Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće

Poglavlje 21

Poklon sečiva

4th Dimension 

Na ulazu u Prolaz Džangai, iako podalje od Taijena, logorište je podizano brzo. Širilo se preko brda oko prilaza među razbacanim grmljem a čak i uz padine planina. Ne da je išta bilo mnogo vidljivo sem onoga što je bilo u prolazu. Aijelski šatori su se stapali sa kamenitim tlom tako dobro da si mogao ne primetiti ih čak i onda kada si znao šta tražiš i gde. U brdima su Aijeli kampovali po klanovima, ali oni u samom prolazu su se grupisali po društvima. To su uglavnom bile Device, ali i društva muškaraca su takođe poslali svoje predstavnike. Po pedesetoro svako. Raširili su šatore poprilično iznad ruševina Taijena u blago razdvojenim logorima. Svako je razumevao, ili su mislili da razumeju, da Device nose Randovu čast, ali sva društva su želela da čuvaju Kar’a’karna.

             Moiraina—i Lan naravno—otiđoše da smeste Kaderova kola odmah ispod grada. Aes Sedai se brinula o onome što je bilo u kolima koliko i o Randu. Kočijaši su mrmljali i proklinjali smrad iz grada, i izbegavali da gledaju Aijele kako skidaju tela sa zida. Ali posle meseca u Pustari izgleda da im je drago što su makar blizu ruševine onoga što su nazivali civilizacijom.

             Gai'šaini su podizali šatore Mudri—Amisine i Bairine i Melainine—pod gradom pored izledelog puta koji je vodio u brda. Rand je bio siguran da bi one rekle da su odabrale to mesto kako bi bile dostupne njemu kao i nebrojenim Mudrim ispod, ali on nije smatrao slučajnošću to da bilo ko ko bi došao sa brda kod njega morao proći kroz ili okolo njihovog kampa da bi ga dosegao. On je bio pomalo iznenađen da vidi Melainu kako izdaje naređenja figurama u belom. Samo tri noći ranije, ona se udala za Baela, u ceremoniji koja je načinila njegovom ženom i prvosestrom njegovoj drugoj ženi. Dorindi. Taj deo je izgleda bio isto toliko važan. Avijenda je bila šokirana njegovim iznenađenjem ili možda ljuta.

             Egvena je stigla sa Avijendom iza sebe na sivoj kobili. Sa onim punim suknjama zadignutim iznad kolena, one su ličile jedna na drugu i pored njihove različite boje kože i toga što je Avijenda bila dovoljno visoka da gleda preko Egveninog ramena bez da se propinje. Svaka je nosila samo jednu narukvicu od slonovače i jednu ogrlicu. Rad na uklanjanju obešenih tela je jedva počeo. Većina gavrana je ležalo mrtvo, gomilice crnih pera pokrivale su tlo, a ostatak je odletio, ali strvinari koji su bili prenapijeni krvi da bi mahali krilima i dalje su se gegali kroz pepeo unutar zidova.

             Rand je želio da je bilo nekog načina da spreči  žene da vide. Ali na njegovo iznenađenje, nijedna nije trčala da povraća. Pa, on nije stvarno očekivao ništa tako od Avijende. Ona je videla smrt dovoljno često, i delila je takođe. Njeno lice ostade bezizražajno. Ali on nije očekivao čisto žaljenje u Egveninim očima dok je gledala kako naduti mrtvi padaju.

             Ona dojaha na Magli do Džede'ena i nagnu se da stavi šaku na njegovu ruku. “Tako mi je žao, Rande. Nije bilo načina da ovo zaustaviš.”

             “Znam”, on joj reče. On nije čak ni znao da je ovde postojao grad dok ga Ruark nije spomenuo usput pre pet dana—njegova savetovanja sa poglavarima su sva bila o tome da li mogu da pređu više puta za dan, i šta će Kuladin učiniti kada iziđe iz Džangaia—i do tada Šaido su završili ovde i otišli. On je završio sa nazivanjem sebe budalom tada.

             “Dobro, samo zapamti to. To nije tvoja krivica.” Ona odjaha na Magli, i poče da priča sa Avijendom pre nego što je bila van dometa sluha. “Drago mi je što je ovo dobro primio. On ima naviku da se oseća krivim za stvari koje ne može da kontroliše.”

             “Muškarci uvek veruju da kontrolišu sve oko sebe”, Avijenda odgovori. “Kada otkriju da ne mogu, oni misle da nisu uspeli, umesto da nauče prostu istinu koju žene već znaju.”

             Egvena se zakikota. “To jeste prosta istina. Kada sam videla one nesrećne ljude, pomislila sam da ćemo ga naći kako drhti negde.”

             “Da li mu je stomak tako slab? Ja...”

             Njihovi glasovi izbledeše dok kobila otklipsa dalje. Rand se uspravi u sedlu, crveneći se. Pokušavao je da ih špijunira. On se ponašao kao idiot. Zbog toga je prestao da se mrgodi na njih dok su odlazile. On je preuzimao odgovornost samo za ono za šta je bio odgovoran, iako samo u sebi. Samo za stvari povodom kojih je mogao nešto preduzeti. I za ono povodom čega je nešto trebao preduzet. On nije volio što one pričaju o njemu. Iza njegovih leđa, ili pred njim. Svetlost samo zna šta su govorile.

             Sjahavši, on povede Džede'ena u potragu za Asmodeanom koji je izgleda odlutao. Posle toliko dana u sedlu, bilo je prijatno hodati. Grozdovi šatora su nicali duž prolaza. Padine planina i litice su činile odlične barijere, ali Aijeli su se i dalje postavljali kao da očekuju napad sa njih. On je pokušao da hoda sa Aijelima, ali pola dana sa njima je bilo dovoljno da ga vrati na konja. Bilo je dovoljno teško ih pratiti jašući. Umeli su da umore konje kada bi ubrzali.

             Met je bio dole, takođe. Čučao je sa uzdama u jednoj ruci i kopljem crne drške na kolenima, motreći na zjapeću kapiju. Proučavajući grad i mrmljajući u sebi, dok je Kockica pokušavao da pase žbun. Met je proučavao, ne samo piljio. Odakle je ona opaska o stražarima došla? Met je sada govorio čudne stvari povremeno, od njihove prve posete Ruideanu. Rand je želeo da je on željniji da priča o onome što se desilo. Ali Met je i dalje poricao da se išta desilo čak i pored medaljona sa likom lisice, koplja, i ožiljka oko vrata. Melindra, Šaido Devica sa kojom je Met sada, stajala sa strane posmatrajući Meta, dok Sulin ne dođe i otera je nekim poslom. Rand se pitao da li Met zna da su Device polagale opklade da li će Melindra odustati od koplja zbog njega. I kladile se da li će ga ona naučiti da peva takođe, iako su se smejale kada je Rand pitao šta je to značilo.

             Muzika ga je privukla Asmodeanu koji je sedeo sam na granitnom kamenu sa harfom na kolenu. Motka crvenog barjaka je bila zabijena u kameno tlo, a mula je bila privezana za nju. “Vidiš, moj Lorde Zmaju”, on reče veselo, “Tvoj barjaktar lojalno izvršava svoje dužnosti.” Njegov glas i izraz lica se promeniše, i on reče, “Ako moraš imati ovu stvar, zašto ga ne daš Metu da ga nosi ili Lanu? Ili Moiraini, kad smo kod toga? Njoj će biti drago da nosi tvoj barjak, i čisti tvoje čizme. Pazi je se. Ona je opasna žena. Kada žena kaže da će da te sluša, svojevoljno, vreme je da spavaš lako i da čuvaš leđa.”

             “Nosiš ga zato što si bio izabran, gazda Džasin Netaele.” Asmodean se trgnu i pogleda unaokolo, iako su svi drugi bili predaleko, i prezauzeti da bi slušali. Niko sem njih dvojice ne bi razumio u svakom slučaju. “Šta znaš o onim ruševinama kraj linije snega? Mora da potiču iz Doba legendi.”

             Asmodean nije čak ni pogledao planinu. “Ovaj svet je veoma promenio u odnosu na svet u kome sam ja...zaspao.” On je zvučao umorno i blago zadrhta. “Ono što znam o tome gde šta leži naučio sam od kada sam se probudio.” Žalosni zvuci “Marša mrtvih” dođoše sa njegove harfe. “To je možda ono što je ostalo od grada u kome sam se rodio, koliko ja znam. Šorela je bila luka.”

             Sunce je imalo možda sat vremena pre nego što ga Kičma sveta sakrije. Ovoliko blizu visokim planinama, noć dolazi rano. “Isuviše sam umoran za jednu od naših diskusija večeras.” Tako su zvali Asmodeanove lekcije u javnosti, čak i kada nikoga nije bilo u blizini. To dodato na vežbanje sa Lanom ili Ruarkom mu nije ostavljalo mnogo vremena da spava od kada su napustili Ruidean. “Idi u svoj šator kad budes spreman. Videćemo se ujutro. Sa barjakom.” Nije bilo nikog drugog da nosi tu krvavu stvar. Možda će uspeti naći nekoga u Karhijenu.

             Dok se okretao, Asmodean zasvira nešto nesložno i reče, “Nema gorućih mreža istkanih oko mog šatora večeras? Da li najzad počinješ da mi veruješ?”

             Rand ga pogleda preko ramena. “Verujem ti kao bratu. Do dana kad me izdaš. Dobio si oproštenje za ono što si uradio, u zamenu za tvoje podučavanje. To je bolja nagodba nego što zaslužuješ. Ali na dan kada se okreneš protiv mene ja ću je raskinuti i zakopati je sve zajedno sa tobom.” Asmodean otvori usta ali ga Rand preteče. “To sam ja što govorim, Netaele. Rand al'Tor. Narod iz Dve Reke ne voli ljude koji pokušaju da im zabodu nož u leđa.”

             Iritantno, on povuče uzde njegovog pegavca i ode pre nego što je Asmodean mogao išta reći. Nije bio siguran dali je Asmodean primetio nagoveštaje da mrtvac pokušava da mu preotme telo, ali bolje ne davati mu nagoveštaje. Asmodean je sada bio poprilično siguran da je njegov cilj beznadežan. Ako bi počeo da misli da Rand nije u punoj kontroli svog sopstvenog uma, možda da je počeo da ludi, Izgubljeni bi ga napustio u otkucaju srca, a bilo je još toga što Rand još nije naučio.

             Gai'šaini u belom su podizali njegov šator po Avijendinim naređenjima, poprilično ka ulazu u prolazu, pod onom ogromnom isklesanom uspravljenom zmijom. Gai'šaini su imali sopstvene šatore ali će oni naravno biti podignuti poslednji. Adelin i još tuce Devica je čučalo u blizini. Osmatrale su i čekale da čuvaju njegov san. Čak i sa preko hiljadu Devica koje su bile ulogorene oko njega svake noći, one su ipak postavljale stražu pored njegovog šatora.

             Pre nego što se približio, on posegnu kroz angreal u svom džepu i zgrabi saidin. Naravno, nije bilo potrebe da dodiruje izrezbarenu figuru malog čoveka sa mačem. Pomešana prljavština i slatkoća ga ispuni, ta pobesnela reka vatre, ta obrušavajuća lavina leda. Usmeravajući kao što je radio svake noći od kada su napustili Ruidean. On je postavio štitove oko celog logora, ne samo oko onoga što je bilo u prolazu, već oko svakog šatora u brdima ispod takođe i na padinama planina. Bio mu je potreban angreal da bi postavio toliko velike štitove, ali tek  malo potreban. On je mislio da je bio jak pre, ali Asmodeanovo podučavanje ga je činilo jačim. Nijedan čovek ili životinja koja bi prošla kroz njih ne bi ništa osetili, ali Senkin nakot koji bi ga dotakao, oglasio bi uzbunu koju bi svako u šatorima čuo. Da je ovo učinio u Ruideanu, Psomraci nikad ne bi ušli bez njegovog znanja.

             Sami Aijeli su morali da paze na ljudske neprijatelje. Štitovi su bili komplikovano tkanje, iako tanki, i pokušaj da ih nateraš da rade više od jedne stvari, moglo bi ih učiniti beskorisnim u praksi. Mogao je napraviti da ovaj ubija Senkin nakot umesto da samo uzbunjuje, ali to bi bilo kao svetionik za bilo kog muškog Izgubljenog koji bi tragao za njim, i za Mirdraala takođe. Nije bilo potrebe da priziva neprijatelje kada oni možda ne znaju gde je on. Ovaj ne bi primetio čak i jedan od muških Izgubljenih sve dok ne bi bio blizu, a Mirdraala ne, dok ne bi bilo prekasno.

             Puštanje saidina je bila vežba samokontrole. Pored prljavosti ljage, pored toga što je Moć pokušavala da ga ponese kao pesak na dnu reke, da ga spali, zbriše. On je plutao u prostranoj praznoći Praznine. Ipak je mogao osetiti vazduh kako se komeša oko svake dlake na njegovoj glavi, mogao je da vidi tkanje gai`šainske odeće, da oseti Avijendin topli miris. On je želeo više. Ali on je mogao da oseti miris pepela Taijena, takođe. Oseti one koji su bili spaljeni i truljenje onih koji nisu. Čak i miris onih koji su već pokopani pomešan sa mirisom zemlje njihovih grobova. To je pomoglo. Za neko vreme pošto je otišlo, sve što je radio bilo je da duboko udiše topli suvi vazduh. U poređenju sa onim ranije, mirisa smrti nije bilo tu, a vazduh sam bio čist i divan.

             “Vidi šta je bilo tu pre nas”, Avijenda reče dok je on prepuštao Džede'en ženi blagog lica u belom. Avijenda je držala smeđu zmiju, mrtvu, ali debelu kao njegova mušica i skoro tri koraka dugačku. Krvozmija je dobila svoje ime po efektu njenog ugriza, koji je pretvarao krv u žele za nekoliko minuta. Ukoliko nije pogrešio, ona čista rana iza zmijine glave je bila posledica njenog noža. Adelin i ostale Device su izgleda odobravale.

             “Da li si ikad čak i za trenutak pomislila da bi te ona možda mogla ujejsti?” on reče. “Da li si ikad pomislila da upotrebiš Moć umesto tvog krvavog noža? Zašto je nisi prvo poljubila? Sigurno si bila dovoljno blizu.”

             Ona se uspravi, i njene velike zelene oči su trebale doneti noćnu hladnoću rano. “Mudre kažu da nije dobro da upotrebljavam Moć prečesto.” Odsečne reči su bile hladne kao i njene oči. “Kažu da je moguće da povučeš previše i da se povrediš.” Neznatno se mršteći ona doda, više za sebe nego za njega, “Iako nisam ni prišla onome koliko mogu da izdržim još. Sigurna sam u to.”

             Odmahujući glavom, on se sagnu i uđe u šator. Žena nije želela da čuje razum.

             Taman što se namestio na svilenom jastuku pored još neupaljene vatre, ona uđe za njim. Bez krvozmije srećom, ali oprezno noseći nešto dugačko uvezano u debele slojeve prugastog sivog ćebeta. “Bio si zabrinut za mene”, ona reče ravnodušnim tonom. Nije bilo uopšte izražaja na njenom licu.

             “Naravno da ne”, on slaga. Glupa žena. Može i dalje da pogine, jer nema razuma da bude oprezna kada je to potrebno. “Bio bih zabrinut za svakog. Ne bih želio da ikoga krvozmija ujede.” 

            Za trenutak ona ga je posmatrala sumnjajući, a onda brzo klimnu. “Dobro. Sve dok nemaš namere prema meni.” Dobacujući umotano ćebe pred njegove noge, ona sede na svoje pete sa druge strane ognjišta. “Ako nećeš da primiš kopču kao poništenje duga među nama...”

             “Avijenda, nema nikakvog duga.” Pomislio je da je ona zaboravila na to. Ona nastavi kao da on nije progovorio.

             “...ali možda će ga ovo poništiti.”

             Uzdišući, ona odmota prugasto ćebe—oprezno, pošto ga je držala uznemirenije nego što je držala zmiju; ona je držala  krvavu zmiju kao da je deo odeće—odmota ga, i udahnu. Ono što je ležalo unutra je bio mač. Korice su bile toliko načičkane rubinima i meseckamenima da je bilo teško videti zlato osim onde gde je izlazeće sunce sa mnogo zrakova bilo utisnuto. Drška od slonovače, dovoljno duga za dve ruke, imala je još jedno utisnuto sunce u zlatu. Štitnik je bio takođe načičkan rubinima u meseckamenovima, i još više njih je činilo čvrstu masu duž jabuke. Ovo nikada nije bilo napravljeno za upotrebu, već jedino da se vidi. Da se netremice gleda.

             “Mora da je koštalo...Avijenda, kako si mogla da platiš ovo?” 

            “Malo je koštalo”, reče tako odbrambeno da je odmah mogla da doda da je lagala.

             “Mač. Kako si uopšte nabavila mač? Kako bi ijedan Aijel nabavio mač? Nemoj mi reći da je Kader imao ovo sakriveno u svojim kolima.”

             “Nosila sam ga u ćebetu.” Ona je zvučala još  razdražljivije nego kada je pitao za cenu. “Čak je i Bair rekla da će tako sve biti u redu sve dok ga stvarno ne dotaknem.” Ona neugodno slegnu ramenima, pomerajući i ponovo pomerajući svoj šal. “To je bio drvoubičin mač. Lamanov. Bio je uzet sa njegovog tela kao dokaz da je mrtav zato što njegova glava ne bi mogla izdržati da bude tako daleko odnesena. Od tada išao je iz ruke u ruku mladih Devica ili budalastih muškaraca koji su želeli da poseduju dokaz njegove smrti. Samo što je svako od njih odmah počinjao da misli o tome šta je on i prodao bi ga sledećoj budali. Cena je veoma opala od kada je prvi put bio prodat. Nijedan Aijel ga ne bi dotakao čak ni da skine kamenje.”

             “Pa veoma je lep”, on reče, najtaktičnije što je mogao. Samo bi budala nosila nešto tako kitnjasto. I balčak od slonovače bi se izvrtao u ruci klizavoj od krvi i znoja. “Ali ne mogu ti dopustiti...” on nastavi dok je isukavao nekoliko inča sečiva, iz navike da pregleda oštricu. Ugraviran u svetleći čelik bila je čaplja. Simbol majstora sečiva. On je jednom nosio mač takve oznake. Odjednom bio je spreman da se kladi da je i ovo sečivo takvo, kao gavranom obeleženo sečivo Metovog koplja. Metal napravljen Moći koji se nikada neće slomiti i nikada se neće istupiti. Većina mačeva gospodara sečiva su bile samo kopije ovih. Lan bi mu mogao reći zasigurno, ali on je u svom umu već bio siguran.

             Skidajući korice, on se nagnu preko ognjišta da ga stavi pred nju. “Uzeću sečivo da poništim dug Avijenda.” Bilo je dugačko i blago zakrivljeno sa jednom oštricom. “Samo sečivo. Možeš da uzmeš i balčak takođe.” Mogao je da nabavi nov balačak i korice u Karhijenu. Možda je jedan od preživelih Tairenaca pristojan kovač sečiva.

             Ona je izbečeno netremice posmatrala čas njega, čas korice, otvorenih usta, iznenađena po prvi put od kada je poznaje. “Ali ti dragulji vrede mnogo, mnogo više nego što ja—ti pokušavaš da me ponovo načiniš dužnikom Rande al'Tore.”

             “Nije tako.” Ako je sečivo ležalo nedirnuto i bez da izgubi sjaj u koricama dvadeset godina mora da je ono što on misli da je. “Nisam prihvatio korice, tako da su one uvek bile tvoje.” Bacajući jedan svileni jstuk u vazduh, on izvede sedeću verziju zahvata koji se zvao Niski vetar raste. Perje je padalo dole dok je oštrica prosecala čisto kroz njih. “I ne prihvatam ni balčak, tako da je on tvoj takođe. Ako si zaradila, to je tvoja stvar.”

             Umesto da izgleda zadovoljno zbog dobre sreće—on je sumnjao da je ona dala sve što je imala za mač, i najverovatnije dobila nazad sto puta više samo zbog korica—umesto da joj bude drago, ili da mu se zahvaljuje, ona je ozlojeđeno streljala pogledom pera kao što bi svaka domaćica u Dve Reke kada bi videla njen pod prekriven njima. Ukočeno, ona pljesnu i jedan od gai'šaina se pojavi odmah se spustivši na kolena počevši da čisti zbrku.

             “Ovo je moj šator”, on reče ističući. Avijenda frknu na njega savršeno imitirajući Egvenu. Te dve žene se definitivno provodile previše vremena zajedno.

             Večera koja je došla kada se smračilo, sastojala se od uobičajenog ravnog bledog hleba i začinjenog pirjanog mesa i pasulja sa komadićima skoro belog mesa. On se samo nasmija kada mu ona reče da je to krvozmija. On je jeo zmiju i gore od kada je došao u Pustaru. Gara—otrovni gušter—je po njemu bio najgori. Ne zbog ukusa, koji je bio nalik piletu, već zato što je gušter. Nekada je izgledalo da mora biti više otrovnih stvari—zmije, gušteri, pauci, biljke—u Pustari nego u svom ostalom svetu.

             Avijenda je izgledala razočarano, jer on nije ispljunuo meso gadeći se, iako je nekad bilo teško reći šta je osećala. Povremeno izgleda da je uživala u tome da ga poražava. Da je pokušavao da izigrava Aijela, pomislio bi da pokušava da dokaže da nije.

             Umoran i željan sna, on skinu samo kaput i čizme pre nego što otpuza u ćebad i okrenu leđa Avijendi. Aijelski muškarci i žene mogu da se znojno-kupaju zajedno, ali kratrak boravak u Šijenaru gde su radili nešto slično, ubedilo ga je da on nije za nešto tako, ne bez da pocrveni tako kao da će od toga umreti. Pokušao je da ne sluša nju kako šuška svlačeći se pod ćebadima. Makar je imala toliko stida, ali on se nije okretao za svaki slučaj.

              Ona je tvrdila da ona tu spava kako bi nastavili sa lekcijama o načinima ponašanja u običajima Aijela, pošto je toliko dana provodio sa poglavarima. Oboje su znali da je to laž, šta su Mudre mislile da će ona ovako saznati, on nije mogao smisliti. Ona bi s vremena na vreme mumlala kada bi cimala nešto i mrljala za sebe.

             Da pokrije zvuke i da prestane razmišljati o tome šta oni znače, on reče, “Melainino venčanje je bilo impresivno. Da li Bael stvarno nije znao za njega sve dok mu Melaina i Dorinda nisu rekle?”

             “Naravno da nije”, ona odgovori sa podsmehom, zaustavljajući se zbog nečega što je on mislio da je skidanje čarape. “Zašto bi on znao pre nego što je Melaina položila nevestin venac pred njegove noge i upitala ga?” Odjednom, ona se nasmeja. “Melaina umalo nije oterala sebe i Dorindu u pometnju, tražeći segade cvetove za venac. Malo njih raste ovako blizu Zmajevom zidu.”

             “Da li to znači nešto posebno? Segade cvetovi?” To je bilo ono što joj je poslao, cveće koje ona nikada nije priznala da je primila.

             “Da ima bodljikavu narav i namerava da je zadrži.” Da je upotreblila listove ili cveće slatkokorena, to bi značilo da ima slatku narav. Jutarnja kapljica bi značila da će se potčinjavati, i... Ima ih previše za nabrajanje. Bili bi mi potrebni dani da te naučim svim kombinacijama, i tebi nije potrebno da ih znaš. Ti nećeš imati Aijelku za ženu. Ti pripadaš Elejni.”

             On je umalo pogledao kada je rekla “potčinjavati.” Nije mogao da zamisli reč koja bi manje opisala Aijelku.Najverovatnije znači da će te upozoriti pre nego što te rani.

             Bilo je više prigušenih zvukova u njenom glasu na kraju. On shvati da je skidala bluzu preko glave. On je želio da su svetiljke ugašene. Ne, to bi stvari učinilo gorim. Morao je da zaustavi ovo. Žena će spavati od sada sa Mudrama gde pripada. On će naučiti od nje šta može kad bude mogao. On je mislio o toj istoj stvari već petnaest noći.

             Pokušavajući da otjera slike iz glave, on reče, “Onaj deo na kraju. Pošto su zakletve bile izrečene.” Odmah pošto je tuce Mudrih izgovorilo svoje blagoslove, stotini Melaininih srodnika je utrčalo i opkolilo je, svi su nosili svoja koplja. Stotina Baelovih srodnika se skupi oko njega, i on se morao probiti do nje. Niko nije nosio veo, naravno—to je sve bio deo običaja—ali krv je bila prolivena na obe strane. “Par minuta ranije, Melaina se zaklinjala da ga voli ali kada se on probio do nje, ona se borila kao greben mačka saterana u ćošak.” Da je Dorinda nije udarila u rebra, on je mislio da Bael nikada ne bi uspeo da je prebaci preko ramena i odnese je. “I dalje hrama i ima masnicu na oku koju mu je ona dala.”

             “Da li je trebala biti slabić?” Avijenda reče pospano. “On je morao da sazna njenu vrednost. Ona nije drangulija koju bi on stavio u torbu.” Ona zevnu, i on je ču kako se namešta dublje u ćebad. 

            “Šta znači 'naučiti čoveka da peva' ?” Aijelski muškarci ne pevaju. Ne od kada su dovoljno stari da nose koplje. Osim borbenih pesama i tužbalica za mrtvim.

             “Misliš na Meta Kautona?” Ona se stvarno zakikota. “Ponekad čovek odustane od koplja zbog Device.”

             “Ti si to izmislila. Nikada nisam čuo za ništa tako.”

             “Pa to nije baš odustajanje od koplja.” Njen glas je bio pospan. “Ponekad muškarac toliko želi Devicu koja ne želi da odustane od koplja za njega, da on sredi da ga ona uzme za gai'šaina. On je budala, naravno. Nijedna Devica neće pogledati na gai'šaina kao što se on nada. Njemu se daju teški poslovi i drže ga strogo u mestu, i prvo što mu urade je da ga nauče da peva da zabavlja sestre po koplju dok jedu. 'Ona će da ga nauči da peva.' To je ono što Device kažu kada muškarac pravi budalu od sebe zbog jedne od sestara po koplju.” Veoma neobičan narod.

             “Avijenda?” On je rekao da je ovo neće ponovo pitati. Lan je rekao da je to Kandorski rad. Šara zvana pahuljica snega. Najverovatnije plen neke pljačke na severu. “Ko ti je dao tu ogrlicu?”

             “Prijatelj, Rande al'Tore. Daleko smo išli danas, i nastavićemo rano ujutro. Spavaj dobro i probudi se, Rande al'Tore.” Samo bi ti Aijel zaželio laku noć nadajući se da ne umreš u snu.

             Postavljajući mnogo manji i zamršeniji štit na snove, on usmeri i ugasi svetiljke i pokuša da zaspe. Prijatelj. Rejni su došli sa severa. Ali ona je imala ogrlicu u Ruideanu. Zašto bi ga bilo briga? Avijendino sporo disanje je zvučalo glasno u njegovim ušima sve dok nije zaspao i sanjao zbunjujući san o tome kako mu Min i Elejna pomažu da prebaci Avijendu, koja nije ništa nosila sem ogrlice, preko ramena, dok ga je ona mlatila po glavi vencem segade cvetova.

Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće