Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće

Poglavlje 32

Kratko koplje

By Perin 

Malo su se raspravljali. Čak i da je oluja još besnela napolju, mogli su da se vrate do kapije koristeći vunene pokrivače i ćebad kao ogrtače. Avijenda ih je počela deliti dok je on hvatao saidin, puneći se životom i smrću,  rastopljenom vatrom i tečnim ledom.

            “Podeli ih na jednake delove”, rekao joj je. Znao je da mu je glas hladan i bez emocija. Asmodean je rekao da bi mogao to prebroditi, ali on to do sada nije uspio.

            Udelila mu je iznenađen pogled, ali sve što je rekla bilo je “Ima više tebe da se pokrije”, i nastavila dalje.

            Nije bilo svrhe da se svađa. Iz njegovog iskustva, od Emondovog Polja do Devica, ako je žena htela da nešto učini za tebe, jedini način da je sprečiš bio je da je vežeš, naročito ako je to uključivalo žrtvu sa njene strane. Iznenađenje je bilo što nije zvučala otrovno, ništa nije rekla o tome kako je meki mokrozemac. Možda se nešto pored dobre uspomene rodilo iz ovoga. Ne može stvarno da misli nikada više. Mada,  sumnjao je da je baš to mislila.

            Tkajući kao prst tanak tok Vatre, zasekao je konturu vrata na jednom zidu, šireći otvor na vrhu. Naglo, svetlost dana se probi unutra. Puštajući saidin, razmenio je iznenađene poglede sa Avijendom. Znao je da je izgubio osećaj za vreme—izgubio bi osećaj za godinu—ali nisu mogli da budu unutra toliko dugo. Gde god da su bili, bilo je to prilično udaljeno od Kairhijena.

            Odupro se od kladu, ali se nije mrdnula dok nije oslonio svoja leđa o nju, ukopao svoje pete i gurnuo svom snagom. Baš kada mu je palo na pamet da bio ovo mogao da uradi lakše sa Jednom moći, klada se prevrnula napolje, noseći njega sa sobom u hladno, sveže bledo svanuće. Mada ne čitavim putem. Zaustavila se na uglu, oslonjena o sneg koji je bio svuda oko staništa. Ležeći na leđima, sa samo mali delom glave koji je izvirao, mogao je da vidi druge brežuljke, neke uglačane sprudove raštrkane okolo, drveće koje nije mogao da prepozna  i druge pokopane oblutke i žbunje. 

            Otvorio je usta—i zaboravio šta je hteo da kaže dok je nešto prošlo kroz vazduh možda pedeset stopa iznad njega, kožno-sivi oblik mnogo veći od konja, na lagano udarajućim raširenim krilima, rožnate gubice istisnute napolje, i nogu sa kandžama i tankim, repom kao u guštera koji se vukao nazad. Njegova glava se bezvoljno trže da prati let te stvari preko drveća. Bile su dve osobe na njegovim leđima;  uprkos onome što je izgledalo kao prekrivena odeća, bilo je jasno da su pretraživali tlo ispod. Da je samo pokazao više od svoje glave, da samo nije bio ispod stvorenja, sigurno bi ga videli.

            “Ostavi ćebad”, rekao je dok je ulazio nazad u šator. Rekao joj je šta je vidio. “Možda će biti prijateljski rapoloženi a možda neće, ali ja to ne bih proveravao”. Nije bio siguran daje želio da se sretne sa ljudima koji su jahali nešto takvo u svakom slučaju. Ako su bili ljudi. “Moraćemo da se prišunjamo kapiji. Koliko god brzo možemo, ali šunjajući se”.

            Za divno čudo nije se raspravljala. Kada joj je skrenuo pažnju na to dok joj je pomagao da se popne preko ledene gromade—i to je bilo čudno takođe; prihvatila je njegovu ruku bez pogovora—rekla je, “Ne raspravljam se kada govoriš razumno, Rande al'Tor”. To jedva da je bio način koji je on pamtio.

            Zemlja oko njih ravno je ležala ispod dubokog snežnog pokrivača, ali oštro na zapad, beli vrhovi planina su se uzdizali, vrhova uvijenih u oblake. Nije imao nikakvih poteškoća u saznanju da su ležale zapadno, jer je sunce izlazilo. Više nego pola njegove zlatne lopte se nalazilo iznad okeana. Zurio je u to. Zemlja je bila nagnuta dovoljno za njega da vidi talase koji su se razbijali u žestoku kišu na stenovitoj,  šljunkom zasutoj obali možda pola milje daleko. Okean na istoku, širio se beskrajno ka horizontu i suncu. Ako sneg nije bio dovoljan, to mu je reklo da se nalazio u zemlji koju nije poznavao.

            Avijenda je zurila u kotrljajuće talase i udarajuće valove zapanjeno, a onda se namrštila na njega dok je krenula kući. Možda nikad nije videla okean, ali videla je mape.

            U njenim suknjama sneg joj je zadavao više nevolje nego što je njemu, a on se koprcao, prokopavajući put dok je hodao, ponekad tonući do struka. Zadihala se kada ju je pokupio u naručje, i njene zelene oči su sijale.

            “Moramo se kretati brže nego što ti možeš dok vučeš te suknje”, rekao joj je. Sjaj je nestao, ali nije prebacila ruku oko njegovog vrata, kao što se on potajno nadao. Umesto toga, ona je prekrstila ruke i nabacila strpljivo lice. Pomalo dodirnuto sa sumornošću. Kakve god promene onog šta su uradili može izazvati u njoj, nije bila potpuno dtugačija. Nije mogao da razumije zašto bi to predstavljalo olakšanje.

            Mogao je istopiti stazu kroz sneg kao što je i uradio u oluji, ali ako još neko od ovih letećih stvorenja dođe, ta raščišćena staza će ga odvesti tačno do njih. Lisica protrča preko snega daleko na njegovoj desnoj strani, čisto bela osim crnog dela na njenom žbunastom repu, povremeno odmeravajući Avijendu i njega oprezno. Tragovi zečeva su pokrivali sneg na nekim mestima, zamagljeni gde su skakali, i jednom je vidio otiske mačke koja mora da je velika kao leopard. Možda je bilo većih životinja ipak, možda neki neleteći rođak onog kožnog stvorenja. Ne nešto sa čime bi se hteo suočiti, ali je uvek bila šansa da.... letači... mogu da zaoranu brazdu koju je ostavljao sada zamene za tragove neke životinje.

            Još uvek je pratio put od drveta do drveta, želeći da ih je bilo više, i blizu jedni drugim. Naravno, da ih je bilo, mogao je da ne nađe Avijendu u oluji—ona zagunđa, mršteći se na njega, i on izgubi stisak ponovo—ali bi sigurno pomoglo sada. Premda je bilo  zbog toga što je puzio tim putem, ono što mu je omogućilo da prvi ugleda druge.

            Manje od pedeset koraka dalje, između njega i kapije—tačno na kapiji; mogao je da oseti kako ga njegovo tkanje drži—bilo je četiri čoveka na konjima i više od dvadeset na nogama. Oni koji su jahali, bile su sve žene ogrnute u dugačke tanke, krznom isprugane ogrtače; dve od njih su nosile srebrnu ogrlicu na njenom levom zglobu, povezanu  pomoću dugačkog kaiša od iste bleštave stvari sa svetlim uskim okovratnikom oko vrata u sivo odevene žene bez ogrtača koja je stajala u snegu. Drugi koji su stajali bili su muškarci u tamnoj koži, i oklopu obojenom u zeleno i zlatno, nalegnutih ploča niz njihove grudi i svana njihovih ruku i napred na njihovim butinama. Njihova koplja imala su zelene i zlatne kićanke, njihovi dugački štitovi su bili obojeni u iste boje, i njihove kacige su izgleda bile glave nekih velikih insekata, lica koja su motrila kroz vezire. Jedan je očigledno bio oficir, bez štita i koplja, ali sa uvijenim, dvoručnim mačem na njegovim leđima. Srebro je okruživalo ploče na njegovom lakiranom oklopu, i tanka zelena pera, kao osećaji, pojačavali su iluziju njegove obojene kacige. Rand je znao gde su on i Avijenda sada. Vidio je oklope kao takav prije. I žene sa takvim okovratnicima.

            Spuštajući je iza nečega što je izgledalo kao vetrom savijen bor, osim što je njegovo deblo bilo uglačano i sivo, prošarano crnim, on joj pokaza, i ona tiho klimnu glavom.

            “Dve žene na povocima mogu da usmeravaju”, on prošaputa. “Možeš li da ih blokiraš”? Brzo je dodao, “Ne uzimaj Izvor još. Oni su zatvorenici, ali opet mogu da upozore ostale, a čak i ako ne upozore, žene sa narukvicama mogu biti u stanju da osete da nas one vide”.      

            Čudno ga je pogledala, ali nije trošila vreme na glupa pitanja kako je znao; ona će doći kasnije, znao je. “Žene sa narukvicama mogu takođe da usmeravaju”, odgovorla je isti tako meko. “Ali osećaj je ipak nešto drugačiji. Slab. Kao da to nisu nikako uvežbavale. Ne mogu da vidim kako je to moguće”.

            Rand je mogao. Damane su bile one koje su trebale da budu u stanju da usmeravaju. Ako su dve žene uspele nekako da se provuku kroz seanšansku mrežu da umesto toga postanu sul'dam—a iz onog malog što je znao o njima, to ne bi bilo lako, jer su Seanšani testirali svako ženu tokom godina koja bi mogla da pokaže prve znake usmeravanja—one se sigurno ne bi usudile da se odaju. “Možeš li da napraviš štit oko sve četiri”?

            Udelila mu je veoma gladak pogled. “Naravno. Egvena me je naučila da baratam sa nekoliko tokova odjednom. Mogu ih blokirati, uvezati, i umotati ih u tokove Vazduha pre nego što budu shvatile šta se dešava.” Samozadovoljni osmeh je izbledio. “Dovoljno sam brza da ih sredim, i njihove konje, ali ostali ostaju tebi dok ja ne dovedem pomoć. Ako bilo koji umakne...oni sigurno mogu da bace koplja ovoliko daleko, a ako te pribodu u zemlju...”. Za trenutak je promrljala nešto ispod brade, kao da je bila ljuta što ne može da završi rečenicu. Napokon ga je pogledala, pogleda tako besnog kakvog još nije vidio. “Egvena mi je pričala o Lečenju, ali ona zna malo, a ja još manje”.

            Zbog čega bi mogla sada da bude ljuta? Bolje pokušati razumeti sunce nego žene, pomislio je suvo. Tom Merilin mu je to rekao, i bila je to potpuna istina. “Ti se postaraj da napraviš štit oko ovih žena”, rekao joj je. “Ja ću učiniti ostalo. Ali nemoj dok ti ja ne dotaknem ruku.”

            Mogao je da vidi da ona misli da se hvali, ali on nije morao da razdeli tokove, samo da usmeri jedan zamršeni tok Vazduha koji će svezati ruke za strane i držati konjske noge kao i čovečije. Duboko udišući, zgrabio je saidin, dodirnuo njenu ruku i usmerio.

            Uzbuđeni povici su se digli od Seanšana. Trebao je da se seti i čepova takođe, ali mogli su da umakno kroz kapiju pre nego što privuku bilo koga drugog. Držeći se za Izvor, uhvatio je Avijendinu ruku i napola je vukao kroz sneg, ignorišući njeno gunđanje kako ona može da hoda. Barem je na ovaj način napravio stazu za nju, a trebali su da požure.

            Seanšani su se utišali, zureći dok su on i Avijenda pravili put okolo ispred njih. Dve žene koje nisu bile sul'dam su skinule svoje kapuljače, boreći se protiv njegove mreže. Radije ga je držao nego uvezivao; morao je da ga pusti kada umaknu, zbog jednostavnog razloga što nije mogao pustiti čak ni Seanšane zavezane u snegu. Ako se ne bi smrzli do smrti, uvek je postojala velika mačka čije je tragove vidio. Gde je postojala jedna, mora da ih je postojalo više.

            Kapija je naravno bio tamo, ali umesto da gleda u svoju sobu u Eijanrodu, bio je siv i prazan. Činio se užim nego što se sećao takođe. Još gore, mogao je da vidi tok tog sivila. Bio je istkan od saidina. Besna misao je kliznula preko Praznine. Nije mogao da kaže šta bi trebalo da predstavlja, ali opet mogla je biti zamka za bilo koga ko kroči kroz nju, istkana od strane muškog Izgubljenog. Od strane Asmodeana, vrlo verovatno; ako bi čovek bio u stanju da ga preda ostalima, mogao bi da povrati svoje mesto među njima. Ali opet, nije bilo govora da osane ovde. U svakom slučaju, ako bi se Avijenda samo setila kako je napravila kapiju, mogla bi otvoriti drugi, ali bilo kako bilo, moraće da iskoriste ovaj, bila zamka ili ne.

            Jedna od žena koje su jahale, sa crnim gavranom na potpunom tornju na sivim grudima njenog ogrtača, imala je jetko lice i tamne oči koje su izgledale kao da žele da uđu u njegovu lobanju. Druga, mlađa, i bleđa i manja, ali opet više kraljevska, je nosila srebrnu glavu jelena na njenom zelenom ogrtaču. Mali prsti na njenim jahaćim rukavicama su bili predugački. Rand je znao od njenih izbrijanih strana lobanje da su ti dugački prsti pokrivali nokte veoma duge i bez sumnje lakirane, oboje znakovi seanšanskog plemstva. Vojnici su bili tvrdoglavih lica i tvrdoglavo naslonjeni, ali oficirskke plave oči su bleštale iza vilice kacige u obliku insekta, i njegovi oklopljeni prsti su previjali dok se uzaludno borio da dopre do svog mača.

            Rand nije mnogo brinuo za njih, ali nije želio da ostavi damane iza. Na kraju, mogao bi im pružiti šansu da pobegnu. Mogu da zure u njega kao u divlju životinju isturenih očnjaka, ali nisu oni izabrali da budu zatvorenici, tretirane malo bolje nego domaće životinje. Stavio je ruku na okovratnik najbliže i osetio potres koji mu je umalo umrtvio ruku; za trenutak Praznina se pomeri, i saidin je besneo kroz njega kao snežna oluja hiljadu prevoja. Damanina kratka plava kosa je mlatila dok se trzala na njegov dodir, vrišteći, a sul'dam koja je bila povezana sa njom je udahnula, lica koje je  prelazilo u belu boju. Obe bi pale da nisu bile držane tokovima Vazduha.

            “Ti pokušaj”, reče Avijendi, dok je isprobavao svoju ruku. “Žena mora da je u stanju da dodirne ovu stvar pouzdano. Ne znam kako se skida”. Izgledalo je iz jednog komada, povezana nekako, baš kao narukvica i povodac. “Ali mogla je da se stavi, tako da mora da može i da se skine”. Nekoliko trenutaka neće praviti nikakvu razliku ma šta je bilo urađeno kapiji. Da li je to bio Asmodean?

            Avijenda odmahnu glavom, ali poče petljati oko ženinog okovratnika. “Miruj”, zarežala je dok je damane, bleda devojka od šesnaest ili sedamnaest godina, pokušala da se baci natrag. Ako su žene na povocu gledale na njega kao na divlju životinju, onda su zurili u Avijendu kao da im je noćna mora oživela.

            “Ona je marath'damane “, bleda devojka je jadikovala. “Spasite Seri, gospodarice! Molim vas, gospodarice! Spasite Seri”! Druga damane, starija, skoro majčinskog izgleda, poče da plače nekontrolisano. Avijenda je zurila u Randa čvrsto kao što je zurila u devojku iz nekog razloga, mrljajući gnevno ispod brade dok je radila na okovratniku.

            “To je on, gospo Morsa”, druga damanina sul'dam je rekla odjednom u mekom otezanju koje je Rand jedva razumio. “Nosila sam ogrlicu toliko dugo, i mogu da kažem da je marath'damane uradila nešto više da blokira Jini”.

            Morsa nije izgledala iznenađeno. Ustvari, izgleda da je bilo slabo preplašeno prepoznavanje u njenim plavim očima dok je zurila u Randa. Postojao je samo jedan način šta je to bilo.

            “Ti si bila u Falmeu”, rekao je. Ako bio on prošao prvi, to bi značilo da bi ostavio Avijendu iza, iako samo na trenutak.

            “Bila sam”. Plemkinja je izgledala kao da će se onesvestiti, ali njen spori, mrljavi glas je bio hladno carski. “Videla sam te, i šta si uradio”.

            “Pazite da ne uradim to isto ovde. Nemojte mi praviti neprilike i ostaviću vas na miru”. Nije mogao da pošalje Avijendu prvu, u Svetlost zna šta. Da osećaj nije bio tako dalek, pravio bi grimase na račun puta, kao što je ona pravila grimase na račun ogrlice. Moraće da prođu kroz njega zajedno, i da budu spremni da se suoče sa bilo čim.

            “Mnogo šta je držano kao tajna oko onog šta se desilo u zemljama Artura Hokvinga, gospo Morsa”, reče žena jetkog lica. Njene tamne oči su bile čvrste na Morsi kao što su bile na njemu. “Glasine kruže da je Uvek Pobeđujuća Armija doživila poraz.”

            “Da li sada tražiš istinu u glasinama, Jalindin”? Morsa upita odsečnim tonom. “Tragač iznad svih treba da zna kada da drži jezik za zubima. Sama Carica je zabranila da se govori o Corenne dok ga ona ponovo ne pozove. Ako ti—ili ja—kažemo samo ime grada gde su se iskrcali, naši jezici će biti odsečeni. Možda bi užival da budeš bez jezika u Tornju gavranova? Čak ni Osluškivači ne bi mogli da te čuju kako vrištiš, niti bi obraćali pažnju”.

            Rand je razumio jedva dve tri reči, a to nije bilo zbog čudnog akcenta. Volio bi kada bi imao vremena da sluša. Corenne. Povratak. To je bilo kako su Seanšani nazivali njihov pokušaj da zauzmu zemlje iza Aritskog okeana—zemlje u kojima je on živeo—koje su oni smatrali svojim pravom po rođenju. Ostalo—Tragači, Osluškivači, Toranj gavranova—bilo je misterija. Ali izgleda da je povratak opozvan, bar za neko vreme. To je bilo vredno zapamtiti.

            Kapija  jeste bila uža. Možda za nekoliko širina prstiju uži nego trenutak ranije. Samo njegova blokada ga je držala otvorenim; pokušao je da se zatvori čim je Avijenda pustila njen tok, i još uvek pokušava.

            “Požuri”, rekao je Avijendi, a ona mu je udelila pogled tako strpljiv kao da je imala kamenje između očiju.

            “Pokušavam, Rande al'Tor”, rekla je, još uvek radeći oko okovratnika. Suze su lile niz Serine obaze; neprekidni niski jauk je dolazio iz njenog grla, kao da je Aijelka htela da joj ga preseče. “Skoro si ubio druge dve, i možda sebe. Mogla sam da osetim Moć kako navaljuje besno kroz obe kada si dodirnuo drugi okovratnik. Zato prepusti to meni, i ako mogu nešto da uradim, uradiću”. Mrmljajući kletvu, pokušala je sa strane.

            Rand je razmišljao o tome da natera sul'dam da skinu okovratnike—ako bi iko znao kao se stvari skidaju onda su to one—ali po namrštenom izgledu njihovih lica, znao je da će morati da ih natera da to urade. Ako već ne može da ubije ženu, nije mogao ni da muči jednu.

            Uz uzdah, bacio je pogled ka sivoj praznini koja je ponovo popunjavala kapiju. Tokovi su izgleda bili utkani u ovo; nije mogao da prereže jedan ako nije drugi. Ako bude prolazio kroz njega može aktivirati zamku, ali ako bi sekao sivilo, čak i da je postupak ne aktivira, mogao bi dozvoliti da se kapija zatvori pre nego što budu ugrabili šansu da se provuku. Morao bi to da bude slepi skok u Svetlost zna šta.

            Morsa je pažljivo slušala svaku reč koju su on i Avijenda rekli, i sada je zurila zamišljeno u dve sul'dam, ali Jaildin nije nikako skidala pogled sa lica plemkinje. “Mnogo šta je držano kao tajna što bi trebalo da se kaže Tragačima, gospo Morsa”, stroga žena je rekla. “Tragači moraju znati sve”.

            “Zaboravljaš se, Jalindin”, odbrusi Morsa, trznuvši rukama koje su bile u rukavicama; da njene ruke nisu bile ograničene na njene strane, prerezala bi uzde. Bilo kako bilo, nakosila je svoju glavu zureći niz nos u drugu ženu. “Poslana si meni zato što Sarek umišlja da je iznad sebe i ima planove oko Serengada Dai i Tuel, da ne govorim o tome što Carica ima—“

            Jalindin ju grubo prekinu. “Ti si ta koja se zaboravlja, gospo Morsa, ako misliš da si ti dokaz protiv Tragača za istinom. Ja sama sam stavila sina i kćer Carice, neka je Svetlost obasja, u pitanje, i iz zahvalnosti za priznanje koje sam izvukla od njih, dozvolila mi je da je pogledam. Misliš li ti da tvoja Mala kuća stoji više nego Caričina deca”?

            Morsa je stajala uspravno, ne da je baš imala izbora, ali njeno lice je posivilo i počela je da oblizuje svoje usne. “Carica, neka je Svetlost zauvek obasjava, već zna mnogo više nego što ja mogu reći. Nisam mislila da impliciram—“

            Tragačica ju je ponovo prekinula, okrećući svoju glavu ka vojnicima kao da Morsa uopšte ne postoji. “Žena Morsa je u nadzoru Tragača za istinom. Staviće se u pitanje čim se vratimo u Merinlo. I sul'dam i damane takođe. Izgleda da su i one skrivale ono što ne bi smele.” Užas je prekrio lica imenovanih žena, ali Morsa je mogla da odbrani bilo koju od njih. Očiju raširenih i odjednom divljih, pala je naglo onoliko koliko su joj nevidljive veze to dozvoljavale, ne pružajući ni reč protesta. Izgledala je kao da želi da vrišti, ali opet je—prihvatila. Jalindin pogled se okrenuo ka Randu. “Nazvala te Random al'Torom. Kako god da si došao ovde, ne možeš misliti da ćeš pobeći čak i da nas ubiješ. Postoji velika potraga za marath'damane koja je usmeravala tokom noći”. Njene oči pređoše ka Avijendi. “Pronaći će i tebe, neizbežno, i mogla bi biti slučajno ubijena. Postoji pobuna u ovom okrugu. Ne znam kako su ljudi kao ti tretirani u tvojoj zemlji, ali kod Seanšana tvoje patnje mogu biti umanjene. Ovde, možeš pronaći veliku čast u korištenju svojih Moći”.

            Nasmejao joj se, i ona se izgleda uvredila. “Ne mogu te ubiti, ali se kunem da ću ti strgnuti kožu samo za to”. On sigurno nije trebao da brine da će biti umiren od strane Seanšana. Kod Seanšana, muškarci koji su mogli da usmeravaju su ubijani. Ne pogubljeni. Lovljeni i ubijani na prvi pogled.

            U sivo popunjena kapija je bila još jedan prst uža, jedva dovoljno širok za njih oboje da zajedno prođu. “Ostavi je Avijenda. Moramo odmah krenuti”.

            Pustila je Serin okovratnik, i udelila mu besan pogled, ali njen pogled je prošao pored njega ka kapiji i ona uzdignu svoje suknje da bi prošla kroz sneg do njega, mrmljajući sebi nešto o smrznutoj vodi.

            “Budi spremna na bilo šta”, rekao joj je, stavljajući ruku oko njenih ramena. Rekao je sam sebi da moraju biti blizu jedno drugom da bi prošli. Ne zbog toga što je osećaj bio tako dobar. “Ne znam na šta, ali budi spremna”. Ona klimnu, i on reče, “Skači”!

            Zajedno su skočili u sivilo, Rand puštajući tok koji je držao Seanšane da bi se napunio do rasprsnuća sa saidinom...

            ...i spustili se spotaknujući  se u njegovu spavaću sobu u Eijanrodu, upaljenih lampi, sa tamom na drugoj strani prozora.

            Asmodean je sedeo oslonjen o zid pored vrata prekrštenih nogu. Nije pridržavao Izvor, ali Rand je svejedno stavio blokadu između čoveka i saidina. Sa rukom još oko Avijendinog ramena, vidio je da je kapija nestala. Ne, ne nestao—mogao je još da vidi svoj tok, i ono što bi trebalo da bude Asmodeanov—ali izgledalo je kao da tamo nema ničega. Ne zaustavljajući se, presekao je svoj tok, i odjednom se kapija pojavi, strmo uzani pogled na Seanšane, sa gospom Morsom oklembešenom o sedlo, Jalindin koja je vikala naredbe. Zeleno-belo kitnjasto koplje je prohujalo kroz prolaz, samo malo pre nego što se zatvorio. Instinktivno, Rand usmeriVazduh da uhvati iznenada kolebajuće dve stope dugo koplje. Držalja se završavala glatko kao što bi je bilo koji majstor napravio. Tresući se, bilo mu je drago što nije pokušao da ukloni sivu barijeru—šta god to bilo—pre nego što je prošao kroz nju.

            “Dobra stvar da se nijedna od sul'dam nije oporavila na vreme”, rekao je, uzimajući teško koplje u svoju ruku, “Ili bi nešto gore nego ovo dolazilo za nama”. Gledao je Asmodana krajičkom oka, ali čovek je samo sedeo tamo, izgledajući neznatno bolestan. Nije mogao da zna da li će Rand da mu ugura to koplje niz njegovo grlo.

            Avijendin udisaj je ipak bio najviše izražen. “Da li misliš da sam ih ja pustila”? uzbuđeno je rekla. Uklonila je njegovu ruku odlučno, ali nije smatrao da je njena ljutnja bila usmerena ka njemu. Svejedno, ne za njegovu ruku. “Povezala sam njihove štitove črvsto koliko sam najviše mogla. Oni su tvoji neprijatelji, Rande al'Tor. Čak i one koje zoveš damane su verni psi koji bi te radije ubili nego što bi bili slobodni. Moraš biti čvrst prema svojim neprijateljima, ne mek”.

            Bila je u pravu, pomisli, hvatajući koplje. Ostavio je neprijatelje za sobom, sa kojima će morati da se suoči jednog dana. Mora da postane čvršći. Inače će biti pretvoren u prah prije nego što stigne do Šajol Gula.

            Iznenadno je počela da poravnava svoje suknje, i njen glas postade skoro razgovorljiv. “Primetila sam da nisi spasio onu Morsu sa licem kao surutka od njene sudbine. Iz načina na koji si je gledao, pomislila bi da su velike oči i okrugla zadnjica privukle tvoj pogled”.

            Rand je zurio u nju sa zapanjenošću koja je curila preko Praznine koja ga je okruživala kao sirup. Mogla je govoriti da je supa spremna. Pitao se kako je uopšte mogao da primeti Morsinu zadnjicu, kada je bila skrivena u kožno išpartanom ogrtaču. “Trebao sam je dovesti”, rekao je. “Da je ispitam o Seanšanima. Biću ponovo uznemiravan od njihove strane, bojim se. “

            Blesak koji se pojavio u njenom oku je nestao. Otvorila je usta, ali zastala, gledajući ka Asmodeanu, kada je on digao svoju ruku. Mogao je da vidi naslagu pitanja o Seanšanima iza njenih očiju. Onako kao ju je on znao, jednom kada počne neće stati da kopa dok ne otkrije delove koje ni on sam nije znao da zna. Što ne bi trebala da bude loša stvar. Neki drugi put. Nakon što iscedi par odgovora od Asmodeana, prvo. Bila je u pravu. Mora biti čvrst.

            “Bila je to pametna stvar što si uradio”, rekla je,” krijući rupu koju sam napravila. Ako bi gai'shain došao ovamo, hiljade sestara po koplju bi pošle da te traže”.

            Asmodean pročisti grlo. “Jedan od gai'shaina jeste došao. Neko po imenu Sulin joj je rekao da mora da te vidi kako jedeš, moj gospodaru Zmaju, i da bi ju sprečio da donese poslužavnik ovde i da primeti da si nestao, uzeo sam slobodu da joj kažem da ti i mlada žena ne želite da budete uznemiravani”. Tanko zatezanje njegovih očiju je privuklo njegovu pažnju.

            “Šta je”?

            “Samo što je to čudno prihvatila. Počela je da se smeje i onda otrčala. Nekoliko minuta kasnije, mora da je bilo dvadesetak Far Dareis Mar ispod prozora, vičući i udarajući kopljima o štitove dobrih sat vremena i više. moram reći, moj gospodaru Zmaju, neki od nagoveštaja koje se govorile preplašile su čak i mene”.

            Rand je osetio da mu obrazi gore—desilo se na drugoj strani prokletog sveta, a opet su Device znale!—ali Avijenda je samo suzila svoje oči.

            “Da li je imala kosu i oči kao ja”?

            Nije ni sačekala da Asmodean klimne. “Mora da je to bila moja prvosestra Nijela”. Videla je uplašeno pitanje na Randovom licu i odgovorila ga pre nego što je mogao da progovori. “Nijela je tkalja, ne Devica, i bila je zarobljena pre pola godine od strane Čarin Devica tokom prepada na posed Sulara. Pokušala je da me odgovori od uzimanja koplja, i uvek je želela da me vidi udanu. Ima da je pošaljem nazad Čarinima sa ožiljcima na njenoj zadnjici za svaku kojoj je rekla”!

            Rand je uhvati za ruku dok je izlazila iz sobe. “Želim da pričam sa Nataelom. Pretpostavljam da nije ostalo još mnogo vremena do zore...”

            “Možda dva sata”, ubaci Asmodean.

            “Tako da će biti malo spavanja sada. Ako želiš da pokušaš, bi li htela da napraviš krevet negde drugde za ono što je ostalo od noći? Svejedno trebaš nove pokrivače”.

            Odsečno je klimnula pre nego što se oslobodila, i zalupila vrata iza sebe. Sigurno se nije ljutila što je bila izbačena iz njegove spavaće sobe—zašto bi bila; rekla je da se više ništa neće desiti između njih—ali bilo mu je drago što on nije Nijela.

            Vrteći skraćeno koplje u ruci, okrenuo se ka Asmodeanu.

            “Čudno žezlo, moj gospodaru Zmaju”.

            “Biće dovoljno za jedno”. Da ga podseti da su Seanšani još uvek tamo. Bar jednom je poželeo da mu je glas hladniji nego što su ga Praznina i saidin činili. Mora da bude čvrst. “Pre nego što odlučim da te nataknem na ražanj sa njim kao jagnje, zašto mi nikad nisi pomenuo ovaj trik da napraviš nešto nevidljivim? Da nisam bio u stanju da vidim tokove, nikad ne bih znao da je kapija još uvek tu”.

            Asmodean proguta, dižući se kao da nije znao da li je Rand zaista mislio na svoju pretnju. Ni sam Rand nije bio siguran. “Moj gospodaru Zmaju, nikad niste pitali. To je stvar savijanja svetlosti. Uvek imate tako mnogo pitanja, da je teško pronaći trenutak da se priča o bilo čemu drugom. Mora da ste shvatili do sada da sam kompletno vaš čovek”.

Lizajući svoje usne, ustao je.             Do koljena. I onda je počeo mucati. “Osetio sam vaš tok—svako u razdaljini od milje bi ga osetio—nikada nisam vidio takvo što—nisam znao da bi iko osim Demandreda može blokirati kapiju koji se zatvara, i možda Semirhejdž—i Lijus Terin—osetio sam ga, i došao sam, i teško sam prošao kraj onih Devica—iskoristio sam isti trik—moraš znati da sam tvoj čovek sada. Moj gospodaru Zmaju, ja sam tvoj čovek”.

            Bilo je to ponavljanje onoga što je Kairhinjanin rekao što je i moglo proći kao i bilo šta drugo. Pokazujući svojim kratkim kopljem, grubo je rekao, “Ustani. Nisi pas”. Ali dok se Asmodean lagano dizao, prislonio je dugi vrh koplja uz čovekovo grlo. Mora da bude čvrst. “Od sada, govorićeš mi dve stvari koje ne pitam svaki put kada idemo u šetnju.             Svaki put, pazi. Ako pomislim da pokušavaš da prikriješ nešto od mene, biće ti drago da dopustiš da te Semirhejdž uhvati”.

            “Kako god kažete, gospodaru Zmaju”, promuca Asmodean. Izgledao je spremno da se sagne i poljubi Randovu ruku.

            Da bi izbegao šansu, Rand se povuče do kreveta bez pokrivača i sede na platneni čaršav, sa perjanim madracom koji se savijao ispod njega dok je proučavao koplje.Dobra je ideja da ga zadrži kao sećanje, ako ne kao žezlo. Čak uprkos svemu ostalom, bolje bi bilo da ne zaboravi na Seanšane. Te damane. Da Avijenda nije bila tamo da ih blokira od Izvora..

            “Pokušao si da mi pokažeš kao da stavim štit oko žene i nisi uspeo. Pokušaj da mi pokažeš kako da izbegavam tokove koje ne vidim i kako da im se suprostavim”. Jednom je Lanfear presekla njegovo tkanje vešto kao nožem.

            “Nije baš lako, moj gospodaru Zmaju, bez žene da vežbamo”.

            “Imamo dva sata”, rekao je Rand hladno, puštajući da se čovekov štit rasplete. “Potrudi se. Jako se potrudi”.

Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće