean.

Stotine Aijela hodalo je ulicama, i sve više je čak boravilo u zgradama; svakim danom više zemljane trake je pokazivalo više pasulja, graška, skvaša ili zemaija, naporno navodnjavano sa glinenim posudama tegljenim sa ogromnog novog jezer koje je punilo južni deo doline, jedina takva masa vode u celoj zemlji. Hiljade su napravile kampove u okolnim planinama, čak i na Čaendaeru, gde su pre dolazili samo sa ceremonijama, da bi poslali samo jednog muškarca ili ženu u isto vreme u Ruidean.

Gde god je otišao, Rand je donosio promenu i uništenje. Ovaj put, nadao se, da će promena biti na bolje. I još bi mogla i biti. Spaljeno drvo mu se rugalo. Avendesora, legendarno Drvo Života; priče nikad nisu rekle gde se nalazi, i bilo je iznenađenje naći ga ovde. Moiraina je rekla da još uvek živi, i da će opet pustiti izdanke, ali za sad je video samo crnu koru i gole grane.

Sa uzahom okrenuo se od prozora u veliku sobu, iako nije bila najveća u Ruideanu, sa visokim prozorima na dve strane, zasvodnjen krov prikazivao je fantastičan mozaik sa krilatim ljudima i životinjama. Većina nameštaja ostavljenog u gradu je odavno istrulela čak i u ovoj suvoći, i mnogo onoga što je preostalo bilo se izrešetano moljcima i crvima. Ali na drugoj strani sobe stojala je stolica sa visokim naslonom, cela, sa pozlatom većinom netaknutom, ali se nije slagala sa svojim stolom, široka stvar sa nogama i ivicama gusto izrezbarenim cvetovima. Neko je ispolirao drvo pčelinjim voskom dok se nije sijalo propisno uprkos svojoj starosti. Aijeli su ih našli za njega, iako su tresli glavama neodobravajući na takve stvari; bilo je samo nekoliko drveta u pustari koja bi mogla dati drva dovoljno ravnog i dugačkog da bi se napravila takva stolica, i nijedno da se napravi sto.

To je bio sav nameštaj, kako je on mislio o tome. Fin svilen tepih iz Ilijana u plavom i zlatnom, plen iz davne bitke, pokrivao je sredinu tamnih, crvenih podnih pločica. Jastuci su ležali raštrkani okolo, u jarkim svilama i kićankama. To je bilo šta su Aijeli koristili kao stolice, kad nisu samo sedeli na petama, udobno kao što bi on bio na umetnutim stolicama.

Šestoro ljudi počivalo naslonjeno o jastuke na tepihu. Šest poglavara klanova, predstavljajući klanove koji su do sada došli da prate Randa. Ili pak, došli da prate Onog Koji Dolazi Sa Zorom. Ne uvek revnosno. Mislio je da je ipak Ruark, čovek širokih ramena i plavih očiju sa teškim tragovima sedog u svojoj riđoj kosi, možda ima prijateljstva sa njim, ali ne ostali. Samo šest od dvanaest.

Ignorišući stolicu, Rand je seo dole prekrštenih nogu, prema Aijelima. Van Ruideana, jedine stolice bile su poglavarske, korištene samo od strane poglavara i samo iz tri razloga: da bi bio proglašen za poglavara, da bi prihvatio predaju neprijatelja sa čašću ili da provodi pravdu. Koristeći stolicu sa ovim ljudima sada nagovestilo bi da želi da uradi jedno od tih stvari.

Nosili su kadin'sor, kapute i kratke pantalone zasenčene u braon i sivom koji bi se stopili sa zemljom, i meke čizme koje su dosezale do kolena. Čak i ovde, na sastanku sa čovekom koga su proglasili Kar'a'karn, poglavica nad poglavicama, svaki je nosio nož sa teškom oštricom za pojasom i sivo-braon šoufu obešenu, kao široki šal, oko vrata; ako bi bilo koji čovek pokrio lice crnim velom, koji je bio deo šoufe, bio bi spreman da ubije. Nije bilo van mogućnosti. Ovi ljudi su se borili međusobno u beskrajnom krugu klanskih prepada, bitki i razmirica. Oni su gledali njega, čekali njega, ali Aijelsko čekanje uvek je govorilo spremnost za pokret, iznenadno i nasilno.

Bael, najviši čovek koga je Rand ikada video, Džeran, tanak kao oštrica i brz kao bič, sedeli su daleko jedan od drugog koliko su mogli a da i dalje budu na tepihu. Bla je krvava zavada između Baelovih Gošina i Džeranovih Šarada, potisnuta zbog Onog Koji Dolazi Sa Zorom, ali ne zaboravljena. I možda je Mir Ruideana još držao, bez obzira šta se desilo. Tišina, mirni zvuci harfe pravili su oštru suprotnost sa čvrstim odbijanjem Baela i Džerana da pogledaju jedan drugog. Šest pari očiju, plavih, zelenih ili sivih, na suncem potamnjenim licima; Aijeli su mogli da naprave da sokoli izgledaju pitomo.

“Šta moram da uradim da pridobijem Rejne” rekao je. “Siguran si da će doći Ruark.”

Poglavar Taarada pogledao ga je smireno; lice mu je moglo biti isklesano iz kamena koliko je izražavalo. “Čekaj. Samo to. Derik će ih dovesti. Najzad.”

Belokosi Han, ležeći pored Ruarka, uvrnuo je usta kao da će da pljune. Njegovo kožasto lice nosio je kiseo izgled kao i obično. “Derik je video previše muškaraca, i Devica kako sede i pilje danima, a onda bacaju koplja. Bacaju ih dole.”

“I beže”, dodao je Bael tiho. “Video sam ih lično, medju Gošenima, čak iz mojeg ratničkog društva, beže. I ti Han, među Tomanelima. Svi smo. Mislim da ne znaju gde beže, samo od čega beže.”

“Kukavičke zmije”, zalajao je Džeran. Sedo je šaralo njegovu svetlo-braon kosu, nije bilo mladih ljudi među poglavarima. “Smrdljive guje, beže od sopstvenih senki.” Lak pokret njegovih plavih očiju prema drugom kraju tepiha pokazalo je da je mislio to kao opis za Gošene, a ne samo za one koji su bacili koplja.

Bael je krenuo da ustane, njegovo lice još više očvršćeno, ako je bilo moguće, ali je čovek do njega spustio smirujuću ruku na njegovu ruku. Bruan, od Nakaija, je bio dovoljno velik i jak za dvojicu kovača, ali je imao mirnu prirodu koja se činila čudna za Aijela. “Svi smo mi videli muškarce i Device kako beže.” Zvučao je skoro lenjo, i njegove sive oči su tako i izgledale, ipak je Rand znao drugačije; čak je i Ruark smatrao Bruana smrtonosnim borcem i opasnim taktičarem. Srećom ni Ruark nije bio jače za Randa od Bruana. Ali je on došao da prati Onog Koji Dolazi Sa Zorom, a ne Randa al'Tora. “Kao što si i ti, Džerane. Znaš koliko je teško suočiti se sa onim što su oni saznali. Ako ne možeš imenovati kukavicom one koji su umreli zato što nisu mogli da se suoče s' tim, možeš li nažvati kukavicom one koji beže iz istog razloga?”

“Nisu nikada trebali saznati”, promrmljao je Han, gnječivši svoj plavi jastuk sa crvenim kićankama kao neprijateljski vrat. “To je bilo za one koji uđu u Ruidean i žive.”

Nije govorio nikom određenom, ali su one morale biti za Randove uši. To je bio Rand koji je svima otkrio šta su, muškarci saznali među staklenim stubovima na trgu, otkrio dovoljno da se poglavari i Mudre nisu mogli okrenuti kad je tražio ostalo. Ako je postojao Aijel u pustari koji nije znao istinu sada, taj nije pričao s' nikim mesec dana.

Daleko od veličanstvenog zaveštanja bitke u koje su mnogi verovali, Aijeli su bili bespomoćne izbeglice iz Slamanja Sveta. Svi koji su preživeli su bili izbeglice tada, naravno, ali Aijeli se nikad nisu gledali kao bespomoćni. Gore, bili su pratioci Puta lista, odbijajući da čine nasilje čak i u odbranu svojih života. Aijel je značilo “posvećen” na Starom jeziku, i to je bio mir kome su oni bili posvećeni. Ovi koji sada sebe zovu Aijeli su bili potomci onih koji su prekršili zavet neispričanih generacija. Samo je jedan ostatak tog ubeđenja ostao, Aijel će umreti pre nego što dotakne mač. Oni su uvek verovali da je to deo njihovog ponosa, deo njihove odvojenosti od onih van Pustare.

On je čuo Aijele kako kažu da su počinili neki zločin da bi bili postavljeni u Pustaru. Sada su zali koji. Muškarci i žene koji su sagradili Ruidean i umreli ovde-oni zvani Džen Aijeli, klan koji nije, o kojima se kovori u retkim prilikama-su bili oni koji su zadržali veru u Aes Sedai iz vremena pre Slamanja. Bilo je teško suočiti se sa znanjem, da je ono u šta ste uvek verovali bila laž.

“Moralo je biti rečeno”, rekao je Rand. Imali su prava da znaju. Čovek ne bi trebao da živi laž. Njihovo sopstveno proročanstvo je reklo da ću ih slomiti. I nisam mogao da uradim drugačije. Prošlost je prošlost i gotova; trebalo bi da brine zbog budućnosti. Neki od ovih ljudi me ne vole, i neki me mrze što nisam bio rođen među njima, ali prate. Trebam ih sve. “Šta je sa Mijagomom?”

Erim, ležeći između Ruarka i Hana, zatrese glavom. Njegova nekad sjajna riđa kosa sada polu-seda, ali njegove zelene oči su bile jake kao u bilo kog mladića. Njegove velike šake, široke, dugačke i čvrste, govorile su da su mu i ruke takođe jake. “Timolan ne da svojoj nozi da zna kuda će skočiti dok ne odskoči.”

“Kada je Timolan bio mladi poglavar”, rekao je Džeran, “pokušao je da ujedini klanove i nije uspeo. Neće mu dobro pristajati da je bar jedan uspeo u onom u čemu je on pao.”

“Doći će”, reče Ruark. “Timolan nikad nije verovao da je on Onaj Koji Dolazi Sa Zorom. I Džanvin će dovesti Šiande. Ali će čekati. Moraju srediti stvari u sopstvenim glavama prvo.”

“Moraju da prihvate da je Onaj Koji Dolazi Sa Zorom mokrozemac”, lajao je Han. “Nisam mislio nikakvu uvredu, Kar'a'karne.” Nije bilo poniznosti u njegovom glasu; poglavar nije bio kralj, nije bio ni poglavar nad poglavarima. Najbolje bio je prvi među jednakima.

“Darin i Kodara će doći najzad, takođe, mislim”, reče mirno Bruan. I Brzo da ne bi tišina porasla do razloga za plesanje koplja. Najbolje prvi medju jednakima. “Oni su izgubili više nego ijedan drugi klan od pustote.” Tako su Aijeli uzeli da zovu dugi period piljenja pre nego što neko pokuša da pobegne od bivanja Aijel. “Za sada, Mandelain i Indirian je u interesu da zadrže svoje klanove na okupu,i oboje će želeti da vide tvoje Zmajeve lično, ali će doći.”

To je ostavilo samo jedan klan u raspravi, onaj koji ni jedan poglavar nije hteo da pominje. “Koje su novosti o Kuladinu i Šaidu?” upita Rand.

Tišina mu je odgovorila, narušena samo spokojnim zvucima harfe u pozadina, svaki čovek je čeka drugog da govori, svaki dolazeći blizu nelagodnosti, koliko je to Aijelu moguće. Džeran se namrštio na svoj nokat a Bruan se igrao sa jednom srebrnkastom kićankom na svom jastuku. Čak je i Ruark proučavao tepih.

Elegantani, muškarac i žena u belim odorama ušli su u tišinu, točivši izradjene srebrne pehare vina da postave pored svakog čoveka, donoseći male srebrne tanjire sa maslinama, retke u Pustari, beli sir i blede, naborane oraščiće koje Aijeli zovu pekara. Aijelska lica gledajući iz tih bledih plaštova imala su oboren pogled i nepoznatu pokornost u svojoj pojavi.

Bilo da je Aijel zarobljen u bitci ili prepadu, gai'šain su bili zakleti da služe posušno jednu godinu i dan, ne dodirujući oružije, ne činivši nasilje, i na kraju vraćajući se svom klanu i društvu kao da se ništa nije dogodilo. Čudan odraz Puta Lista. Dži'e'toh, čast i obaveza, je zahtevalo, i kršenje dži'e'toha je skoro najgora stvar koju bi Aijel mogao da uradi. Možda i najgora. Bilo je moguće da neki od ovih ljudi služe svog poglavara, ali niko to ne bi pokazao ni treptajem oka koliko god je period gai'šana trajao, čak ni za sina ili kćerku.

Iznenada je udarilo Randa da je ovo bio pravi razlog zašto su neki Aijeli otkrovenje prihvatili tako loše. Njima, to mora da je bilo kao da su njihovi preci bili zakleti gai'šani, ne samo za sebe nego i za sve sledeće generacije. Sve te generacije-sve do ovog dana-su prekršile dži'e'toh uzevši koplje. Da li su se ljudi pred njim ikada brinuli linija? Dži'e'toh je veoma ozbiljan posao Aijelu.

Gai'šani su otišli na mekim papučama, jedva proizodeći zvuk. Nijedan poglavar nije dodirnuo vino,ni hranu.

“Postoji li nada da će se Kuladin sastati samnom?” Rand je znao da ne postoji; prestao je da šalje poruke kad je saznao da Kuladin glasnike dere žive. Ali je bio način da natera druge da govore.

Han je frknuo. “Jedina reč od njega je da namerava da tebe odere kad te sledeći put vidi. Da li ti to zvuči kao da želi da pregovara?”

“Mogu li odvojiti Šaidoe od njega?”

“Oni ga prate”, reče Ruark.”On nije poglavar uopšte, ali oni veruju da jeste.” Kuladin nikada nije ušao u one staklene stubove; on možda još uvek veruje u ono što tvrdi, da je sve što je Rand rekao laž. “On kaže da je on Kar'a'karn, i oni veruju u to takođe. Šaido Device koje su došle tu su zbog svog društva, i to zato što Far Dareis Mai nose tvoju čast. Niko drugi neće.”

“Šaljemo izvidnike da ih gledaju”, reče Bruan”,a Šaido ih ubija kad može-Kuladin gradi početke pola tuceta zavada-ali za sada ne pokazuje znake da će nas napasti ovde. Čuo sam da tvrdi da smo uprljali Ruidean, i da napadanje na nas ovde bi samo produbilo skrnavljenje.”

Erim zagrokta i premestio se na svom jastuku. “On misli ovde je dovoljno kopalja da ubije svakog Šaida dva puta i da se ostavi rezerva.” Ubacio je komad belog sira u usta gunđajući oko njega. “Šaido su uvek bili kukavice i lopovi.”

“Besčasni psi”, rekoše Bael i Džeran, onda se zagledavši međusobno kao da su oboje mislili da ga je drugi izigrao u nešto.

“Besčasni ili ne”, reče Bruan tiho”, Kuladinovi brojevi rastu.” Mirno kako je zvučao, ali je i dalje uzeo duboki gutljaj iz svog pehara pre nego što je nastavio. “Svi vi znate o čemu govorim. Neki od onih koji pobegnu, posle turobnosti, ne odbacuju koplja. Umesto toga pridružuju se svojim društvima među Šaidoima.”

“Nijedan se Tomanela nije nikad odvojio od klana”, lajao je Han.

Bruan je pogledao pored Ruarka i Erima na Tomanelinog poglavara i rekao sporo, “Desilo se u svakom klanu.” Bez čekanja na drugo osporavanje njegovih reči, ponovo se namestio na svom jastuku. “Ne može se nazvati odvajanje od klana. Pridružuju se svojim ratničkim društvima. Kao i Šaidove Device koplja, koje su došle pod svoj Krov ovde.”

Bilo je mrmljanja, ali mu niko nije protivrečio ovaj put. Pravila, koja se tiču Aijelskih ratničkih društva, su bila kompleksna, i u nekim slučajevima se pripadnici osećaju podjednako vezani za društvo i klan. Na primer, pripadnici istog društva se ne bi borili međusobno čak i ako su im klanovi u krvnoj zavadi. Neki ljudi ne bi oženili ženu koja suviše je suviše blizak rod pripadniku istog društva, kao da je ona njegova bliska rođaka. O putu Far Dareis Mai, Devica koplja, Rand nije hte ni da razmišlja.

“Moram da znam šta Kuladin namerava”, rekao im je. Kuladin je bio bik sa pčelom u oku; mogao je da jurne u bilo kom pravcu. Rand se dvoumio. “Dali bi prekršilo čast da pošaljemo ljude da se pridruže svojim društvima među Šaidoima?” Nije morao da opisuje dalje šta je mislio. Svi do jednog su se ukrutili gde su ležali, čak i Ruark, očiju hladnih dovoljno da oteraju toplotu iz sobe.

“Špijuniranje na taj način” –Erim je uvrnuo reč “špijuniranje” kao da reč ima gadan ukus- “bilo bi kao špiuniranje sopstvenog društva. Niko sa čašću ne bi to uradio.”

Rand se uzdržao da pita da li bi mogli da nađu nekog sa manje bodljikavom čašću. Aijelski smisao za humor je bila čudna stvar, često okrutna, ali oko nekih stvari ga nisu u opšte imali.

Da bi promenio temu, pitao je, “Ima li reči od preko Zmajevog zida?” Znao je odgovor; takve vesti su se širile brzo čak i među ovolikim brojem Aijela koji je bio okupljen oko Ruideana.

“Nijedna vredna govora”, odgovorio je Ruark. “Sa svim nevoljama među ubicama drveća, malo torbara dolazi u Trostruku Zemlju.” To je bilo Aijelsko ime za Pustaru; kazna za njihove grehe, zemlja za testiranje hrabrosti, nakovanj da ih oblikuje. “Ubice drveća” je bilo ime kojim su zvali Kairhinjanine. “Zmajev barjak još vijori nad Kamenom Tira. Tairenci su otišli severno u Kairhijen kao što si naredio, da dele hranu među ubicama drveća. Ništa više.”

“Trebao si ostavit ubice drveća da gladuju”, promrmljao je Bael, a Džeran je škrocnuo ustima. Rand je predpostavljao da je nameravao da kaže prilično isto.

“Ubice drveća nisu ni za šta sem da budu ubijeni ili prodati kao životinje u Šaru”, rekao je Erim mrgodno. To su bile dve stvari koje su Aijeli radili onima koji su došli u Pustaru nepozvani; samo zabavljači, torbari i Krpari su imali slobodan prolaz, mada su Aijeli izbegavali Krpare kao da su nosili zarazu. Šara je ime zemalja sa druge strane Pustoši; čak ni Aijeli nisu znali mnogo o njima.

Uglom oka, Rand je video dve žene koje stoje iščekivajući baš ispred visokog, nadsvođenog ulaza. Neko je obesio nizove obojenih perlica tamo, u plavom i crvenom, da bi zamenio nedostajuća vrata. Jedna od žena je bila Moiraina. Na trenutak je razmotrio da ih ostavi da čekaju; Moiraina je imala iritantan zapovednički izraz na licu, očigledno očekujući da prekinu bilo šta zbog nje. Samo, nije ostalo ništa da se razmatra i mogao je videti iz poglavarevih očiju da nisu želeli da razgovaraju. Ne toliko brzo posle razgovora o turobnosti i Šaidou.

Uzdišući je ustao, a poglavari su ga imitirali. Svi sem Hana su bili visoki kao on ili viši. Gde je Rand odrastao, Han bi bio smatran prosečne visine ili viši; među Aijelima je bio računat nizak. “Svi znate šta se mora uraditi. Dovedite ostatak klanova, i držite oko na Šaidoe.” Zastao je na trenutak, pa dodao”,Završiće se dobro. Koliko god dobro za Aijele koliko uspem.”

“Proročanstvo je reklo da ćeš nas slomiti”, reče Han kiselo”,i napravio si dobar početak. Ali mi će mo te pratiti. Dok ne nestane senke”, recitovao je”,dok ne nestane vode, u Senku sa ogoljenim zubima, vičući izazov sa poslednjim dahom, da pljunemo Oslepljivaču u oko na Zadnji Dan.” Oslepljivač je bilo jedno od Aijelskih imena za Mračnoga.

Nije ostalo ništa za Randa sem da da odgovarajući odgovor. Jednom ga nije znao. “Časti mi i Svetla, moj život će biti bodež za Oslepljivačevo srce.”

“Do Zadnjeg Dana”, završio je Aijel”,do Šajol Gula lično.”Harfista je i dalje svirao pomirljivo.

Poglavari su izašli pored dve žene, gledajući Moirainu sa poštovanjem. Nije bilo straha u njima. Rand je želeo da bude toliko siguran u sebe. Moiraina je imala previše planova za njega, previše načina da vuče uzice koje on nije znao da ih je vezala.

Dve žene su ušle čim su poglavari otišli, Moiraina hladna i elegantna kao ikada. Mala, lepa žena, sa ili bez tih Aes Sedai osobina kojima nikada nije mogao staviti godine, napustila je vlažnu, hladnu krpu za glavu. Na njenom mestu, mali plavi kamen je bio obešen na njeno čelo o fin zlatni lančić u tamnoj kosi. Ne bi značilo da ga je zadržala; ništa nije moglo da poništi njeno kraljevsko držanje. Obično je izgledalo da ima stopu više nego što je zapravo imala, i njene oči su bile sve samouverenost i zapovedanje.

Druga žena je bila viša, mada i dalje njemu ispod ramena, i mlada, ne bezvremena. Egvena, sa kojom je odrastao. Sada, osim njenih velikih tamnih očiju, je, za malo, mogla da prođe za Aijelku, i to ne samo zbog osunčanog lica i ruku. Nosila je punu Aijelsku suknju od braon vune i slobodnu belu bluzu od biljnih vlakana, zvanu algode. Algode je mekša od čak i najfinijeg vunenog tkanja; bilo bi veoma dobro za trgovinu, ako bi ikada ubedio Aijele. Sivi šal je visio oko Egveninih ramena, i savijena siva marama je pravila široku vrpcu da drži nazad crnu kosu koja je padala ispod njenih ramena. Za razliku od ostalih Aijelki, nosila je samo jednu narukvicu, izrezbarenu od slonovače u krug plamena, i jednu oglrlicu od perlica od zlata i slonovače. I još jedna stvar. Prsten Velike Zmije na levoj ruci.

Egvena je učila sa nekim od Mudrih-tačno šta, Rand nije znao, mada je predpostavljao da ima neke veze sa snovima; Egvena i Aijelke su bile zatvorenih usta-ali je učila i u Beloj Kuli takođe. Bila je jedna od Prihvaćenih, na putu da postane Aes Sedai. I predstavljajući se ovde, i u Tiru najmanje, kao puna Aes Sedai. Nekada ju je zadirkivao oko toga; nisu joj se prviše dopale njegove šale.

“Vagoni će biti spremni da krenu u Tar Valon uskoro”, reče Moiraina. Glasom kristalnim i muzikalnim.

“Pošalji jakog čuvara”, rekao je Rand”,ili ih Kadera možda neće odvesti gde ti želiš.” Okrenuo se ka prozorima ponovo, želeći da gleda i razmisli, o Kaderi. “Nisi me trebala da ti držim ruku ili ti dam dozvolu pre.”

Odjednom kao da ga je nešto udarilo, jer za ceo svet kao štap od orahovine; jer samo slab osećaj bridenja od udara na koži, malo verovatno na ovoj vrućini, mu je govorio da je jedna od žena usmeravala u ovoj sobi.

Okrećuvši se oko sebe posegnuo je za saidinom, ispunio se Jednom Moći. Moć se osećala kao život lično bubri u njemu, kao da je bio deset puta, stotinu puta življi; ispunjavala ga je i ljaga Mračnog takođe, smrt i izopačenost, kao larve koje požu u njegovim ustima. Bila je bujica i pretila je da ga odnese, pobesnela krv sa kojom je morao da se bori svakog trenutka. Bio je skoro naviknut na to sada, i u isto vreme je znao da se nikada neće moći navići. Želeo je da se drži za slatkoću saidina zauvek, i želeo je da povrati. I svo vreme je obmana želela da ga spere do kosti i spali mu kosti u pepeo.

Ljaga će ga jednom dovesti do ludila, ako ga Moć ne ubije pre; to je bila trka između njih. Ludilo je bila sudbina svakog muškarca koji je usmeravao od kada je Slamanje Sveta počelo, od dana kada su Lijus Terin Telamon, Zmaj, i njegovih stotinu sadrugova zapečatili zatvor Mračnoga u Šajol Gulu. Zadnji protivudar od tog zapečaćivanja je bacio ljagu na mušku polovinu Istinskog Izvora, i ljudi koji mogu da usmeravaju, ludaci koji usmeravaju, su razorili svet.

Ispunio se sa Moći... I nije mogao reći koja žena je to uradila. Obe su ga gledale kao da se maslac ne bi istopio u njihovim ustima, obe sa obrvom podignutom u blago zabavljenom pitanju. Bilo koja ili obe su mogle da upravo drže Moć, a on ne bi mogao da zna.

Naravno, štap preko ramena nije bio Moirainin način; obično je nalazila drugačije načine kažnjavanja, prepredenije, obično bolnije na kraju. Iako siguran da je to bila Egvena, nije ništa uradio. Dokaz. Misao je skliznula preko površine Praznine; plutao je unutra u praznini, misli i osećanja, čak i njegov bes, daleko. Neću uraditi ništa bez dokaza. Neću biti navučen, ovaj put. Ona nije bila Egvena sa kojom je odrastao; postala je deo Kule od kada ju je Moiraina poslala tamo. Opet Moiraina. Uvek Moiraina. Ponekad je želeo da se otarasi Moiraine. Samo ponekad?

Koncentrisao se na nju. “Šta želite od mene?” Glas mu je zvučao ravno i hladno u sopstvenim ušima. Moć je besnela u njemu. Egvena mu je bila rekla da kad žena dodiruje saidar, žensku polovinu Izvora, to je bilo prihvatanje; za muškarca, uvek, je to bila rat bez milosti. “I ne spominji vagone ponovo, mala sestro. Obično saznam šta nameravaš da uradiš dugo pošto je to obavljeno.”

Aes Sedai se namrštila na njega, i to bez čuda. Sigurno nije bila naviknuta da joj se tako obraćaju, ne od muškarca, čak ni Ponovorođenog Zmaja. Nije imao pojma odakle mu je “mala sestro” došlo; ponekad u skorije vreme su reči izgledale da uskaču u glavu. Dodir ludila, možda. Nekim noćima je ležao do u sitne sate,brinući o tome. U Praznini se to činila kao tuđa briga.

“Trebalo bi da pričamo nasamo.” Dala je harfisti hladan pogled.

Džasin Natael, kako se ovde zvao, ležao je polu-opružen na jastucima uz zid, nežno svirajući harfu položenu na koleno, čija je gornja drška bila izrezbarena i pozlaćena da predstavlja stvorenja na Randovim podlakticama. Zmajevi, kako su ih Aijeli zvali. Rand je imao samo sumnju gde ju je Natael nabavio. Bio je crnokos, koji bi bio računat viši nego ostatak van Aijelske Pustare, u srednjim godinama. Njegov kaput i pantalone su bili podesni za kraljevski dvor, doterane sa vezovima zlatnih niti na kragni i manžetnama, sve zakopčano ili svezano bez obzira na vrućinu. Fina odeća je odudarala od zabavljačkog plašta prostrtog pored njega. Savršeno valjan ogrtač, ali pokriven sa stotinama zakrpa sa približno istim brojem boja, sve ušiveno da se viori i na najmanjem vetriću, to je označavalo seoskog zabavljača, žonglera, akrobatu, muzičara i pripovedača koji luta od sela do sela. Sigurno ne čovek koji nosi svilu. Čovek je imao svoju uobraženost. Izgledao je potpuno potopljen u svoju muziku.

“Možeš reći šta hoćeš pred Nataelom”, reče Rand.”On je zabavljač Ponovorođenom Zmaju, pre svega.” Ako je čuvanje stvari dovoljno važno, ona bi insistirala, i on bi odaslao Nataela, mada nije voleo da je Natael van njegovog vida.

Egvena je šmrknula glasno i premestila šal na ramenima. “Glava ti je otekla kao prezrela lubenica, Rande al'Tore.” To je rekla ravno, kao izražavanje činjenice.

Bes je narastao van Praznine. Ne zbog onoga što je rekla; imala je naviku da pokušava da ga spusti niz stepenice čak i kad su bili deca, obično zasluživao on to ili ne. Ali u poslednje vreme počela je da radi sa Moirainom, pokušavajući da ga stave van ravnoteže pa da Aes Sedai može da ga gurne gde želi. Kada su bili mlađi, pre nego što je saznao šta je on, on i Egvena su mislili da će se oženiti jednog dana. A sada se smestila pored Moiraine protiv njega.

Lica čvrstog, govorio je grublje nego što je nameravao. “Recimi šta želiš, Moiraina. Reci mi ovde i sada, ili ostavi da čeka dok ne nađem vremena za tebe. Veoma sam zauzet.” To je bila gola laž. Većinu vremena je proveo vežbajući mačevanje sa Lanom, ili koplja sa Ruarkom, ili učeći da se bori rukama i nogama od oboje. Ali akobude kinjenja danas, on će to raditi. Natael je mogao da čuje bilo šta. Skoro bilo šta. Dok god Rand zna gde je u svako doba.

Moiraina i Egvena su se obe namrštile, ali je prava Aes Sedai barem uvidela da neće biti nateran ovog puta. Virnula je ka Nataelu, usne joj se stežući-čovek je još uvek izgledao duboko u svojoj muzici- a onda uzela debeli komad sive svile iz svoje torbice.

Odmotavajući ga, izložila je sadržinu na sto, disk veličine čovekove šake; polovina skroz crna, polovina čisto bela, dve boje koje se sastaju u vijugavoj liniji da formiraju dve združene suze. To je bio imbol Aes Sedai, pre Slamanja, ali disk je bio više. Samo sedam kao taj su ikada bili napravljeni, pečati na zatvoru Mračnog. Ili pre, svaki je žiža za jedan od tih pečata. Izvlačeći svoj nož iz opasača, držak umotan u srebrnu žicu, Moiraina ogrebala je delikatno ivicu diska. I mala pahuljica čvrstog crnog je otpala.

Čak i unutar Praznine, Rand je ostao bez vazduha. Praznina je zadrhtala, i na trenutak Moć je pretila da ga nadjača. “Da li je ovo kopija? Lažnjak?”

“Našla sam ga na trgu ispod”, rekla je Moiraina.”Mada je pravi. Onaj koji sam donela iz Tira je isti.” Mogla je govoriti da želi supu od graška za podnevni ručak. Egvena, na drugu ruku je držala čvrsto šal kao da je hladno.

Rand je i sam osećao komešanje straha, cureći preko površine Praznine. Bio je napor pustiti saidin, ali se naterao. Ako bi izgubio koncentraciju, Moć bi ga mogla uništiti gde stoji, a želeo je svu pažnju na pitanju pri ruci. Čak i tako, čak i sa ljagom, to je bio gubitak.

Ta pahulja koja je ležala na stolu je bila nemoguća. Ti diskovi su bili napravljeni od kuendilara, srcokamena, i ništa napravljeno od kuendilara ne može biti polomljeno, čak ni Jednom Moći. Koja god sila korišćena protiv njega smo ga je činila jačom. Pravljenje srcokamena je bilo izgubljeno sa Slamanjem Sveta, ali šta god da je bilo napravljeno od njega tokom Doba legendi je još uvek postojalo, čak i najkrhkija vaza, čak i ako ju je Slamanje podopilo na dno okeana, ili je sahranila pod planinu. Naravno tri od sedam diskova je bilo već slomljeno ali je za to trebalo mnogo više od noža.

Kada razmisliš o tome, nije znao kako su i ta tri bila slomljena. Ako ni jedna sila sem Tvorca ne može slomiti srcokamen, onda bi to bilo to.

“Kako?” pitao je, iznenađen što je njegov glas još uvek bio miran kao i dok ga je Praznina okruživala.

“Ne znam”, odgovorila je Moiraina, isto toliko mirna spolja.”Ali ti vidiš problem? Pad sa stola bi mogao da slomi ovo. Ako su ostali, gde god bili, ovakvi, četiri čoveka sa čekićima bi mogli da otvore rupu u zatvoru Mračnog opet. Ko bi mogao reći koliko je efikasan jedan u ovom stanju?”

Rand je video. Još uvek nisam spreman. Nije bio siguran da li će ikad biti spreman, ali sigurno nije još bio. Egvena je gledala kao da gleda u sopstveni otvoreni grob.

Ponovo umotavajući disk, Moiraina ga je vratila u torbicu. “Možda ću razmisliti mogućnosti pre nego što odnesem ovo u Tar Valon. Ako znamo zašto, možda se nešto može uraditi oko toga.”

Bio je uhvaćen slikom Mračnoga koji poseže iz Šajol Gula opet, sa vremenom se oslobađajući skroz; vatre i tama pokrivali su svet u njegovom umu, vatre koje su gutale i nisu davale svetlost, mrak, čvrst kao stena, koji steže vazduh. Sa tim da mu puni glavu, onom što je Moiraina upravo rekla trebao je trenutak da prodre. “Nameravaš da ideš lično?” Mislio je da namerava da se drži njega ka mahovina kamena. Zar nije ovo ono šta želiš?

“Svojevremeno”, tiho je odgovorila.”Najzad ću morati da te napustim, posle svega. Šta će biti, mora biti.” Rand je mislio da je uzdrhtala, ali je bilo brzo da je moglo biti njegovo umišljanje, a sledećeg trenutka je bila sva sređenost i samo kontrola, opet.”Moraš biti spreman.” Podsetnik njegovih sumnji je došao neprijatno.”Trebalo bi da raspravimo tvoje planove. Ne možeš sedeti ovde mnogo duže. Čak i ako Izgubljeni ne nameravaju da dođu za tobom, oni su tamo negde šireći svoju moć. Okupljanje Aijela ne bi uradilo mnogo dobrog ako nađeš da je sve sa druge strane Kičme sveta u njihovim rukama.”

Kikoćući se, Rand se naslonio na sto. Znači ovo je još jedna smicalica; ako je uznemiren oko njenog odlaska možda će biti spremniji da sluša, mnogo povodljivije nego da bude vođen. Nije mogla da laže, naravno, ne izravno. Jedna od hvaljenih Tri zakletvi se pobrinula za to: da ne govori ni jednu reč koja nije istina. On je naučio da je to ostavilo mnogo mesta za vijuganje. Ostavila bi ga samog najzad. Kada bude mrtav, bez sumnje.

“Želiš da razmotriš moje planove”, rekao je suvo. Vadeći kratku lulu i kožnu duvan-vreću iz džepa iz kaputa, nabio je udubljenje i kratko dotaka saidin da usmeri plamen iznad duvana. “Zašto? To su moji planovi.” Pućkajući polako, čekao je, ignorišući Egvenin mrki pogled.

Lice Aes Sedai se nije promenilo, ali su se njene velike, crne oči sjajile.”Šta si uradio kad si odbio da te vodim?” Glas joj je bio hladan kao i crte lica, ipak su reči izgledale da dolaze kao pucnji biča.”Gde god si otišao, ostavljao si smrt, uništenje i rat iza sebe.”

“Ne u Tiru”, rekao je, previše brzo. I previše odbrambeno. Nije smeo da dozcoli da ga stavi van ravnoteže. Odlučno, uzeo je razmak između sporih dimova u luli.

“Ne”, složila se”,ne uTiru. Jednom si imao naciju iza sebe, ljude, a šta si uradio sa tim? Uvođenje pravde u Tir je pouzdano. Uspostavljanje reda u Kairhienu, hranjenje gladnih, je hvale vredno. U neko drugo vreme. U neko drugo vreme ja bi te veličala.” Ona je bila Kairhienka. “Ali ti to ne pomaže prema danu kad ćeš se suočiti sa Tarmon Gai'donom.” Žena sa umom na samo jednoj stvari, i hladna kada je upitanju bilo šta drugo, čak i sopstvena zemlja. Ali zar ne bi i on trebao da bude takav.

“Šta bi ti da ja uradim? Da lovim Izgubljene jednog po jednog?” Oped se naterao da vuče sporije iz lule; to je bio trud.”Da li uopšte znaš gde su? Oh, Samael je u Ilijanu-to znaš-ali ostali? Šta ako odem za Samaelom, kako želiš, i nađem da me čekaju dvoje, troje ili četvoro? Ili svih devet?”

“Mogao si da se suočiš sa troje ili četvoro, možda i svih devet peživljujući”, rekla je ledeno, “da nisi ostavio Kalandor u Tiru. Istina je da ti bežiš. Ti u stvari nemaš plan, ne plan da te spremi za Poslednju Bitku. Bežiš od mesta do mesta, nadajući se da će sve izaći na dobro. Nadajući, jer ne znaš šta drugo da radiš. Ako bi prihvatio moj savet bar bi-” Prekinuo ju je, pokazujući lulom, bez pažnje na poglede koje su mu uputile dve žene.

“Ja imam plan.” Ako su želele da znaju neka znaju, i biće spaljen ako promeni i reč.”Prvo, nameravam da prekinem ratove i ubijanje, počeo ih ja ili ne. Ako ljudi trebaju da ubijaju neka ubijaju troloke, a ne jedni druge. U Aijelskom, ratu četiri klana su prešla Zmajev zid, i prbijali se više od dve godine. Pkrali su i spalili Kairhinen, porazili svaku vojsku poslatu protiv njih. Mogli su uzeti Tar Valon da su hteli. Kula ih nije mogla sprečiti, zbog vaše Tri zakletve.” Da ne koriste Moć kao oružije, osim protiv senkinig izroda i prijatelja mraka, ili u odbrani sopstvenih života, to je bila još jedna zakletva, a Aijeli nisu pretili Kuli lično. Bes ga je sada stegao. Beži i nadase, da li? “Četiri su klana uradila to. Šta će se desiti kada ja izvedem jedanaest preko Kičme sveta?” Moraće da bude jedanaest; mala je mogućnost da dovede Šaidoe.”Do vremena kada nacije uopšte počnu da misle o ujedinjenju biće prekasno. Prihvatiće moj mir, ili ću biti pokopan u Kanovom Bretu.” Neprijatan zvuk je došao od harfe i Natael se nagao nad instrument, tresući glavom. U trenutku umirujući tonovi su ponovo došli.

“Lubenica se ne može dovoljno naduti za tvoju glavu”, promrmljala je Egvena, prekrstila je ruki pod grudi.”Ni kamen ne može biti toliko tvrdoglav! Moiraina samo pokušava da ti pomogne. Zašto nećeš da uvidiš to?”

Aes Sedai je izravnala svoje svilene haljine, mada im to nije bilo potrebno.”Vođenje Aijela preko Zmajevog zida mogla bi da bude najgora stvar koju si mogao da uradiš.” Bila je oštrica u njenim rečima, bes ili poraz. Najzad joj dolazi da on nije marioneta.”Do sada Amirlin tron bi trebala da prilazi vođi svake nacije, koja još uvek ima vođu, polažući dokaze pred njima da si ti pravi Ponovorođeni Zmaj. Oni znaju Proročanstva; znaju za šta si rođen da uradiš. Jednom kada su ubeđeni ko si i šta si, prihvatiće te jer moraju. Poslednja Bitka dolazi, a ti si njihova jedina nada, jedina nada čovečanstva.”

Rand se naglas nasmejao. Bio je to gorak smeh. Držeći lulu među zubima seo je prekrštenih nogu na stolu, piljeći u njih.”Dakle ti i Sijuan Sanče i dalje mislite da znate sve što ima da se zna.” Ako Svetlo da, nisu znali ni približno sve o njemu, i nikada neće saznati.”Oboje ste budale.”

“Pokaži malo poštovanja!” zarežala je Egvena, ali Rand je prešao preko njenih reči.

“Tairenski lordovi znaju Proročanstva takođe, i znaju mene, jednom kad su videli Mač Koji Nemože Biti Dodirnut u mojoj pesnici. Polovina je očekivala da im donesem moć ili slavu, ili oba. Dok bi druga polovina najradije gurnula nož u leđa i pokušala da zaboravi da je Ponovorođeni Zmaj ikada bio u Tiru. To je kako će nacije dočekati Ponovorođenog Zmaja. Ne ako ih prigušim prvo, na isti način kao Tairence. Da li znaš zašto sam ostavio Kalandor u Tiru? Da ih podseća na mene. Svaki dan znaju da je tamo, zaboden u Srce Kamena, i znaju da ću se vratiti po njega. To je šta ih drži za mene.” To je jedan razlog zašto je ostavio Mač Koji Nije Mač iza. Nije ni želeo da razmišlja o drugom.

“Budi oprezan”, rekla je Moiraina posle trenutka. Samo to, glasom ledene smirenosti. Čuo je ukočeno upozorenje u njenom glasu. Jednom ju je čuo kada je rekla prilično istim glasom da će ga pre videti mrtvog nego da pusti Senku da ga ima. Čvrsta žena.

Za trenutak ga je gledala, njene oči damna jezera koja prete da ga progutaju. Onda je napravila savršen naklon.”Sa vašim dopuštenjem, moj Lorde Zmaju, postaraću se da gazda Kadera zna gde ga očekujem da radi sutra.”

Niko nije mogao da vidi ili čuje ni najmanje ruganja u njenom glasu, ali ga je Rand osetio. Bilo šta što bi ga moglo izbaciti iz ravnoteže, napravile ga poslušnijeg krivnjom, sramotom, nesigurnošću ili ma šta drugo, ona bi pokušala. Piljio je za njom daok dok je kliktanje perli na ulazu nije progutalo...

“Nema potrebe da se tako mrgodiš, Rande al'Tore.” Egvenin glas je bio nizak, oči razdražene; držala se za šal kao da želi da ga zadavi sa njim.”Lord Zmaj, doista! Šta god da si, ti si grub, klipan sa lošim manirima. Zaslužio si više nego što si dobio. Ne bi te ubilo da budeš učtiv!”

“Znači to si bila ti”, prasnuo je, ali na njegovo iznenađenje, samo je protresla glavom, pre nego što se pribrala. To je bila Moiraina posle svega. Ako je Aes Sedai pokazivala takav temperament, nešto mora da je muči teško. On bez sumnje. Možda bi trebao da se izvini. Predpostavljam da me ne bi bolelo da budem učtiv. Mada nije mogao da vidi zašto bi se lepo ponašao prema Aes Sedai, kad pokušava da ga vodi za uzicu.

Ali ako je on misli oda bude učtiv, Egvena nije. Da je užareno ugljevlje tamno braon, bilo bi baš kao njene oči.”Ti si vunoglava budala, Rande al'Tor, i nikada nisam trebala da kažem Elejni da si dovoljno dobar za nju. Nisi dovoljno dobar ni za lasicu! Spusti nos. Sećam te se kako se znojiš, pokušavajući da se izvučeš pričom iz neke nevolje u koju te je Met uvalio. Sećam se kada te je Ninaeva išibala dok nisi urlao, i trebao jastuk da bi seo ostatak dana. Nije ni prošlo mnogo godina. Moraću reći Elejni da te zaboravi. Da zna polovinu od onoga u šta si se pretvorio...”

Zevao je na nju dok se šarada nastavila, sa njom besnijom nego ikada od kada je prošla koz zavesu perlica. Onda ga je udarilo. Onao malo trešenje glave koji nije nameravala da da, puštajući ga da zna da ga je Moiraina udarira sa Mići. Egvena je radila veoma teško da sve radi podesno. Učeći sa Mudima, nosila je Aijelsku odeću; možda je i pokušala da usvoji Aijelske običaje, koliko je znao. To bi bilo nalik njoj. Ali je radila veoma teško da bude odgovarajuća Aes Sedai svo vreme, čak iako je bila samo Prihvaćena. Aes Sedai su obično držale svoj temperament pod kontrolom, i nikada nisu odavale ništa što bi htele sa sakriju.

Ilijena nije nikada imala ispade besa na mene kada je bila besna na sebe. Kada mi je davala grublji deo jezika, to je bilo zato sto... Um mu se smrzao na trenutak. Nikada u životu nije upoznao ženu zvanu Ilijena. Ali je mogao da prizove njeno lice, slabo; lepo lice, koža kao krem, zlatna kosa tačna senka Elejnine. Ovo je moralo biti ludilo. Sećanje zamišljene žene. Možda će jednog dana da se nađe pričajući sa ljudima koji nisu tu.

Elejnin bučni govor je prestao sa zabrinutim pogledom.”Da li si dobro Rande?” Bes je nestao iz njenog glasa kao da nije ni postojao.”Da li je nešto loše? Da li da dovedem Moirainu nazad da-”

“Ne!” rekao je i istom brzinom omekšao glas.”Ne može da izleči...” Čak ni Aes Sedai nisu mogle da Izleče ludilo; niko od njih nije mogao da Izleči ono od čega je bolovao.”Da li je Elejna dobro?”

“Dobro je.” Bez obzira šta je rekla, bio je tračak saosećanja u njenom glasu. To je bilo sve što je on i očekivao. Po onom što je znao kad je Elejna napustila Tir, a ono što radi je posao Aes Sedai, a ne njegov; toliko mu je Egvena rekla više no jednom, i Moiraina odražavala. Tri Mudre, one koje su hodači u snu, sa kojima je Egvena učila, su bile od još manje pomoći; imale su sopstvene razloge da ne budu zadovoljne sa njim.

“Najbolje da i ja odem”, nastavila je nameštajući šal preko ruku.”Umoran si.” Mršteći se blago, reče”,Šta znači biti pokopan u Kanovom Bretu?”

Krenuo je da je pita o čemu pod, Svetlom, ona govori. Onda se setio da je koristio tu frazu.”Samo nešto što sam jednom čuo”, lagao je. Nije imao više ideje, šta je to značilo, nego odakle mu je to došlo.

“Odmori se Rande”, rekla je, zvučeći, pre, dvadeset godina starije, nego dve mlađe.”Obećaj mi da hoćeš. Treba ti.” Klimnuo je. Proučava la mu je lice na trenutak kao da traži istinu, a onda krenula ka vratima.

Randov srebrni pehar doplutao je sa tepiha ka njemu. Brzo ga je uhvatio baš pre nego što je Egvena pogledala preko ramena.

“Možda ne bi trebalo da ti kažem ovo”, rekla je.”Elejna mi nije dala poruku za tebe, ali... Kaže da te voli. Možda već znaš, ali ako ne znaš možda bi trebalo da razmisliš o tome.” Sa tim, ona je otišla, perlice čegrčući za njom.

Skačući sa stola, Rand je baci pehar, prosipajući vino preko podnih pločica dok se okretao prema Džasin Nataelu u besu.

Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće