Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće

Poglavlje 42

Pre strele

by Perin

U unutrašnjosti šatora pogled na krov mora da je najdosadnija stvar na svetu, ali ležeći na leđima u svojoj košulji na skarletnom kitnjastom jastuku koji je Melindra nabavila, Met je proučavao sivo-smeđe platno pažljivo. Ili, tačnije rečeno,  buljio je negde iznad. Sa jednom rukom savijenom ispod glave,  on je vrtio čvrsti srebrni pehar pun dobrog vina sa juga Kairhijena. Mala bačva ovog vina ga je koštala koliko bi ga i koštala dva dobra konja – koliko bi ga koštala dva dobra konja da svet i sve u njemu ne stoji na svojoj glavi- ali on je računao da je to mala cena za nešto ovako dobro. Ponekad bi se kap ili dve prosule na njegovu ruku, ali on to nikako nije primećivao i pored svega toga nije pio.

            Po njegovom mišljenju, stvari su davno prešle granicu ozbiljnosti. Ozbiljno je bilo biti zaglavljen u Pustoši bez ikakve ideje o izlazu. Ozbiljno je kada se Prijatelji Mraka pojavljuju kada ih najmanje očekujete, napadi Troloka po noći, čudni Mirdraal koji pretvara tvoju krv u led sa svojim bezokim pogledom. Takve stvari su dolazile brzo, i obično su bile gotove pre nego što bi ugrabio šansu da dobro promisli. To nikako nije bilo nešto šta bi tražili, ali kad bi morali, mogli bi da živite sa tim ako bi mogli da preživite kroz sve to. Ali danima on je već znao gdje su krenuli i zašto. Ništa brzo oko toga. Dani da dobro razmisli.

            Ja nisam krvavi heroj, mislio je ljutito, i nisam prokleti  vojnik. Besno je pogurao sećanje na uzburkane zidove tvrđave, gdje je naređivao svojim poslednjim rezervama da idu ka mestu gdje se još jedna grupa Troločkih ljestvi pojavila. To nisam bio ja, Svetlost spalila onog ko god da je to bio! Ja sam...on nije znao šta je bio- jetka pomisao – ali šta god bio, to je uključivalo kockanje i krčme, žene i ples. U to je bio siguran. To je uključivalo i dobrog konja i svaki put na svetu koji bi mogao da izabere, a ne sedenje i čekanje da neko ispali strele na njega ili da pokuša da zabije mač ili koplje kroz njegova rebra. Bilo šta drugo bi ga napravilo budalom, a on neće biti to, ni za Randa ni za Moiraine, ili bilo koga drugog.

            Dok je ustajao, njegov srebrni medaljon u obliku lisičije glave, koji je visio na kožnoj vrpci ispao je na raspertlani izrez košulje. On ga je vratio nazad prije nego što je uzeo dugački gutljaj vina. Medaljon ga je činio sigurnim od Moiraine, ili bilo koje druge Aes Sedai, sve dok one nisu bežale od njega – svakako će jedna ili druga pokušati prije ili kasnije – ali ništa osim njegove pameti ga nije držalo sigurnim od neke budale koja bi ga ubila zajedno sa nekoliko hiljada drugih budala. Ili od Randa, ili od toga što je ta'veren.

             Čovek bi trebao da bude sposoban da nađe i neki profit u nečemu takvom, imajući u vidu da se događaji obrću oko njega. Rand je svakako to imao, na neki način. On sam nikad nije zapazio da se nešto obrće oko njega osim pada kockica. Ne bi se on okrenuo od nekih stvari koje se dešavaju  ta'verenu u pričama. Bogatstvo i slava su kapali u njihove džepove kao da su sa neba; ljudi koji su hteli da ih ubiju su ih sledili umesto , a žene sa ledenim pogledom su se topile.

             Ne da se on žalio na to što ima, stvarno. I svakako nije hteo ništa slično Randovom teretu; cena da se uđe u tu igru bila je previše velika. Samo mu je izgledalo da je on zaglavio sa svom dužnosti od toga što je ta'veren a sa nimalo zadovoljstva.

           “Vreme je da se ide”, rekao je praznom šatoru, a onda je zastao zamišljeno i srknuo iz pehara. “Vreme je da se ode po Kockicu i jaše. U Kaemlin, možda.” Nije to loš grad, sve dok bude izbegavao Kraljevsku Palatu. “Ili Lugard.” Čuo je glasine o Lugardu. Fino mesto, za one poput njega. “Vreme je da ostavim Randa u prašini. On ima krvavu Aijelsku armiju i više Devica nego što on može prebrojati, koje se brinu o njemu. Ja njemu ne trebam.”

             Ovo poslednje nije baš bilo istinito. Na neki čudan način on je bio vezan za Randov uspeh ili neuspeh u Tarmon Gai'donu, on i Perin obojica, tri  ta'verena i svi upleteni zajedno. Istorija će verovatno spominjati samo Randa. Mala je šansa da će on i Perin imati svoje mesto u pričama. A tu je bio i Rog Valera. O kojem nije htio da misli, i neće misliti. Bar ne dok ne bude morao. Još bi  mogao da bude neki izlaz i iz te zbrke. Kako god on gledao, Rog je bio problem za neki drugi dan. Neki daleki dan. Samo, za to će trebati više sreće nego što je on imao.

             Svrha je bila u tome da je on rekao sve što je imao o odlasku i odjednom je osetio teško probadanje. Ne tako davno, nije bio u stanju ni da priča o odlasku; kada bi se mnogo udaljio od Randa bio bi privučen nazad kao uhvaćena riba na nekoj nevidljivoj uzici. Posle toga je mogao da bude u stanju da o tome priča, čak i da kuje planove, ali i najmanja stvar bi ga omela, napravila da svoje planove o iskradanju odloži na stranu. Čak i u Ruideanu, kada je rekao Randu da odlazi, bio je siguran da će se nešto isprečiti. I u određenom smislu, nešto se isprečilo; Met je uspio da ode iz Pustoši, ali nije bio dalje od Randa nego što je bio prije. Ovaj put, mislio je da neće biti ometan.

              “Nije da ga baš napuštam”, promrmljao je. “Ako se do sada ne može krvavo brinuti o sebi, nikad neće biti ni u stanju. Nisam ja njegova krvava dadilja.”

               Prazneći pehar, obukao je svoj zeleni kaput, stavio svoje noževe u skrivena mesta, popravio crno žutu maramu koja mu je skrivala ožiljak na vratu, a onda je pokupio svoj šešir i izašao napolje.

               Vrelina ga je udarila u lice nakon relativne svežine unutra. Nije bio sasvim siguran kako su se doba smenjivala ovde ali leto je trajalo i više nego što bi to njemu odgovaralo. Jedina stvar kojoj se radovao kada je napuštao Pustoš, bio je dolazak jeseni. Malo hladnoće. Ovde nije bio te sreće. Bar je obod šešira držao sunce podalje.

               Ova brdovita kairhijenska šuma je bila bedna stvar, više je bilo čistine nego drveća, a pola drveća je bilo mrko od suše.  Ni mrlja toga nije bila u Zapadnoj Šumi, dole kod kuće. Niski aijelski šatori su bili posvuda, mada na bilo koji dalji pogled izgledali su kao gomila suvog lišća ili gola humka zemlje osim ako bi bočna krila šatora bila podignuta, a čak ni onda in nije bilo lako primjetiti. Aijeli koji su išli svojim poslom nisu ga ni dvaput pogledali.

                Sa jednog grebena dok je prolazio kroz logor, bacio je pogled na Kaderove vagone, koji su bili u krugu, sa vozačima koji su ležali ispod u hladu i sa torbarom nigdje na vidiku. Kadere se držao svojih vagona sve više i više, retko zabadajući svoj nos napolje, osim kada bi Moiraine došla da provjeri kako napreduje utovar. Aijeli su kružili oko vagona, male grupe sa kopljima i štitovima, strelama i tobolcima, pravili su se da nisu ništa drugo nego čuvari. Moiraine mora da misli da bi Kadere ili neko od njegovih ljudi mogao da pobjegne sa nečim  što je ona donela iz Ruideana. Met se pitao da li je Rand svestan da joj daje sve što zatraži.

                 Za neko vreme Met je mislio da je Rand uspio da bude čvrste ruke, ali nije više bio u to siguran, čak iako je Moiraine radila sve osim da ide po Randovu lulu. Randov šator je bio na samom vrhu brda, prirodno, sa crvenim banerom na štapu na samom ulazu. Talasao se na laganom povjetarcu, ponekad dovoljno da pokaže crno beli disk. Ta stvar je terala Meta da svaki put puzi isto koliko ga je na to terao i Zmajev barjak. Ako je čovek htio da izbegne mreže Aes Sedai, kao što bi svako osim idiota i htio, poslednja stvar koju bi trebalo činiti jeste da se maše sa tim simbolom okolo.

                 Obronci brda su bili prazni, ali šatori Devica su okruživali podnožje brda i širili se kroz drveće koje je okruživalo brdo sve do druge strane. To je bilo normalno takođe, baš kao što j to bio i kamp Mudrih u kampu Far Dareis Mai, desetine niskih šatora u vrištećoj daljini Randovog brda, sa u bijelo odevenim gai'šainima koji su se micali okolo.

                Mogao je da vidi samo nekoliko Mudrih, ali svoj mali broj su nadoknađivali pogledima koji su ih pratili. On nije imao pojma koliko njih može da usmerava u toj grupi, ali su bili sasvim jednake Aes Sedai koje su te merile i izmeravale svojim pogledima. Ubrzao je korak, trudeći se da se ne strese od nelagodnosti; mogao je da oseti njihov pogled na svojim leđima, baš kao što bi mogao da oseti udar štapom. I moraće da se suoči sa istim šibanjem kada bude izlazio. Pa, samo da progovori nekoliko reči sa Random, i više to nikada neće morati da trpi.

                Samo, kada je skinuo šešir i ušao u Randov šator, niko nije bio tu osim Nataela koji je lenčario na jastucima sa svojom pozlaćenom, u zmaja izrezbarenom harfom, oslonjenom na njegovo koleno i sa zlatnim peharom u svojoj ruci.

                Met se namrštio i prokleo ispod brade. Trebao je da zna. Ako je Rand bio ovde, morao je da prođe kroz krug Devica oko šatora. Veoma verovatno je to da je bio na tom novoizgrađenom tornju. Taj toranj je bio dobra ideja. Poznaj teren. To je bilo drugo pravilo, blisko onom “Znaj svog neprijatelja”, a nije baš ni trebalo da se bira između njih.

                Ta misao je izazvala jetko krivljenje njegovih usta. Ta pravila su dolazila iz sećanja drugih ljudi; jedina pravila kojih je on želeo da se seća su bila “Nikad ne ljubi devojku, čiji brat ima ožiljke od noža” i “Nikad se ne kockaj, ako nemaš neki izlaz napolje.” Umalo je poželio da su ta sećanja drugih ljudi još odvojene gomile u njegovom mozgu umesto da upadaju u njegov um kada ih najmanje očekuje.

               “Nevolja sa jedkim stomakom?” Natael je pitao ljenjo. “Jedna od Mudrih možda ima neki koren da to izleči. Ili bi mogao pitati Moiraine.”

                Met nije mogao da voli ovog čovjeka; uvek je izgledao kao da misli na šale koje nije mislio da podeli sa drugima. I uvek je izgledao kao da ima trojicu slugu koji se staraju o njegovoj odeći. Sve te bele vrpce na okovratniku i manžetni koje su uvek izgledale sveže oprano. Izgledalo je da se tip nije ni znojio takođe. Zašto ga je Rand hteo uza sebe, bila je misterija. On skoro nikad nije ni svirao ništa veselo na toj harfi. “Hoće li brzo doći?”

                Natael slegnu ramenima. “Kada on odluči. Možda uskoro, a možda malo kasnije. Nijedan čovjek ne ograničava Gospodara Zmaja. I nekoliko žena.” Eto ga ponovo, taj pritajeni osmeh. Malo turobniji, ovaj put.

               “Čekaću.” Mislio je da završi sa svim ovim. Previše puta je zatekao sebe kako odustaje od puta.

                Natael povuče gutljaj vina, proučavajući ga preko ivice pehara.

                Bilo je dovoljno loše što su ga Moiraine i Mudre gledali na takav tihi, ispitujući način – ponekad čak i Egvena; baš se promenila, postala je pola Mudra, pola Aes Sedai – ali od Randovog zabavljača, bilo je dovoljno da bude pri kraju strpljenja. Najbolja stvar kod odlaska bila bi ta da ne bi morao da podnosi poglede koji su izgledali kao da mu znaju misli, i već znali da li mu je rublje čisto.

                Dve mape su ležale otvorene blizu ognjišta. Jedna, kopirana u detalje sa neke mape koju su našli u poluspaljenom gradu, pokrivala je severni dio Kairhijena od zapada Algenije sve do pola puta do Kičme Sveta, dok je druga, sveže skicirana i nacrtana, pokazivala zemlju koja je ležala oko grada. Trake pergamenta su bile držane dole i obe obeležene kamenčićima. Ako je već morao da ostane i ignoriše Nataelov ispitujući pogled u isto vreme, nije imao šta drugo da radi nego da studira mape.

                 Sa vrhom čizme pomaknuo je nekoliko kamenčića na mapi grada da bi mogao da pročita šta piše na pergamentima. Uprkos svemu, zadrhtao je. Ako su Aijelski izviđači mogli da broje, Kuludin je imao blizu stotinu i šezdeset hiljada kopalja – što Šaido, što onih koji su odjednom nestali da se pridruže svojim društvima među Šaidoima. Težak orah da bi se razbio, bodljikav takođe. Ova strana Kičme Sveta nije videla ovakvu armiju još od vremena Artura Hokvinga.

                 Druga mapa je pokazivala druge klanove koji su prešli Zmajski zid. Svi su sada, na jedan ili drugi način, izašli napolje sa obzirom na to kada su napustili Džangai i raširili se, ali previše blizu da bi to bilo utešno.  Šijande, Kodarra, Daraine i Miagoma. Zajedno, imali su skoro isto kopalja kao i Kuludin; nisu ostavili mnogo kod kuće, ako je to bilo tačno. Sedam klanova koji su pratili Randa bilo je duplo više, i veoma lako bi mogli savladati Kuludina ili četiri klana. Ili. Ne oba, ne odjednom. Ali oba odjednom bi bilo nešto čemu bi Rand morao da se suprostavi.

                 Ono šta su Aijeli zvali crnilom mora da je uticalo i na ove klanove takođe – svaki dan ljudi su bacali svoje oružje i nestajali – ali samo budala bi mislila da je to umanjilo njihov broj baš kao što nije ni Randov. A tu je i uvek bila mogućnost da su neki od njih otišli Kuludinu. Aijeli nisu o tome mnogo pričali i maskirali su ideju iza razgovora o pridruživanju određenim društvima, ali čak i sada, ljudi i Device su odlučile da ne mogu prihvatiti Randa ili ono što im je on rekao o njima. Svako jutro nekoliko bi ih nestalo, a neki nisu ostavljali svoja koplja.

                “Fina situacija, zar ne bi rekao?”

                 Metova glava se trznula gore na Lanov glas, ali Zaštitnik je ušao u šator sam. “Samo nešto što sam gledao dok sam čekao. Da li se Rand vraća?”

                “Uskoro će biti sa nama.” Sa skupljenim palcima iza svog opasača za mač, Lan je stajao pored Meta gledajući na mapu. Njegovo lice je odavalo isto koliko bi odavala i neka statua. “Sutra bi trebalo da bude najveća bitka od vremena Artura Hokvinga.”

                “Ma nemoj mi reći?” Gde je Rand? Verovatno još na tornju. Možda bi trebao da ode tamo. Ne, mogao bi da završi lutajući kampom  uvek jedan korak iza. Rand bi eventualno trebao da se pojavi ovde. Hteo je da priča o nečemu pored Kuludina. Ova borba nije moja. Napokon, ne bežim od nečega što se mene tiče. “Šta sa njima?” Pokazao je na traku koja je predstavljala Miagomu i druge klanove. “Da li je došla bilo koja vest da će se oni pridružiti Randu, ili će samo da sede i gledaju?”

               “Ko može da kaže? Ruark izgleda da ne zna ništa više nego ja, a ako Mudre znaju, ne govore. Jedina stvar koja je sigurna je ta da Kuludin ne ide nigde.”

                Ponovo Kuludin. Met se neugodno diže i načini pola koraka ka izlazu. Ne, čekaće. Brzo upravljajući pogled ka mapama, pretvarao se da ih i dalje studira. Možda će ga Lan ostaviti na miru. On je samo hteo da kaže zašto je došao, i onda je hteo da ide.

               Zaštitnik je izgleda hteo da priča. “Šta ti misliš, Majstore zabavljaču? Da li da krenemo na Kuludina sa svime što imamo i razbijemo njegove snage sutra?”

             “Meni to zvuči toliko dobro kao i bilo koji drugi plan”, Natael je odgovorio suvo. Prazneći pehar niz svoje grlo, spustio ga je na tepih i pokupio harfu da bi počeo da svira neku crnu i pogrebnu melodiju. “Ja ne vodim nikakve armije, Zaštitniče. Ja ne zapovedam nikom osim sebi, a ponekad čak ni to.”

              Met groknu, i Lan ga pogleda prije nego što se vrati proučavanju mapa. “Ti ne misliš da je to dobar plan? Zašto?”

             Rekao je to usputno, i Met odgovori bez razmišanja. “Mnogo razloga. Ako okružite Kuludina, zarobite ga između sebe i grada, mogli bi da ga razbijete od njega.” Koliko će se Rand još zadržati? “Ali bi mogli da ga pogurate i preko zidova takođe. Iz onoga što sam ja čuo, uspeo je da prođe preko dva puta, čak bez minera i mašina za opsadu, a grad se drži jedva na svojim zubima.” Samo da kaže ono što je hteo i da ide. “Pritisnite ga dovoljno, i naći ćete da se borite unutar Kairhijena. Loša stvar, boriti se u gradu. A i ideja je da se mesto spasi, a ne da se uništi.” Trake su ležale na mapi, a sama mapa je to jasno pokazivala.

              Mršteći, čučnuo je sa laktima na koljenima. Lan je čučnuo sa njim, ali je on to jedva primetio. Zeznut problem. I dosta očaran. “Najbolje bi bilo ako bi pokušali da ih oterate. Udarite ga sa juga, uglavnom.” Pokazao je na reku Gaelin; pridruživala se Algenaji nekoliko milja severno od grada. “Postoje mostovi ovde. Ostavite Šaidoima čist put do njih. Uvek ostavi neki izlaz napolje, osim ako ne želiš da otkriješ kako se dobro može čovek boriti kada nema šta da izgubi.” Njegov prst se pomeri istočno. Tu su većinom bila šumovita brda. Verovatno ne mnogo drugačija od ovih ovde. “Blokirajuća sila ovde na ovoj strani reke će se postarati da oni dođu do mostova, ako je dovoljno velika i dobro pozicionirana. Kada krenu, Kuludin neće hteti da se bori sa nekim ispred sebe dok mu vi prilazite pozadi.” Da. Skoro isto kao što je bilo kod Dženjea. “Ne ako nije kompletna budala. Moguće da će uspeti do reke u dobrom redu, ali će ih mostovi zagušiti. Ne vidim ovde nekog Aijela koji pliva, ili da traži plićake, kada smo već kod toga. Nastavite sa pritiskom i oterajte ih preko. Uz sreću, moći ćete da ih pojurite u planine.” Bilo je to baš kao kod Kuaindaig Fords, kasno u Troločkim ratovima, i na istoj skali. Ne tako različito ni od bitke kod Tora Šan, takođe. Ili Sulmein prelaza, pre no što je Hokving našao svoj napredak. Imena su talasala kroz njegovu glavu, slike krvavih polja zaboravljene čak i od istoričara. Zadubljeni u mapu kakav je i on bio, nisu registrovali ništa osim njegovog sećanja. “Šteta što nemate više konjice. Laka konjica je najbolja za požurivanje. Napadajte ih po bokovima, neka trče, i nikada im ne dozvolite da se pripreme za borbu. Ali Aijeli će to uraditi skoro isto dobro.”

                 “A drugi razlog?” Lan je tiho upitao. Met je bi sada uhvaćen u to. On je više nego malo voleo kockanje, a bitka je bila kockanje koja je pravila kockanje u krčmi stvar za decu i bezube invalide. Životi su ovde bili uloženi, vaš i drugih ljudi, ljudi koji čak nisu ni bili tamo. Napravi pogrešnu opkladu, pogrešnu procenu i gradovi su umirali, ili cele nacije. Nataelova umerena muzika je bila dobra pratnja. U isto vreme, ovo je bila igra od koje krv uzavre.

                  Bez dizanja pogleda sa mape, frknuo je. “Znaš baš kao i ja. Ako čak i jedan od ovih četiri klana odluči da se pridruži Kuludinu, napašće vas pozadi dok vi još imate posla sa Šaidoima. Kuludin će biti nakovanj a oni će biti čekić, a vi ćete biti orah između. Samo povedite polovinu koju imate protiv Kuludina. To čini sve jednakom borbom, ali moraćete da se sa tim zadovoljite.” Nije bilo takve stvari kao što je pravičnost u ratu. Napadaš svog neprijatelja pozadi, kada to najmanje očekuje, kad i gde je on najslabiji. “Opet je tu oštrica. On mora da brine o napadu iz grada. Drugu polovinu, podelite na tri dela. Jedna da natera Kuludina u reku, a druge dve postavite nekoliko milja dalje, između grada i četiri klana.”

                 “Veoma čisto”, reče Lan, klimajući glavom. To kao kamen uklesano lice nije se menjalo, ali odobrenje je dodirnulo njegov glas, iako malo. “To ne bi dalo ništa klanu ako bi napao bilo koju silu, naročito ne ako bi neka druga mogla da preuzme iz pozadine.i niko se neće mešati oko onog šta se dešava oko grada iz istog razloga. Naravno, sva četiri klana bi se mogla pridružiti. Nije verovatno, ako se već do sada nisu udružili, ali kada bi, sve bi se promenilo.”

                  Met se naglas nasmeja. “Sve se stalno menja. Najbolji plan traje sve dok prva strela ne napusti luk. Ovo bi bilo lako čak i za dete da rukuje, osim što se Indiroijan i ostali još nisu odlučili. Ako svi odluče da pređu na Kuludinovu stranu, ostaje ti da baciš kocke i da se nadaš, jer je Mračni sigurno u igri. Ipak, bar ćete imati dovoljno snage van grada da im se suprostavite. Dovoljno da ih zadržite za vreme koje vam je potrebno. Napustite ideju o  progonjenju Kuludina i okrenite sve snage na njih čim on bude počeo da stvarno prelazi Gaelin. Ali ja se kladim da će oni čekati i gledati, i doći do vas kada sa Kuludinom bude gotovo. Pobeda nadomješta mnogo argumenata u većini muških glava.”

                  Muzika je stala. Met je pogledao na Nataela i našao da ovaj drži svoju harfu ukočeno, buljeći u njega preko nje strašnije nego ikad. Buljeći u njega kao da ga prvi put vidi, kao da nije znao ko je on. Zabavljačeve oči su bile tamna glatka stakla, njegovi zglobovi beli na pozlaćenoj harfi.

                  Sa tim je došlo i saznanje da se odao, šta je sve pričao, na uspomene koje je prihvatao. Spaljen da si budalo, što ne čuvaš svoj jezik! Zašto je on morao povesti razgovor u tome pravcu? Zašto nije mogao da priča o konjima, ili vremenu, i napokon zašto nije držao svoja usta zatvorena? Zaštitnik nije prije izgledao tako rad da priča. Obično je čovek prinosio tome da čak i drvo izgleda više pričljivo. Naravno, on je mogao i da drži svoj um fokusiran na to da i on drži svoja usta zatvorena. Bar nije brbljao na starom jeziku. Krv i pepeo, nadam se da nisam!

                 Ustajući, Met se okrenuo da ode, i našao Randa kako stoji unutar šatora, odsutno vrteći to čudno kitnjasto koplje kao da nije bio svestan da ga uopšte srži. Koliko je dugo već bio ovde? Nije važno. Met sve ispljunu na brzinu. “Odlazim Rande. Sa prvom svetlošću ujutro, ja ću biti u sedlu i odoh. Išao bih ovog časa kada bih mogao za pola dana da odem toliko daleko koliko mislim da bi trebalo. Mislim da stavim toliko milja između mene i Aijela – bilo kojeg Aijela -  koliko Kockica može da pokrije, pre nego što napravim logor.” Nema svrhe u tome da ide dovoljno blizu da bude uhvaćen i obešen od strane nečijih izviđača; Kuludin mora da ih ima, takođe, a čak ni drugi bi mogli da ga ne prepoznaju prije nego što bude imao koplje u svojoj jetri.

                “Biće mi žao videti te da odlaziš”, tiho je rekao Rand.

                “Ne pokušavaj da me odgovoriš od – “ Met zatrepta. “to je to? Biće ti žao kada me vidiš da odlazim?”

                “Nikada nisam pokušavao da te natjeram da ostaneš Mete. Perin je otišao kada je morao, tako da možeš i ti da ideš.”

                 Met otvori svoja usta , i onda ih ponovo zatvori. Rand istina nije nikada pokušavao da ga natera da ostane. Uspevao je to i ne pokušavajući. Ali sada nije bilo ni najmanje privlačenja ta'verena, nije bilo nekih nejasnih osećanja da radi pogrešnu stvar. Bio je odlučan i čvrst u svojoj namjeri.

               “Gde ćeš ići?”

               “Južno.” Nije da je imao mnogo izbora u pravcu. Drugi su vodili u Gaelin, sa ničim interesantnim na severu reke, ili Aijelima, sa jednim koji bi ga ubili na prvi pogled, i drugim koji bi i mogli a možda i ne, što je zavisilo od toga koliko je Rand blizu i šta su imali za večeru noć ranije. Ne baš dobre šanse, po njegovom mišljenju. “Bar za početak. Onda negde gde ima krčmi, i žena koje ne nose koplje.” Melindhra. Ona bi mogla predstavljati problem. Imao je osećaj da je ona vrsta žene koja nešto nije puštala ako nije htela. Pa, ovako ili onako, on će se pobrinuti za nju. Možda bi mogao da odjaše prije nego što sazna. “Ovo nije za mene Rande. Ne znam ništa o bitkama i ne želim da znam.” Izbegavao je da gleda u pravcu Lana i Nataela. Ako samo jedan pisne, udariće ga pravo u usta. Čak i Zaštitnika. “Razumeš me, zar ne?”

                Randovo klimanje se moglo protumačiti kao da razume. Možda je i bilo. “Zaboravio bih da se oprostim sa Egvenom, da sam na tvom mestu. Nisam siguran oko toga da kad joj nešto kažem da je isto kao da kažem Moiraini ili Mudroj, ili obema.”

              “Ja sam došao do tog zaključka veoma davno. Ostavila je Emondovo Polje daleko iza nego iko od nas. I manje za tim žali.”

              “Možda”, tužno reče Rand. “Svetlost te obasjala, Mete”, dodao je, isturivši ruku, “i poslala ti dobre puteve, lepo vreme i prijatno društvo dok se ne sretnemo ponovo.”

               To neće biti uskoro, ako Met ima šta da kaže. Osećao se malo tužno zbog toga, pa ipak čovek treba da pazi na sebe. Kada se sve kaže i uradi, na kraju samo to ostaje.

               Randov stisak je bio jak kao što je i uvek bio – sva ta vežba sa mačem mu je još i dodala čvrstinu na onu staru strelačku – ali ožiljak u obliku čaplje je bio jasan na Metovoj ruci. Samo da ga malo podseti, u slučaju da je zaboravio na oznake ispod rukava njegovog prijatelja, ili one još čudnije stvari u njegovoj glavi koje su mu omogućavale da usmerava. Kada bi mogao da zaboravi da Rand može da usmerava – a na to nije pomislio već danima; danima! – onda je već davno prošlo vreme da se izgubi.

              Još nekoliko tužnih reči dok su stajali – činilo se da ih Lan ignoriše, prekrštenih ruku, tiho proučavajući mape, dok je Natael počeo lagano da svira harfu; Met je imao uho za muziku, i za njega nepoznata melodija je imala ironičan zvuk; pitao se zašto je tip izabrao baš tu melodiju – još nekoliko trenutaka dok Rand nije napravio par koraka završavajući sve to i onda se Met našao napolju. Bila je gužva napolju, dobra stotina Devica  koja se širila po vrhu brda i koje su šetale baš kao da su spremne da nekoga probodu kopljem, sa svih sedam poglavara klanova koji su čekali mirno i strpljivo poput stene, i sa tri tirska lorda koja su se pretvarala da se ne znoje i da Aijeli ne postoje.

              Čuo je za dolazak lordova, i čak je otišao da baci pogled na njihov logor – ili logorovi – ali tamo nije bilo nikoga koga je znao, i nikoga ko bi se kockao ili igrao karte. Ova trojica su ga dobro odmerila, prezirno se mršteći, da bi na kraju odlučili da on nije bolji od Aijela, što će reći, nije bio vredan njihove pažnje.

              Stavljajući šešir na glavu i spuštajući obod nisko preko očiju, Met je proučavao Tirance hladno jedan tren. Imao je zadovoljstvo da je bar mlađi par, postao neugodno svestan njega pre nego što se zaputio nizbrdo. Onaj sa sedom bradom je još jedva krio nestrpljenje da uđe u Randov šator, ali to nije bilo važno. Nikad neće ni videti više nijednog od njih.

              Nije imao pojma zašto ih nije ignorisao. Osim što mu je korak bio laganiji i osećao se pun vina. Nije ni čuda, kada napokon sutra odlazi. Kocke su izgleda počele da mu se okreću u glavi i nije se moglo znati koje će brojeve pokazati kada se zaustave. Čudno je to. To mora da je zbog toga što brine zbog Melindre. Da. Definitivno će otići rano, kao miš koji se šunja na perju.

            Zviždeći, uputio se prema šatoru. Koja je to ono melodija? A da. “Ples sa Džak'o Senkama.” On nije imao namjeru da pleše sa smrću, ali imala je veseli zvuk, i tako ju je on zviždao dok je razmišljao o najboljem putu iz Kairhijena.

            Rand je stajao i zurio za Metom dugo nakon što su stranice šatora pale i sakrile ga. “Čuo sam samo poslednji dio”, rekao je napokon. “Je li sve bilo tako?”

           “Pa skoro sve”, odgovorio je Lan. “Za samo nekoliko minuta proučavanja mapa, izložio je nešto veoma slično planu koji su Ruark i drugi napravili. Vidio je poteškoće i opasnosti i kako da im se suprodstavi. Zna za minere i mašine za opsadu, i koriščenje lake konjice za jurenje poraženog neprijatelja.”

            Rand ga pogleda. Zaštitnik nije pokazivao nikakvo iznenađenje, čak ni dizanje obrve. Naravno, on je bio taj koji je rekao o Metovom neverovatnom znanju o vojničkim stvarima. I Lan takođe neće postaviti očigledno pitanje, što je bilo dobro. Rand nije imao pravo da da mali odgovor koji je znao.

            Mogao je da pita nekoliko pitanja sam. Kao što je, na primer, šta su uopšte mineri imali sa bitkama? Ili su imali samo veze sa opsadom. Kakav god da je bio odgovor, nije bio nikakav rudnik u blizini Zmajevog Bodeža, a svakako niko više nije kopao metal. Pa, ova bitka će se odigrati bez njih. Najvažnija stvar je bila ta da je on znao da je Met dobio više na drugoj strani dovratka ter'angreala osim tendencije da govori Stari Jezik kada ne razmišlja. I znajući to, Rand će sigurno to iskoristiti.

            Ne moraš da postaješ još tvrđi, gorko je pomislio. Vidio je Meta kada se penjao ka njegovom šatoru, i nije oklevao da pošalje Lana da otkrije šta bi moglo da izbije na površinu u dokonom razgovoru. To je bilo namerno. Ostalo nije moralo biti, ali bi se dogodilo. Nadao se da će Met imati lepo vreme kada bude slobodan. Nadao se da Perin uživa u Dve Reke, upoznavajući Failu sa svojom majkom i sestrama, možda je čak i ženeći. Nadao se tome, zato što je znao da će ih sve povući ka sebi ponovo, ta'veren koji vuče ta'verena, a on najsnažniji od njih. Moiraina je rekla da to nije slučajno, tri ta'verena odrasla u istom selu, a svi skoro istih godina; Točak tka događaje i slučajeve u Šaru, ali nije njih utkala bez nekog razloga. Nakon nekog vremena, on će povući svoje prijatelje nazad, koliko god da su daleko, i kada dođu, iskoristiće ih, kako god bude mogao. Kako god bude morao. Zato što je morao. Zato što, šta god Zmajska Proročanstva govorila, bio je siguran da jedina šansa za pobjedu u Tarmon Gai'donu je ležala u tome da sva trojica budu zajedno, tri ta'verena koja su bila povezana zajedno još od ranog detinjstva, povezana ponovo zajedno. Ne, nije morao a postane čvrst. Već si gnusan da bi mogao da načiniš da Seanšan ispljuje svoju večeru!

           “Sviraj Marš Smrti”, naredio je oštrijim glasom nego što je nameravao, i Natael je na trenutak prazno pogledao ka njemu. Čovjek je čuo sve. Imaće pitanja ali odgovore neće naći. Ako Rand nije mogao Lanu reći Metove tajne, neće ih širiti pred jednim od Izgubljenih, koliko god pripitomljeno on izgledao. Ovog puta je namerno učinio glas grubim, i uperio koplje u čoveka. “Sviraj, osim ako ne znaš tužniju. Sviraj nešto što će učiniti da ti duša jeca. Ako uopšte imaš jednu.”

            Čovek mu se nezahvalno nasmeši i sedeći se pokloni, ali je pobelio oko očiju. Bio je to stvarno “Marš Smrti” koji je počeo da svira, ali imao je neki oštriji zvuk na njegovoj harfi nego ikad pre, strašni žalosni zvuk, koji bi stvarno učinio da svaka duša zajeca. Zurio je u Randa odlučno, kao da se nadao da će videti nekakav efekt.

            Okrećući se, Rand se protegao na ćilimu sa svojom glavom prema mapama i sa crveno-zlatnim  jastukom ispod lakta. “Lane, možeš li reći ostalima da uđu sada?” Zaštitnik načini formalni naklon pre nego što izađe napolje. Bio je to prvi put da je on to uradio, ali je to Rand tek odsutno primetio.

            Bitka će početi sutra. Bila je to lepa fantazija da je on pomogao Ruarku i drugima u planiranju. Bio je dovoljno pametan da zna šta može a šta ne može, i uprkos svih razgovora sa Lanom i Ruarkom, znao je da nije spreman. Planirao sam stotine bitaka ove veličine i veće, i davao naredbe koje su vodile do deset puta većih. Nije to bila njegova misao. Luis Terin zna rat – je znao rat – ali ne i Rand al'Tor, a to je bio on. On je slušao, postavljao pitanja – i klimao glavom kao da je razumeo kada bi poglavari rekli da bi se stvar trebala uraditi na određeni način. Ponekad je stvarno razumeo, a voleo bi da nije, jer je znao odakle to razumevanje dolazi. Njegov jedini doprinos je bio taj što je rekao da se Kuludin mora poraziti bez uništavanja grada. U svakom slučaju, ovaj sastanak će još malo doterati ono što je već bilo odlučeno. Met bi bio koristan, sa svojim novootkrivenim znanjem.

            Ne. Neće razmišljati o svojim prijateljima, ili o tome šta će im uraditi, pre nego što sve bude gotovo. Čak i kada bi ostavio bitku na stranu, bilo bi mnogo stvari koje bi ga okupirale, stvari oko kojih bi mogao nešto da uradi. Nedostatak Kairhijenskih zastava iznad Kairhijena je pravilo velik problem, a kontinuirane čarke sa Andorancima drugi. Šta je Samael zamislio je bila opravdana misao i...

            Poglavari su ušli u sobu bez nekog posebnog reda. Ovaj put Dearik je ušao prvi, Ruark i Erim zajedno pozadi sa Lanom. Bruan i Jeran su zauzeli mesta pokraj Randa. Nisu bili zabrinuti o prvenstvu između sebe, i Aan'alleina izgleda da su smatrali kao jednog od svojih.

           Veiramon je ušao poslednji, sa svojim lordovskim oznakama na krajevima, i natmurenog lica. Rivalstvo je sigurno njemu nešto značilo. Mrmljajući u svoju nauljenu bradu, dostojanstveno je pronašao put oko ognjišta i stao pored Randa. Sve dok nisu poglavarevi jasni pogledi probili kroz njegov oklop. Među Aijelima, blizak rođak ili brat iz društva može da stane tu, ako ima neka verovatnoća da dobije nož u leđa. Još se mrštio na Jerana i Dearika kao da očekuje da neki od njih napravi mesto.

           Napokon Bael pokaza na mesto pored njega, preko puta mapa od Randa, i posle pauze, Veiramon se vrati nazad da sedne kruto i ukrštenih nogu, gledajući pravo i izgledajući kao čovek koji je progutao čitavu nesazrelu šljivu. Mlađi Tairenci su stajali ukočeno iza njegovih leđa, jedan sa umilnošću, da je izgledao nelagodno.

          Rand ga je primetio ali nije rekao ni reči, pritiskajući svoju lulu punu duvana i grabeći saidin dovoljno da je upali. Mora nešto da uradi oko Veiramona; čovek je potpaljivao stare probleme i stvarao nove. Ni treptaj nije dodirnuo Ruarkovo lice, ali izrazi ostalih poglavara su išli od Lanove čistog gađenja do Erimove čiste, hladnooke spremnosti da pleše sa kopljima ovde i sada. Možda je i postojao način da se otarasi Veiramona i napravi početak još jedne od njegovih briga u isto vreme.

           Sledeći Randov primer, Lan i Poglavari su počeli puniti lule.

          “Vidim samo neke sitne izmjene koje su potrebne”, rekao je Bael, puštajući lulu na stranu, i izazivajući namršteni pogled od Hana, kao i uvek.

          “Da li ove promene uključuju Gošiene, ili neki drugi klan?”

           Stavljajući misli o Veiramonu na stranu, Rand se sagnu da sluša dok su oni razmišljali o promenama koje treba uneti na osnovu novog pogleda na teren. Ponekad bi neki od Aijela bacio pogled na Nataela, sa malom zategnutošću oko očiju ili usta pokazujući da je tužna muzika trgnula nešto u njemu. Čak su se i Tairanci mrštili tužno. Zvuk je pak, udarao o Randa ne dodirujući ga. Suze su bile luksuz koji on više nije mogao da priušti, čak ni unutra.

Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće