Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće
Poglavlje 37
Predstave u Samari
4th Dimension
Po skoro stoti put, Ninaeva je držala pramen svoje kose pred sobom da bi je gledala i uzdahnu. Zaglušujuća vreva pričanja i smeha iz stotina ako ne hiljada grla i udaljena muzika koja je skoro bila nadjačana, probijali su se kroz zidove kola. Nije joj smetalo da provede paradu kroz ulice Samare u kolima sa Elejnom—povremeno virenje kroz prozore je uverilo da ne bi volela da bude napolju u onoj nabijenoj gužvi koja je vukla i jedva pravila dovoljno mesta da kola prođu —ali svaki put kada bi pogledala svoju metalno crvenu boju kose, ona bi poželela da bi radije pravila kolutove sa Čavanasima nego da je boji.
Pažljivo, ne posmatrajući sebe, ona obmota sebe u potpunosti u svoj jednostavni tamno sivi šal, okrenu se i iznenadi se kad vide Brigitu kako stoji na vratima. Žena se vozila u Klarininim i Petrinim kolima tokom parade, dok je Klarina prepravljala rezervnu crvenu haljinu koji je ona pravila za Ninaevu po Lukinim instrukcijama pre ne što se Ninaeva složila sa njim. Brigita je sada nosila. Njena u crno obojena pletenica je bila prevučena preko ramena tako da se smestila između njenih grudi, dok je ona bila totalno nesvesna veoma otvorenog četvrtastog izreza. Samo gledajući je teralo Ninaevu da pritegne svoj šal. Brigita bi mogla pokazati ni nokat više svojih bledih grudi, a da zadrži i najmanju tvrdnju pristojnosti. Kako je sada, bilo takva tvrdnja bi bila slaba, stvarno veoma smešna. Posmatranje nje je teralo Ninaevin stomak da se sveže, ali ne zbog odeće ili kože.
“Ako nameravaš da nosiš tu haljinu, zašto se pokrivati?” Brigita uđe i zatvori vrata za sobom. “Ti si žena. Zašto ne bi bila ponosna na to?”
“Ako misliš da ne bi trebala”, Ninaeva odgovori oklevajući, i polako dopusti šalu da joj sklizne do zglobova, otkrivajući blizankinju odeće druge žene. Osećala se kao sve ali ne golom. “Samo sam mislila... Mislila sam...” Grabeći svoju svilenu haljinu da bi zadržala ruke sa strane, ona je držala svoj pogled na drugoj ženi. Čak iako je znala da je nosila to isto, ovako je bilo lakše.
Brigita se namršti. “A ako bi želela da ti spustiš izrez za još jedan inč?”
Ninaeva otvori usta dok joj je lice postajalo skerletno kao i haljina, ali za trenutak ništa nije izlazilo. Kada je izašlo zvučala je kao da se davi. “Nema jednog inča da se spusti. Pogledaj na svoju. Nema desetine!”
Tri brza namrštena koraka, i Brigita se blago nagnu da stavi svoje lice u Ninaevino. “A ako bi rekla da želim da se rešiš i tog inča?” ona zareža pokazujući zube. “Šta ako bi želela da obojim tvoje lice kako bi Luka imao svoju budalu? Šta ako bi te celu svukla i obojila od glave do pete? Bila bi onda dobra meta. Svaki čovek u krugu od pedeset milja bi došao da vidi.”
Ninaevina usta se pomeriše ali nikakav zvuk ne izađe. Veoma je želela da zatvori svoje oči. Možda kada ih otvori ništa od ovoga se ne bi događalo.
Sa gađenjem Brigita odmahnu glavom i sede na jedan od kreveta, sa laktom na koljenu, a njene plave oči su bile oštre. “Ovo mora prestati. Kada te pogledam, ti kloneš. Ti trčiš unaokolo trudeći se da uradiš sve umesto mene. Ako pogledom potražim stolicu, ti doneseš jednu. Ako obliznem usne, ti mi daš čašu vina pre nego što saznam da sam žedna. Ti bi mi prala leđa i donosila papuče ako bih ti to dopustila. Ja nisam ni čudovište, ni invalid, ni dete, Ninaeva.”
“Ja jedino pokušavam da se odužim za—” ona poče sramežljivo, i poskoči kada Brigita zaurla.
“Odužiš se? Ti pokušavaš da me načiniš manjom!”
“Ne. Ne, to nije to, stvarno. Ja sam kriva—”
“Ti uzimaš odgovornost za moje akcije”, Brižita upade besno. “Ja sam odlučila da ti se obratim u Ter'aran'riodu. Ja sam odlučila da vam pomognem. Ja sam odlučila da pronađem Mogedijen. I ja sam odlučila da te povedem da je vidiš. Ja! Ne ti, Ninaeva, ja! Ja onda nisam bila tvoja marioneta, tvoj čopor pasa, i neću to biti sada.”
Ninaeva grubo proguta i još jače zgrabi suknju. Nije imala prava da se ljuti na ovu ženu. Nikakvih prava. Ali Brigita je imala sva prava. “Ti si uradila ono što sam od tebe tražila. Moja je krivica što si ti... što si ti ovde. To je sve moja krivica!”
“Da li sam spomenula krivicu? Ja ne vidim nikakvu krivicu. Samo muškarci i priglupe devojke primaju krivicu gde je nema, a ti nisi ni jedno ni drugo.”
“Moj glupi ponos me je naterao da pomislim da je mogu ponovo pobediti, a moj kukavičluk joj je dopustio... joj je dopustio... Da nisam bila toliko uplašena da ne mogu da pljunem, možda bi uradila nešto na vreme:”
“Kukavica?” Brigitia se izbeči ne verujući, i podsmeh joj dodirnu ton. “Ti? Mislila sam da imaš više pameti nego da pomešaš strah sa kukavičlukom. Mogla si pobeći iz Ter'aran'rioda kada te je Mogedijen pustila, ali ti si ostala da se boriš. Nije tvoja krivica ili greška što nisi mogla.” Udahnujući duboko, ona protrlja svoje čelo na trenutak, a onda se ponovo pažljivo napred nagnu. “Slušaj me pažljivo, Ninaeva. Ja ne uzimam krivicu za to što ti je Mogedijen uradila. Videla sam, ali nisam mogla da se pomerim. Da te je Mogedijen vezala u čvor ili ogulila te kao jabuku, ja ipak ne bi bila kriva. Uradila sam ono što sam mogla, kada sam mogla. I ti si uradila isto.”
“Nije bilo isto.” Ninaeva je pokušala da izvuče bes iz svog glasa. “Moja je krivica što si ti bila tamo. Moja je krivica što si ti ovde. Ako ti...” Ona se zaustavi i proguta ponovo. “Ako ti... promašiš...kada me budeš gađala danas, želim da ti znaš da ću to razumeti.”
“Ja ne promašujem ono što ciljam”, Brigita reče suvo, “i ono što budem ciljala neće biti ti.” Ona poče da vadi stvari iz jednog od ormarčića i da ih stavlja na mali sto. Poluzavršene strele, oguljeni štapovi za strele, metalni vrhovi strela, kameni ćup sa lepkom, fini kanap, sivo guščije perje za rep. Rekla je da će napraviti sopstveni luk takođe, čim bude stigla. Lukin je ona zvala “čvorovita grana očepljena sa mrzovoljnog drveta od strane ćoravog idiota u sred noći.”
“Sviđala si mi se, Ninaeva”, ona reče kao da je sve kazala. “Bodlje trnje sve zajedno. Više mi se ne sviđaš, kakva si sada...”
“Ja nemam razloga da ti se sada sviđam”, Ninaeva reče bedno, ali druga žena nastavi preko nje bez da podigne pogled.
“...i neću ti dozvoliti da me načiniš manjom, da načiniš moje odluke manjim, tako što zahtevaš odgovornost za njih. Imala sam malo ženskih prijatelja, ali većina je imala temperament kao snežni duh.”
“Želela bi da mi budeš ponovo moj prijatelj.” Šta pod svetlošću je bio snežni duh? Nešto iz nekog drugog Doba, bez sumnje. “Brigita, ja te nikada ne bih pokušala napraviti manjom. Ja samo—”
Brigita nije obratila pažnju sem što je povisila glas. Njena pažnja je izgleda sva bila na njene strele. “Želele bih da mi se sviđaš ponovo, vratila se ti ili ne u sviđanje, ali ne mogu dok se ne vratiš sebi. Je bih mogla da živim sa slatkojezičnom cvilećom bednicom ako si to ti. Ja uzimam ljude za ono što su, ne za ono što bi ja želela da oni budu, ili ih ostavljam. Ali to nisi ti, i ja neću prihvatiti tvoje razloge zbog kojih se pretvaraš. Stoga. Klarina mi je rekla za tvoj susret sa Kerandin. Sad znam šta da uradim sledeći put kada ti budeš preuzimala odgovornost za moje odluke.” Ona zamahnu snažno štapom jasena. “Sigurna sam da će Latela biti srećna da obezbedi šibu.”
Ninaeva natera svoje vilice da se otvore, natera svoj glas da bude što moguće blaži. “Ti imaš savršeno pravo da mi uradiš šta god želiš.” Njene pesnice u suknji su se tresle više no njen glas.
“Malo temperamenta se pokazuje? Samo na ivicama?” Brigita joj se nasmeja, u isto vreme zabavljeno i divlje. “Koliko dugo pre nego što plane? Ja sam spremna da istrošim bilo koji broj šiba, koliko je potrebno.” Osmeh se pretvori u ozbiljnost. “Nateraću te da ovo vidiš na pravi način, ili ću te oterati. Nema drugog načina. Ja ne mogu—neću—napustiti Elejnu. Ta veza mi čini čast, i ja ću je ispoštovati, i poštovati Elejnu. I neću ti dopustiti da misliš da donosiš odluke za mene, ili da si ih donosila. Ja sam ja, a ne tvoj privezak. Sad odlazi. Ja moram završiti ove strele ako hoću da imam čak nekoliko strela koje će leteti pravo. Ne nameravam da te ubijem, i ne nameravam da se to dogodi slučajno.” Ne zaustavljajući ćup sa lepkom, ona se nagnu preko stola. “Ne zaboravi da se nakloniš kao dobra devojčica kada izlaziš.”
Ninaeva je stigla čak do dna stepenica pre nego što je udarila pesnicom o butinu u besu. Kako se ta žena usuđuje? Da li ona misli da može tek tako...? Da li ona misli da će Ninaeva da trpi...? Ja sam mislila da ona tebi može uraditi šta god želi, mali glasić prošapta joj u glavi. Ja sam rekla da može da me ubije, ona progunđa, a ne da me ponižava! Neće mnogo proći da joj opet preti tom krvavom Seanšanskom ženom!
Kola su stojala napušteno, osim nekoliko konjušara u grubim kaputima kao čuvari, pored visoke platnene ograde podignute da bi sadržala Lukin šou. Sa ovog velikog polja, pola milje od Samare, pokrivenog braon travom sivi zidovi grada su bili dobro vodljivi, sa četvrtastim tornjevima i kapijama, i nekoliko viših zgrada su pokazivale krovove od slame i crepa. Van zidova, sela koliba i grubih baraka nicala su u svim smerovima, puna Prorokovih sledbenika, koji su oborili svako drvo miljama unaokolo ili za zgrade ili za potpalu.
Ulaz na predstavu za klijente je bio sa druge strane, ali dva konjušara sa dobrim močugama stojali su sa ove strane da obeshrabre bilo koga ko ne bi hteo da plati da uđe na ulaz za izvođače. Ninaeva je skoro bila kraj njih, hodajući što brže može i besno gunđajući za sebe, kada je njihovi idiotski osmesi nateraše da shvati da joj je šal i dalje bio obmotan oko zglobova. Njen pogled načini njihova lica bezizražajnima. Tek onda se pristojno pokrila, i polagano. Nije nameravala da oni klipani pomisle da mogu da je nateraju da cvili i skače. Mršavi, sa nosom koji je zauzimao pola njegovog lica, pomeri u stranu platno, i ona čučnu i uđe u pakao.
Svuda je bila vreva, bučni promičući grozdovi muškaraca i žena i dece, koja je proticala u čavrljajućim potocima koji su tekli od jedne atrakcije do druge. Svi, sem s'redita, su izvodili na podignutim drvenim binama koje je Luka podigao. Kerandini vepro-konji su imali najveću publiku. Velike ogromne životinje su čak stojale na zadnjim nogama, čak i mladunče, sa dugim njuškama uvijenim sinusoidno, dok su Klarinini psi imali najmanju, iako su radili skokove unazad i premetali se preko jedni drugih leđa. Dosta ljudi se bi se zaustavilo da posmatra lavove i dlakave veprolike kapare u svojim kavezima, jelena sa čudnim rogovima iz Arfela, Saldeje i Arad Domana kao i svetle ptice za koje je samo Svetlost znala odakle su, i neke gegajuće stvorove braon krzna sa velikim očima i okruglim ušima koji su mirno sedeli jedući lišće sa grana koje su držali šapama. Lukina priča o tome odakle su varirala je—ona je pretpostavljala da on ne zna—i nije bio u mogućnosti da izmisli ime za njih koje bi mu se svidelo. Velika zmija iz Ilijanskih močvara, četri puta duža od čoveka, zadala je skoro isto toliko zaprepaščenja koliko i s'rediti, iako je samo ležala naizgled zaspala, ali bilo joj je drago da primeti da su Letelini medvedi, koji su u tom trenutku stojali na velikim crvenim loptama koje su kotrljali ukrug šapama, su privukli malo više gledaoca od pasa. Ovaj narod je mogao da vidi medvede u sopstvenoj šumi, iako nisu imali bela lica.
Latela je svetlucala na popodnevnom suncu u svojim crnim šljokicama. Kerandin je sijala skoro isto toliko u plavim, i Klarina u zelenim, iako nijedna od njih nije imala toliko dukata prišiveno koliko Latela, ali svaka od haljina je imala okovratnik odmah pod bradom. Naravno Petra i Čavanasi su izvodili obučeni samo u svetlo plavim pantalonama, ali to je bilo da bi pokazali svoje mišiće. Samo razumljivo. Akrobate su stojali na ramenima jedni drugih, četvorica u visinu. Ne podaleko od njih, snagator je uzeo dugu šipku sa velikom kuglom na svakom kraju—dvoje ljudi je bilo potrebno da mu to predaju—i odmah poče da je vrti u svojim krupnim rukama, čak obrćući šipku oko vrata i preko leđa.
Tom je žonglirao vatrom, i jeo je takođe. Osam plamtećih palica su pravile savršen krug: a onda odjednom je imao četri u svakoj ruci, po jedna je štrčala iz svakog grozda. Spretno stavljajući svaki od plamenova u usta, izgledao je da ih guta, i vadio ih izgašene, izgledajući kao da je upravo pojeo nešto ukusno. Ninaeva nije mogla pojmiti kako ne oprlji svoje brkove i još manje je mogla kako ne opeče grlo. Uvijanjem zglobova, nezapaljene palice sklopiše se sa zapaljenim kao lepeze. Trenutak kasnije pravili su dva međusobno povezana kruga iznad njegove glave. Nosio je isti onaj braon kaput kao i obično, iako mu je Luka dao crveno prošiven šljokicama. Iz načina kako su se Tomove žbunaste obrve podigle dok je ona prolazila, on nije shvatio zašto ga je ona streljala pogledom. Njegov sopstveni kaput, stvarno!
Ona požuri ka gustoj nestrpljivoj galamećoj gužvi koja je okruživala dva visoka stuba povezana zategnutim konopom. Morala je da upotrebi laktove da bi dosegla u prvi red, iako su je dve žene prostrelile pogledom i odmakle svoje muževe kada joj je šal spao. Ona bi im odvratila istim pogledom da nije bila zauzeta crveneći se i pokrivajući se. Luka je bio tamo, mršteći se nestrpljivo kao muž ispred sobe za porođaj, pored krupnog čoveka koji je imao obrijanu glavu sem prosedog repa. Ona se uvuče sa druge strane od Luke. Čovek obrijane glave je imao podao zločinački izgled. Dugačak ožiljak mu je presecao levi obraz, a povez preko oka tog obraza je bio obojan mrštećom crvenom zamenom. Malo ljudi koje je ona videla su bili naoružani sa ičim većim od džepnog noža, ali on je nosio mač zakačen za svoja leđa, dok je dugi balačak štrčao mu iznad desnog ramena. On je joj je izgledao nekako poznato iz nekog razlog , ali njena pažnja je bila sva na konopcu. Luka, namršten na šal, joj se osmehnu, i pokuša da stavi ruku oko njenog struka.
Dok se on povraćao od njenog laktanja i ona je vraćala svoj šal nazad na mesto, Džuilin dođe posrćući iz gužve sa jedne strane, noseći svoj konični šešir nakrivo i svoj kaput upola skinut sa jednog ramena i sa drvenim vrčem u ruci koji se prelivao preko ivice. Sa isuviše pažljivim koracima čoveka čija glava je sadržala više vina nego pameti, on se primaknu konopnim stepenicama koje su vodile do jedne od visokih platformi i upilji se u nju.
“Nastavi!” neko povika. “Slomi svoj glupi vrat!”
“Sačekaj, prijatelju”, Luka pozva, krećući se napred sa osmesima i šepurenjem njegovog ogrtača. “To nije mesto za čoveka sa stomakom punog—”
Stavljajući vrč na zemlju, Džuilin se pope uz stepenice i stade ljujajući se na platformu. Ninaeva je suzdržavala dah. Čovek je imao glavu za visinu, i trebao je posle života jurenja lopova preko krovova Tira, ali ipak...
Džuilin je izgledao izgubljeno. Izgleedao je isuviše pijano da se seti stepenica. Njegove oči su bile pripijene za konop. Probajući, on stavi jednu nogu na uski konop i povuče je nazad. Gurajući šešir unazad da se počeše po glavi, on je proučavao zategnuti konop, i odjednom se primetno razvedri. Polako, on se spusti na ruke i koljena i otpuza nesigurno na konop. Luka je vikao mu da siđe, a publika je urlala od smeha.
Na pola puta preko, Džuilin se zaustavi, nelagodno se ljuljajući, i pogleda nazad, njegove oči se zakačiše na vrč koji je ostavio na tlu. Razmišljao je kako da se vrati po njega. Polako sa prevelikom pažnjom, on se uspravi, okrećući se onamo odakle je došao i ljuljajući se sa jedne na drugu stranu. Uzdah se podiže iz publike kada se njegovo stopalo okliznu i on pade, nekako hvatajući se jednom rukom i nogom preko konopa. Luka uhvati tarabonski šešir dok je padao, vičući svima da je čovek lud i šta god da se dogodi nije njegova odgovornost. Ninaeva pritisnu obe ruke na stomak. Mogla je zamisliti sebe gore, a čak i to je je činilo da joj bude muka. Čovek je bio budala. Čista gusanska budala!
Sa očiglednim trudom, Džuilin uspe da uhvati konopac sa svojom drugom rukom, i povuče sebe duž njega rukom preko ruke do udaljene platforme. Njišući se sa strane na strane, on očisti svoj kaput, pokušavajući da ga ispravi i uspevajući samo da primeni sa koga ramena je on padao—i primeti vrč na podu drugog stuba. Pokazujući na njega radosno, on koraknu na konop ponovo.
Ovoga puta makar je pola gledaoca vikalo mu da se vrati, vikali su da su stepenice iza njega. Ostali su se grohotom smejali, bez sumnje čekajući da on slomi vrat. On je pređe preko lako, i spusti se niz konopne stepenice sa nogama i rukama napolju, zgrabi drveni vrč i dobro otpi. Ali ne pre nego što je Luka mu postavio crveni šešir na Džuilinovu glavu i oni se obojica pokloniše—Luka tako se šepureći svojim plaštom da je Džuilin pola vremena bio iza njega—posmatrači ne shvatiše da je sve to bilo deo predstave. Trenutak tišine i oni eksplodiraše sa aplauzima povicima i smehom. Ninaeva je umalo pomislila da će se oni naljutiti što su bili nasamareni. Čovek sa repom je izgledao zločinački čak i kada se smejao.
Ostavljajući Džuilina kraj stepenica, Luka dođe da stoji među njima, Ninaeve i čoveka sa repom. “Mislio sam da će to dobro proći.” Zvučao je neverovatno samozadovoljno, i on napravi male naklone publici kao da je on bio na konopu.
Kiselo se namrštivši, ona nije imala vremena da progovori kiseo komentar na svom jeziku, zato štoElejna dođe skačući kroz gužvu da stane kraj Džuilina sa podignutim rukama i jednim presavijenim kolenom.
Ninaevina usta se skupiše i ona iritantno pomeri šal. Bilo da je pomislila na crvenu haljinu u kojoj se našla da je nosi ne znajući kako, nije bila sigurna da Elejnin kostim nije bio gori. Kćerka naslednica Andora je bila sva u snežno belom, sa razasutim šljoknicama koje su svetlucale na njenom kratkom kaputu i udobnim pantalonama. Ninaeva nije stvarno verovala da će se Elejna stvarno pojaviti u toj odeći u javnosti. Bila je isuviše zabrinuta svojom sopstvenom odećom da bi joj rekla svoje mišljenje. Kaput i pantalone je nateraše da pomisli na Min . Nikada nije odobravala Minino nošenje dečačke odeće, ali boja i šljokice načiniše ovu još više—nepodnošljivo.
Džuilin je pridržavao konopne stepenice Elejni da se popne, iako nije bilo potrebe. Ona je bila vešta koliko i on. On nestade u gužvi čim ona doseže vrh, gde ponovo pozira, posmatrajući gromoglasni aplauz kao dodvoravanje svojih podanika. Kada ona stade na konop—nekako je on izgledao čak tanji nego kada je Džuilin bio na njemu—Ninaeva prestade da diše, i prestade da razmišlja o Elejninoj odeći ili svojoj, u potpunosti.
Elejna otkorača na konop, sa raširenim rukama sa strana, i ona nije usmerila platformu Vazduha. Polako, ona pređe preko noga preko noge ne kolebajući se, držana jedino konopom. Usmeravanje bi bilo isuviše opasno ako je Mogedijen imala čak i trag gde su. Izgubljena ili Crne sestre su mogli biti u Samari, i bili bi u mogućnosti da osete tkanje. A ako nisu bili sada u Samari, mogli bi biti uskoro. Na drugoj platformi, Elejna se zadrža da primi poprilično veći aplauz nego što je Džuilin primio—Ninaeva nije to mogla razumeti—i krete nazad. Skoro na kraju, ona se lako okrenu, otkorača nazad do pola, i okrenu se ponovo. I pokoleba se, jedva se hvatajući. Ninaeva se osećala kao da je ruka držala za vrat. Sporim sigurnim korakom, Elejna se vrati na platformu, još jednom pozirajući na gromoglasane povike i pljesak.
Ninaeva proguta svoje srce i ponovo prodisa, slabo, ali znala je da ovo nije svršeno.
Podižući ruke iznad glave, Elejna odjednom se ispremeta duž konopa, crni uvojci su bičevali, a bele noge bleskale na suncu. Ninaeva zaciča i uhvati se za Lukinu ruku kad devojka doseže drugu platformu, posrnuvši spuštajući se i hvatajući sebe umalo ne paduvši preko ivice.
“Šta ti je?” on promrmlja pri uzdahu koji se uzdignuo iz svetine. “Ti si je videla kako ovo radi svake večeri od Sijende. I na dosta drugih mesta takođe, mislim.”
“Naravno”, ona reče slabo. Oči su joj bile pričvršćene na Elejnu, ona jedva primeti ruku koju je on stavio oko njenih ramena, sigurno nedovoljno da bi ona uradila nešto povodom toga. Pokušala je da nagovori devojku da izigrava da je iščašila članak, Elejna je insistirala da posle toliko vežbe sa Moći, to joj više nije bilo potrebno. Možda Džuilinu nije bilo potrebno—izgleda da mu nije—ali Elejna nikada nije išla po krovovima noću.
Povratak premećući se je bio savršen, kao i sletanje, ali Ninaeva nije pomerala pogled ili puštala Lukin rukav. I posle onoga što se činilo kao neizbježna pauza za aplauz, Elejna se vrati na konop da uradi još okretanja, jedna noga podignuta i spuštana gore dole toliko brzo da je izgledalo da je držala ispruženom celo vreme, i za spori stoj na rukama koji je uspravio pravo kao nož, dok su prsti, u belim papučama, joj pokazivali ka nebu. U premet unazad koji je naterao gužvu u uzdah i nju da se naginje sa strane u stranu, jedva hvatajući balans. Tom Merlin ju je to naučio, kao i stoj.
Krajičkom oka Ninaeva primeti Toma, dva mesta niže od nje, sa očima na Elejni, stojeći na prstima. Izgledao je ponosno kao paun. Izgledao je spremno da potrči i uhvati je ako bi pala. Ako bi pala, to bi bila delimično njegova krivica. Nikada je nije trebao naučiti tim stvarima!
Jedan poslednji prolaz premetanja, bele noge su bleštale na suncu, brže nego ranije. Prelaz koji nije nikada bio spomenut Ninaevi! Ona bi rasporila Luku svojim jezikom da on nije promrmljao da Elejnino dodavanje na predstavu samo zbog aplauza dobar način da slomi vrat. Jedna poslednja pauza za još onog aplauza i Elejna napokon siđe dole.
Vičući, rulja potrča ka njoj. Luka i njegovih četri konjušara sa močugama pojaviše se oko nje kao da su stvoreni Moću ali čak i tako Tom ih je pretekao, hramanje i sve ostalo.
Ninaeva skoči što više moguće, jedva uspevajući da vidi preko glava da bi razaznala Elejnu. Devojka nije izgledala uplašeno, ili čak iznenađeno, zbog tolikoh ruku koje su želele da je dotaknu, protežući se između nje i okružujućih čuvara. Sa glavom visoko i licem koje se crvenelo od truda, ona je ipak uspela da zadrži hladnu i smirenu gracioznost dok su je otpraćali. Kako joj je to uspevalo, odevena kakva je bila, Ninaeva stvarno nije shvatala.
“Lice kao krvave kraljice”, jednooki čovek progunđa za sebe. On nije otrčao sa ostalima, već jednostavno je dopustio da prođu kraj njega. Grubo obučen u jednostavan kaput od tamno sive vune, on je sigurno izgledao kao da nema straha da će ga neko oboriti ili pregaziti. Izgledao je kao da može da upotrebi mač. “Spaljen da sam kao farmer koga je rasporila ovca, ali ona je plameno veoma hrabra, dovoljno za krvavu kraljicu.”
Ninaeva se zapanji dok je on odlazio kroz gužvu, i to nije bilo zbog njegovog jezika. Ili radije, delomično. Sada se setila gde ga je videla, jednooki čovek sa repom koji nije mogao progovoriti dve rečenice bez najgorih psovki.
Zaboravljajući na Elejnu—ona je sigurno bila dovoljno bezbedna—Ninaeva poče da se probija kroz gužvu za njim.