Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće

Poglavlje 50

Podučavati i naučiti

Nynaeve

Nekih četiri sata kasnije, znoj koji je lio niz Ninaevino lice imao je malo veze sa vrućinom, a ona se pitala da li bi možda bilo bolje da ih je Neres prevario. Ili odbio da ih vozi dalje od Boande. Zraci kasnog popodnevnog sunca koso su prodirali kroz prozore, čija su okna većinom bila razbijena. Zgrabivši suknje zbog izmešane razdražljivosti i nelagodnosi, pokušala je da izbegne da gleda ka šest Aes Sedai koje su bile skupljene oko jednog od jakih stolova pored zida. Usta su im se u tišini pomerala dok su se dogovarale iza zaklona od saidara. Elejna je držala bradu visoko, ruke su joj bile mirno skrštene na struku, ali joj je zategnutost oko očiju i uglova usana kvarila kraljevsko držanje. Ninaeva nije bila sigurna da je želela da zna šta su Aes Sedai govorile; zapanjujući udarci koji su dolazili jedan za drugim srušili su sva njena velika očekivanja u ošamućenost. Još jedno iznenađenje, i mislila je da će da zavrišti, a nije znala da li od besa ili od čiste nervoze.

            Skoro sve osim njihove odeće bilo je položeno na tom stolu, od Birgitine srebrne strele ispred zdepaste Morvrin do tri ter’angreala ispred Šerijam, do pozlaćenih kutija ispred tamnooke Mirele. Ni jedna od žena nije izgledala zadovoljno. Karlinjino lice kao da je bilo izrezano od snega, čak je i majčinska Anaija imala sumornu masku, a Beoninin pogled stalne razrogačene iznenađenosti imao je osobiti razdraženi sjaj. Razdražen i još nekakav. Ponekad je Beonin izgledala kao da će dodirnuti belu krpu koja je bila pažljivo raširena preko pečata od kuendilara, ali bi joj se ruka uvek zaustavila i povukla.

            Ninaevin pogled je skrenuo sa krpe. Tačno je znala kada su stvari počele da idu naopako. Zaštitnici koji su ih okružili u šumi su bili pristojni, iako hladni – kada je naterala Una i Šijenarce da sklone mačeve, u svakom slučaju. A Minini topli pozdravi su bili sami osmesi i zagrljaji. Ali su Aes Sedai i ostali na ulici, uhvaćeni u svojim poslovima, nastavili da žure jedva pogledavši grupu koju su dovodili. Salidar je bio dosta napunjen, dok su naoružani ljudi bili na svakom otvorenom prostoru. Prva osoba osim Zaštitnika i Min koja je obratila ikakvu pažnju na njih, bila je vitka Smeđa sestra do koje su ih odveli, koja se nalazila u trpezariji ove gostionice. Ona i Elejna su rekle priču oko koje su se složile Faedrini Sedai, ili su bar pokušale. Još deset minuta, piljile su jedna u drugu potpuno zbunjene, dok su svuda oko njih Prihvaćene i početnice obučene u belo, Zaštitnici i sluge i vojnici hitali su između stolova za kojima su Aes Sedai proučavale papire i odsečno izdavale naređenja, a onda su bile gurnute pred Šerijam i druge tako brzo da Ninaeva nije mislila da su joj cipele dvaput dodirnule pod. Tada je počelo prženje, koje je više pristajalo uhvaćenim zarobljenicima nego junacima koji su se vraćali. Ninaeva je obrisala znoj sa lica, ali čim je vratila maramicu nazad u rukav, ruke su joj ponovo zgrabile suknje.

            Ona i Elejna i ona nisu same stajale na živopisnom svilenom tepihu. Sijuan, i jednostavnoj haljini od dobre plave vune, mogla je tamo da bude i po svom izboru, da Ninaeva nije znala bolje, lica hladnog, savršenog izraza. Izgledala je izgubljena u bezbrižnim mislima. Leana je bar gledala Aes Sedai, ali je i ona izgledala isto tako sigurna. U stvari, nekako više samopouzdana nego što je se Ninaeva sećala. Žena bakarne kože je izgledala i tananija, gipkija na neki način. Možda zbog te njene sramotne haljine. Bleda zelena svila je bila visokog okovratnika koliko i Sijuanina, ali se pripijala uz svaku njenu oblinu, a tkanina je za dlaku izbegla da bude providna. Njihova lica su bila ta koja su zaista zapanjila Ninaevu, doduše. Nije očekivala da ijednu nađe živu, a kamo li da izgdedaju tako mlade – jedva nekoliko godine starije od nje, ako i toliko. Nisu čak ni bacile pogled jedna na drugu. U stvari, mislila je da je osetila određenu hladnoću među njima.

            Bilo je još nešto različito u njima, što je Ninaeva tek počinjala da raspoznaje. Sve su, uključijući i Min, bile oprezne oko toga, ali niko se nije zaista potrudio da sakrije činjenicu da su bile umirene. Ninaeva je mogla da oseti nedostatak. Možda zato što je bila u sobi gde su sve ostale žene mogle da usmeravaju, ili možda zato što je znala da su bile umirene, ali je po prvi put bila svesna sposobnosti u Elejni i ostalima. I njenu odsutnost u Sijuan i Leani. Nešto je bilo oteto od njih, odsečeno. Izgledalo je kao rana. Možda najgora rana od koju je žena mogla da zadobije.

            Radoznalost ju je obuzela. Kakva vrsta rane bi to moglo biti? Šta je bilo odsečeno? Mogla je makar da iskoristi čekanje, i nerviranje koje se pomaljalo kroz nervozu. Posegnula je za saidarom      

            “Da li ti je iko dao dozvolu da usmeravaš ovde, Prihvaćena?” zapita Šerijam, i Ninaeva se trgla, žurno otpuštajući Istinski izvor.

            Zelenooka Aes Sedai je povela ostale nazad do njihovih različitih stolica, poređanih na tepihu u polukrugu tako da su četiri žene stajale u njegovoj žiži. Neke od njih su ponele stvari sa stola. Sele su piljeći u Ninaevu, ranije osećanje su bilo progutano mirnoćom Aes Sedai. Nijedno od tih bezvremenih lica nije priznavalo vrućinu čak ni jednom graškom znoja. Konačno je Anaija kazala nežno prekornim glasom: “Dugo nisi bila sa nama, dete. Šta god da si naučila tokom tog perioda, očigledno si mnogo zaboravila.”

            Pocrvenevši, Ninaeva se naklonila. “Oprosti mi, Aes Sedai. Nisam mislila da preteram.” Nadala se da su mislile da joj je sram uterao vrelinu u obraze. Nije bila sa njima dugo vremena. Samo jedan dan pre, ona je izdavala naređenja, i ljudi su skakali kada bi progovorila. Sada su od nje očekivali da skače. Peklo je.

            “Govoriš zanimljivu... priču.” Očigledno je Karlinja malo verovala u nju. Bela sestra je okretala Birgitinu srebrnu strelu u dugim tankim rukama. “I došla si u posed nekih čudnih stvari.”

            “Panarh Amatera nam je dala mnogo darova, Aes Sedai”, rekla je Elejna. “Izgleda da je mislila da smo je mi zadržale na prestolu.” Iako isporučen savršeno ravnim glasom, taj govor je bio hodanje po tankom ledu. Ninaeva nije bila jedina iznervirana pobeglom sobodom. Karlinjino glatko lice se steglo.

            “Dolazite sa uznemirijućim vestima”, rekla je Šerijam. “I nekim uznemirujućim... stvarima.” Njene malo iskošene oči odlutale su do stola, do srebrnastog a’dama, i vratile se čvrsto na Elejnu i Ninaevu. Od kad su saznale šta je to bilo, za šta je služilo, većina Aes Sedai se prema tome odnosila kao prema živoj crvenoj otrovnici. Većina.

            “Ako ta stvar radi ono što ova deca tvrde”, rekla je Morvrin otsutno, “moramo da ga izučavamo. A ako Elejna stvarno veruje da može da napravi ter’angreal...” Smeđa sestra je zavrtila glavom. Prava pažnja je bila na pljosnatom kamenom prstenu, svom išaranom i u crvenim, plavim i smeđim prugama, koji je držala u drugoj ruci. Druga dva ter’angreala su joj ležala na širokom krilu. “Kažete da ste ovo dobile od Verin Sedai? Kako to da nam ranije nije rečeno za ovo?” To nije bilo upućeno Ninaevi ili Elejni, već Sijuan.

            Sijuan se namrštila, ali to nije bilo žestoko mrštenje kog se Ninaeva sećala. Imalo je tračak popuštanja, kao da je znala da priča sa svojim nadređenima, kao i njen glas. To je bila još jedna promena u koju je Ninaeva jedva mogla da veruje. “Verin mi nije rekla ništa o tome. Veoma bih volela da joj postavim nekoliko pitanja.”

            “A ja imam pitanja o ovome.” Mirelino maslinasto lice se pomračilo dok je razvijala poznati papir – zašto su uopšte zadržale to? – i naglas pročitala. “Šta nosač učini, učinjeno je po mojoj zapovesti i sa mojim odobrenjem. Povinuj se, i čuvaj tajnu, naređujem ti. Sijuan Sanče, Čuvar Pečata, Plamen Tar Valona, Amirlin Tron.” Zgužvala je papir i pečat na njemu u pesnici. “Teško da liči na nešto što može da se preda Prihvaćenoj.”   

            “U to vreme, nisam znala kome mogu da verujem”, rekla je Sijuan glatko. Šest Aes Sedai je piljilo u nju. “Tada je to bilo u mom punomoćju.” Šest Aes Sedai nisu ni trepnule. Glas joj je poprimio boju ogorčenog preklinjanja. “Ne možete da me pozivate na odgovornost zbog nečega što sam uradila kada sam imala potpuno pravo da to uradim. Kada brod tone, začepićeš rupu onim što možeš da nađeš.”

            “A zašto nam nisi rekla?” upitala je Šerijam tiho, ali sa nagoveštajem čelika. Kao Nadzornica polaznica nikada nije povisila ton, mada si ponekad želela da jeste. “Tri Prihvaćene – Prihvaćene! – poslate van Kule da jure trinaest punih sestara iz Crnog ađaha. Da li koristiš bebe da zapušiš rupe u tvom brodu, Sijuan?”

            “Teško da smo bebe”, rekla joj je Ninaeva besno. “Nekoliko od tih trinaest je mrtvo, i osujetile smo njihove planove dvaput. U Tiru smo –”

            Karlinja ju je prekinula kao ledenim nožem. “Rekla si nam sve o Tiru, dete. I Tančiku. I o poražavanju Mogedijen.” Usta su joj se ironično trgla. Već je rekla da je Ninaeva budala što je prišla na bliže od milje jednoj od Izgubljenih, da je srećna što je pobegla žive glave. To što Karlinja nije znala koliko je bila u pravu – sigurno da nisu rekle sve – samo je učinilo da se Ninaevin stomak još više zgrči. “Vi jeste deca, i bićete srećne ako ne odlučimo da vas ispljeskamo. Sada držite jezik za zubima dok ne budete pozvane da govorite.” Ninaeva je jako pocrvenela, nadajući se da one misle da je to od posramljenosti, i držala jezik za zubima.

            Šerijam nije sklonila pogled sa Sijuan. “Pa? Zašto nikada nisi spomenula da si poslala troje dece da love lavove?”

            Sijuan je duboko udahnula, i prekrstila ruke i pokajnički savila glavu. “Činilo se da nije imalo svrhe, Aes Sedai, da ima mnogo važnijih stvari. Ništa nisam prećutala, kada je bilo najblažeg razloga da kažem. Svaki delić koji sam znala o Crnom ađahu, rekla sam. Nisam znala gde su ove dve bile, ili šta su smerale već neko vreme. Važna stvar je ta što su sada ovde, i da su donele ta tri ter’angreala. Mora da shvatate šta znači imati pristup Elaidinoj radnoj sobi, njenim papirima, čak i u komadićima. Ne biste saznale da zna gde se nalazite dok ne bude prekasno, osim toga.”

            “To shvatamo”, rekla je Anaija, gledajući Morvrin, koja se još mrštila na prsten. “Možda je samo sredstvo ono što nas je malo iznenadilo.”

            Tel’aran’riod”, uzdahnula je Mirela. “Pa, postao je ništa više nego stvar naučne diskusije u Kuli, skoro legenda. I aijelski šetači kroz snove. Ko je mogao da zamisli da aijelske Mudre mogu da usmeravaju, a kamo li ovo?”

            Ninaeva je želela da su mogle da sačuvaju tu tajnu – kao Birgitin pravi identitet i nekoliko drugih stvari koje su uspele da sakriju – ali je bilo teško paziti da ti nešto ne izleti kada te ispituju žene koje bi mogle da pogledom buše rupe u steni kada su htele. Pa, pretpostavljala je da bi trebalo da joj bude drago što su uspele da zadrže ono što jesu. Jednom kada je Tel’aran’riod bio pomenut, i to da su ušle u njega, miš bi pre saterao mačku na drvo nego što bi ove žene prestale da postavljaju pitanja.

            Leana je napola zakoračila napred, ne gledajući u Sijuan. “Bitno je to što sa ovim ter’angrealom možete da pričate sa Egvenom, a preko nje, sa Moirainom. Sa njima, ne samo da ćete moći da Randa al’Tora držite na oku, već i da utičete na njega čak i u Kairhijenu.”

            “Gde je otišao iz Aijelske pustare”, reče Sijuan, “gde sam predvidela da će biti.” Ako u joj pogled i reči bili upućeni Aes Sedai, bilo je jasno da je opori glas bio namenjen Leani, koja je zastenjala.

            “Mnogo dobra od toga. Dve Aes Sedai poslate u Pustaru da mlate praznu slamu.”

            O, da, zasigurno je bilo hladnoće.

            “Dosta, deco”, rekla je Anaija, kao da su stvarno bile deca, a ona njihova majka naviknuta na zadirkivanja. Značajno je gledala ostale Aes Sedai. “Bilo bi veoma dobro ako možemo da pričamo sa Egvenom.”

            “Ako ovo radi kako one tvrde”, rekla je Morvrin, bacakajući prsten na jednom dlanu i dodirujući drugi ter’angreal na krilu. Ta žena neće verovati da je nebo plavo bez dokaza.

            Šerijam je klimnula. “Da. To će biti vaša prva dužnost, Elejna, Ninaeva. Imaćete priliku da podučavate Aes Sedai, pokazujući nam kako da ih koristimo.”

            Ninaeva se naklonila ogolivši zube; mogle su to da prihvate kao osmeh ako hoće. Da ih podučava? Da, i da nikada ne dođe u blizinu prstena, ili drugih, posle toga. Elejnin naklon je bio još krući, a lice joj je bilo kao hladna maska. Oči su joj zakolutale ka onom glupom a’damu skoro čežnjivo.

            “Pisma-sa-pravima će biti korisna”, rekla je Karlinja. Sa svom tom hladnoćom i logikom Belog ađaha, testiness se još uvek videla u načinu na koji je odsecala reči. “Garet Brin uvek hoće više zlata nego što imamo, ali sa njima, možda ćemo čak moći da ga zadovoljimo.”

            “Da”, rekla je Šerijam. “I moramo da uzmemo većinu novca, takođe. Ima sve više usta za hranjenje i leđa za oblačenje svakog dana, i ovde i drugde.”

            Elejna je milostivo klimnula glavom, kao da one ne bi uzele pare šta god ona rekla, ali je Ninaeva prosto čekala. Zlato i pisma-sa-pravima, čak i ter’angreali, bili su samo jedan deo.

            “Što se tiče ostalog”, nastavila je Šerijam, “složile smo se da ste napustile Kulu po naređenju, koliko god pogrešno ono bilo, i ne možete biti odgovorne zbog toga. Sada kada ste opet na sigurnom sa nama, nastavićete svoje učenje.”

            Ninaeva je samo sporo izdahnula. To  nije bilo ništa više od onog što je očekivala kada je ispitivanje počelo. Ne da joj se to sviđalo, ali bar jednom je niko ne može optužiti za lošu narav. Ne kada to ni na koji način ne može da pomogne.

            Elejna je, međutim, viknula oštro: “Ali –!” Samo to, pre nego što ju je Šerijam isto toliko oštro prekinula.

            “Nastavićete sa učenjem. Obe ste veoma jake, ali još niste Aes Sedai.” Te zelene oči su ih držale dok nije bila sigurna da su to prihvatile, a onda je ponovo progovorila blažim glasom. Blažim, ali još uvek čvrstim. “Vratile ste nam se, iako Salidar nije Bela kula, možete smatrati da jeste tako. Sudeći po onome što ste nam rekle u proteklih sat vremena, ima još znatno stvari da nam kažete.” Ninaevi je zastao dah, ali su Šerijamine oči skliznule nazad ka a’damu. “Šteta što niste povele Saenšanku sa vama. To je stvarno trebalo da uradite.” Iz nekog razloga, Elejna se jarko zacrvenela, i izgledala je ljitito u isto vreme. Ninevi lično je laknulo što je žena mislila na Saenšane. “Ali se Prihvaćenima ne može suditi što nisu mislile kao Aes Sedai”, nastavila je Šerijam. “Sijuan i Leana će imati mnogo pitanja za vas. Sarađivaćete sa njima, i odgovaraćete najbolje što možete. Verujem da ne moram da vas podsećam da ne zloupotrebljavate njihovo sadašnje stanje. Neke Prihvaćene, čak i neke početnice, mislile su da okrive nekog za događaje, čak i da preuzmu kažnjavanje u svoje ruke.” Blagi ton je postao hladni čelik. “Tim mladim ženama je trenutno veoma žao. Moram li da kažem još nešto?”

            Ninaeva nije bila brža od Elejne da kaže da nije morala, što je značilo da su obe skoro stammered u žurbi da to izgovore. Ninaeva nije mislila da pripisuje krivicu – po njenom mišljenju, sve Aes Sedai su bile krive – ali nije želela da Šerujam bude ljuta na nju. Shvativši činjenice, gorko je prihvativa istinu; dani slobode su sigurno prošli.

            “Dobro. Sada možete da odnesete dragulje koje vam je Panarh dala i strelu – kada bude vremena, moraćete da mi kažete zašto vam je napravila takav poklon – i idete. Jedna od drugih Prihvaćenih naći će vam mesta za spavanje. Možda će biti malo teže naći odgovarajuće haljine, ali ćete ih dobiti. Očekujem da ostavite svoje... pustolovine... za sobom, i da se glatko uklopite u svoje odgovarajuće mesto.” Jasno, mada neizgovoreno, obećanje bilo je da ako se ne uklope glatko, biće uglađene dok se to ne dogodi. Šerijam je zadovoljno klimnula kada je videla da su razumele.

            Beonin nije ni reč rekla otkako je štit od saidara bio spušten, ali dok su Ninaeva i Elejna pravile naklone, Siva sestra je ustala i otkoračala do stola gde su bile izložene njihove stvari. “A šta s ovim?” zahtevala je sa jakim tarabonskim naglaskom, bacajući sa strane belu krpu koja je prekrivala pečat na zatvoru Mračnog. Za promenu, njene veliko plavo-sive oči izgledale su više ljutite nego iznenađene. “Da li više neće biti pitanja o ovome? Da li sve nameravate da to ignorišete?” Crno-beli disk je tamo ležao, pored torbice od isprane kože, izlomljen na tuce i više komada ponovo spojenih najurednije moguće.

            “Bio je ceo kada smo ga stavile u torbu.” Ninaeva je zastala da ovlaži usta. Koliko god da joj je pogled pre izbegavao krpu za pokrivanje, sada nije mogao da napusti pečat. Leana je smirked kada je videla crvenu haljinu koje je bila odmotana od svog prtljaga i rekla... Ne, neće bežati od toga, čak ni u svojoj glavi! “Zašto je trebalo da mislimo da mu treba posebna pažnja? To je kuendilar!”

            “Nismo ga gledale”, rekla je Elejna bez daha, “niti ga dodirivale više nego što smo morale. Osećala se prljavšitna, zlo.” Više nije. Karlinja ih je obe naterala da drže po deo, zahtevajući da zna o kakvom zlom osećaju su pričale.

            Rekle su i ranije iste stvari, više nego jednom, i sada niko nije na njih obraćao pažnju.

            Šerijam je ustala i došla pored Sive sa kosom boje meda. “Ništa ne ignorišemo, Beonin. Duže ispitivanje ovih devojaka ne bi donelo ništa dobro. Rekle su nam šta znaju.”

            “Duže ispitivanje je uvek dobro”, rekla je Morvrin, ali je prekinula da se igra ter’angrealom da bi piljila u polomljeni pečat strogo kao i svi ostali. Možda je to i bio kuendilar – i ona i Beonin su ispitale i rekle da jeste – ali je i sama polomila jedan deo sopstvenim rukama.

            “Koliko njih od sedam još uvek drže?” upitala je Mirela tiho, kao da priča sa sobom. “Koliko dugo dok se Mračni ne oslobodi i ne dođe Poslednja bitka?” Svaka Aes Sedai radila je ponešto od skoro svega, upravljajući se prema svojim talentima i težnjama, ali je svaki Ađah imao svrhu postojanja. Zelene – koje su sebe zvale Borbeni ađah – pripremale su se da se suoče sa novim Gospodarima straha u Poslednjoj bici. Skoro da se nazirao nagoveštaj žudnje u Mirelinom glasu.

            “Tri”, rekla je Anaija nesigurno. “Tri još drže. Ako znamo sve. Molimo se da znamo. Molimo se da su tri dovoljna.”

            “Molimo se da su ta tri jača od ovoga”, promrmljala je Morvrin. “Kuendilar ne može biti tako polomljen, ne i da još uvek bude kuendilar. Ne može.”

            “Raspravićemo to blagovremeno”, rekla je Šerijam. “Posle hitnijih stvari oko kojih možemo nešto da uradimo.” Uzimajući krpu od Beonin, još jednom je prekrila pečat. “Sijuan, Leana, donele smo odluku o –” Prekinula je kada se okrenula i videla Elejnu i Ninaevu. “Zar vam nije rečeno da idete?” I pored spoljašnje hladnoće, unutrašnji nemir se video u tome što je zaboravila njihovo prisustvo.

            Ninaeva je bila više nego spremna da se ponovo pokloni, promrmlja užurbano “S vašim dopuštenjem, Aes Sedai”, i da jurne ka vratima. Skoro netrepćući, Aes Sedai – i Sijuan i Leana – posmatrale su kako ona i Elejna idu. Ninaeva je osećala kako ih njihovi pogledi guraju. Elejna nije hodala ni za dlaku sporije, ali je bacila još jedan pogled ka a’damu.

            Kada je Ninaeva zatvorila vrata i oslonila se leđima na neobojeno drvo, stežući pozlaćenu kutiju na grudi, prvi put je slobodno udahnula, kako se činilo, otkako je ušla u staru kamenu gostionicu. Nije htela da misli o polomljenom pečatu. Još jednom polomljenom pečatu. Neće misliti. One žene su mogle da ostrižu ovcu gledajući je. Skoro da se radovala njihovom prvom susretu sa Mudrama, da nije bilo verovatno da će ona biti između njih. Bilo je više nego teško kada je prvi put otišla u Kulu da nauči da radi kako joj drugi kažu, da nauči da spusti glavu. Posle dugih meseci tokom kojih je ona izdavala naređenja – pa, kada bi se dogovorila sa Elejnom, najčešće – nije znala kako će da nauči da češlja vunu u seje šljunak ispočetka.

            Trpezarija, sa loše omalterisanom tavanicom i hladnim kamenim kaminima koji su se skoro rušili, nalikovala je košnici kao i kada je prvi put ušla. Niko nije ni bacio pogled na nju, a ona na njih još manje. Mala skupina čekala je na nju i Elejnu.

            Tom i Džuilin, na gruboj klupi uz omalterisani zid, šaputali su sa Unom, koji je čučao ispred njih, dok mu se dugački balčak mača izdizao preko ramena. Areina i Nikola, koje su obe buljile od zadivljenosti u sve i pokušavale da to sakriju, bile su na drugoj klupi sa Marigan, koja je posmatrala Birgitu kako pokušava da zabavi Jana i Seva nesigurno žonglirajući sa tri Tomove obojene drvene lopte. Klečeći pored dečaka, Min ih je golicala, šapućući im u uši, ali su se oni držali jedan drugog, tiho piljeći onim previše velikim očima.

            Samo još dve osobe u sobi nisu trčkarale okolo. Dvojica od tri Mirelina Zaštitnika slučajno su se zadesila tu, naslanjajući se se na zid i razgovarajući nekoliko koraka dalje od klupa, baš na ovoj strani vrata nazad ka hodniku za kuhinju. Kroi Malin, mladi žutokosi odlomljeni kamen iz Andora sa lepim profilom, i Avar Hačami, nosa nalik jastrebu i četvrtaste vilice sa debelim sedinom prošaranim brkovima nalik rogovima povijenim na dole. Niko ne bi rekao da je Hačami zgodan čak ni pre nego što bi ih njegov tamnooki pogled naterao da progutaju knedlu. Nisu gledali u Una ili Toma ili ikoga drugog, naravno. Bila je to samo slučajnost sa kojom oni ništa nisu imali. Samo su odabrali to mesto. Naravno.

            Birgita je ispustila jednu od lopti kada je videla Ninaevu i Elejnu. “Šta ste im rekle?” upitala je tiho, jedva okrznuvši pogledom srebrnu strelu u Elejninoj ruci. Tobolac joj je visio za pojasom, ali joj je luk bio naslonjen uza zid.

            Prišavši bliže, Ninaeva pažljivo nije pogledala ka Makinu i Hačamiju. Isto toliko pažljivo je spustila glas i umanjivala je naglašavanje. “Rekle smo im sve što su pitale.”

            Elejna je dodirnula Birgitinu ruku. “Znaju da si prijatelj koji nam je pomogao. Dobrodošla si da ostaneš ovde, kao i Areina i Nikola i Marigan.”

            Tek kada je nešto od Birgitine napetosti nestalo, Ninaeva je shvatila koliko je bila napeta. Plavooka žena je podigla palu žutu loptu i glatko bacila se tri nazad Tomu, koji ih je uhvatio jednom rukom i učinio da nestanu u jednom jedinom pokretu. Nosila je najblaži od osmeha olakšanja.

            “Ne mogu da kažem koliko mi je drago što vas vidim”, rekla je Min bar četvrti ili peti put. Kosa joj je bila duža nego što je bila, mada je još uvek izgledala kao kapa oko njene glave, i izgledala je drugačije na neki drugi način, a Ninaeva nije mogla da tačno kaže šta je to bilo. Neočekivano, skoro izvezeno cveće pelo se uz revere njenog kaputa; ranije je stalno nosila dosta jednostavnu odeću. “Prijateljsko lice je retko ovde.” Oči su joj samo za dlaku skliznule ka dvojici Zaštitnika. “Moramo da sednemo zajedno i da dugo popričamo. Jedva čekam da čujem šta ste radile otkako ste napustile Tar Valon.” I da kaže i šta je ona radila, osim ako se Ninaeva nije varala.

            “I ja bih veoma želela da pričam sa tobom”, rekla je Elejna, dosta ozbiljno. Min ju je pogledala, onda uzdahnula i klimnula, ne tako poletna kao trenutak ranije.

            Tom, Džuilin i Uno pojavili su se iza Birgite i Min, dok su im lica imala izraz koji muškarci nameste kada nameravaju da kažu neke stvari za koje misle da ženi neće biti drago da ih čuje. Pre nego što su otvorili usta, žena sa kovrdžavom kosom u haljini Prihvaćene progurala se između Džuilina i Una, streljajući ih pogledom, i zaustavila se ispred Ninaeve.           

            Faolajnina haljina, sa sedam traka boje na porubu za svaki Ađah, nije bila bela kao što bi trebalo da bude, a njeno tamno lice se mrštilo. “Iznenađena sam što te vidim ovde, divljakušo. Mislila sam da si pobegla nazad u svoje selo, a da je naša dobra kći-naslednica u naručju njene majke.”

            “Da li još uvek kiseliš mleko u slobodno vreme, Faolajn?” pitala je Elejna.

            Ninaeva je zadržala prijatan izraz lica. Jedva. Dvaput u Kuli je Faolajn bila postavljena da je nečemu nauči. Da je stavi na mesto, kako je mislila. Čak i kada su i učiteljica i učenica bile Prihvaćene, učiteljica je imala položaj Aes Sedai dokle god je lekcija trajala, a Faolajn je to u potpunosti iskorišćavala. Kovrdžava žena je provela osam godina kao početnica i još pet kao Prihvaćena; nije bila zadovoljna što Ninava nije morala uopšte da bude početnica, niti što je Elejna nosila čisto belo manje od godinu dana. Dve lekcije od Faolajn, i dva Ninaevina odlaska u Šerijaminu radnu sobu, zbog tvrdoglavosti, naravi, spiska dugog koliko njena ruka. Učinila je glas leprišavim. “Čula sam da su se neki loše ophodili prema Sijuan i Leani. Mislim da Šerijam namerava da da nekoliko primera da bi završila jednom za svagda.” Držala je pogled mirno na Faolajninim očima, koje su se razrogačile u strahu.

            “Nisam ništa uradila od kad je Šerijam –” Faolainina usta su se zatvorila sa šljocajem, a lice joj je jako porumenelo. Min je sakrila usta šakom, a Faolajn je okretala glavu, proučavajući druge žene, od Birgite do Marigan. Odsečno je pokazala na Nikolu i Areinu. “Vas dve ćete odgovarati, pretpostavljam. Pođite sa mnom. Sada. Bez dangubljenja.” Polako su ustale, dok je Areina zabirnuto gledala, a Nikola se igrala prstima na struku haljine.

            Elejna je stala između njih i Faolajn pre nego što je Ninaeva mogla, visoko uzdignute glave i zapovedničkih očiju kao plavi led. “Šta hoćeš od njih?”

            “Slušam naređenja Šerijam Sedai”, odgovorila je Faolajn. “Ja, lično, mislim da su previše stare za prvo testiranje, ali slušam naređenja. Sestra prati vodove za vrbovanje lorda Brina, testirajući žene stare čak i kao Ninaeva.” Njen iznenadni osmeh je ličio na osmeh otrovnice. “Treba li da obavestim Šerijam Sedai da ne odobravaš ovo, Elejna? Treba li da joj kažem da nećeš da dozvoliš da tvoje sluškinje budu testirane?” Elejnin nos se spustio negde na polovini tog govora, ali naravno da nije mogla prosto da odstupi. Bilo joj je potrebno odvraćanje pažnje.

            Ninaeva je dodirnula Faolajnino rame. “Jesu li ih našle mnogo?”

            Uprkos sebi, ženina glava se okrenula, i kada je bacila pogled nazad, Elejna je umirivala Areinu i Nikolu, objašnjavajući da ih neće povrediti, ili naterati ni na šta. Ninaeva ne bi otišla tako daleko. Kada bi Aes Sedai našle nekoga sa urođenom varnicom kao Elejna ili Egvena, nekoga ko će jednom usmeravati bilo da je želela ili ne, bile su veoma otvorene u tome da će je privoleti na obuku bez obzira na njene želje. Izgledale su blaže prema onima koje su mogle da budu obučene, ali ne bi dodirnule saidar bez toga, i prema divljakušama, onima koje su preživele šansu od jedan prema četiri da same sebe nauče, najčešće neznajući šta su radile i često na neki način blokirane, kao što je bila Ninaeva. Navodno su mogle da biraju da li će da odu ili ostanu. Ninaeva je izabrala da priđe Kuli, ali je sumnjala da bi, da to nije uradila, ipak otišla, možda čak i vezanih ruku i nogu. Aes Sedai su ženama, koje su imale najmanju mogućnost da im se pridruže, davale mogućnosti kao i jagnjetu pred praznik.

            “Tri”, rekla je Faolajn posle nekoliko trenutaka. “Uz sav taj trud, našle su tri. Jedna je divljakuša.” Zaista nije volela divljakuše. “Ne znam zašto toliko žele da nađu nove početnice. Početnice koje već imamo ne mogu biti podigute do Prihvaćenih dok ne povratimo Kulu. Sve je to krivice Sijuan Sanče, njena i Leanina.” Mišić joj je zatrepereo na obrazu, kao da je uvidela da ta opaska može da se shvati kao uznemiravanje bivše Amirlin i Čuvara, i zgrabila je Areinu i Nikolu za ruke. “Krenite. Slušam naređenja, ali ako treba da budete testirane, bićete testirane, bilo da je to gubljenje vremena ili ne.”

            “Gadna žena”, promrmljala je Min, škiljeći za Faolajn dok je žurila preko trpezarije. “Čovek bi pomislio da će, ako ima neke pravde, imati neprijatnu budućnost pred sobom.”

            Ninaeva je htela da pita Min šta je videla oko kovrdžave Prihvaćene – bilo je stotine pitanja koja je želela da joj postavi – ali su Tom i druga dvojica stali čvrsto između nje i Elejna. Džuilin i Uno su bili Tomu sa obe strane, tako da su između sebe mogli da vide u svim pravcima. Birgita je vodila Džarila i Seva njihovoj majci, držaći je van toga. Min je takođe znala šta su muškarci naumili, sudeći po žalosnom pogledu kojim ih je gledala; izgledala je kao da će da kaže nešto, ali je na kraju samo slegla ramenima i pridružila se Birgiti.

            Sudeći po Tomovom licu, izgledao je da namerava da priča o vremenu ili da pita šta je za večeru. Ništa bitno. “Ovo je mesto puno opasnih budala i sanjara. Misle da mogu da svrgnu Elaidu. Zato je Garet Brin ovde. Da podigne vojsku za njih.”

            Kez je skoro prepolovio Džuilinovo tamno lice. “Ne budale. Ludače. I ludaci. Briga me i ako je Elaida bila tamo kada se Logan rodio. Lude su ako misle da mogu da sruše Amirlin koja sedi u Beloj kuli odavde. Možemo da stignemo u Kairhijen za mesec dana, možda.”

            “Ragan i još nekoliko drugih su već odredili koje bi konje pozajmili.” I Uno se cerio; izgledalo je potpuno neprilično sa tim besnim crvenim okom na povezu. “Straža je postavljena da motri na ljude koji ulaze, ne koji izlaze. Možemo im pobeći u šumi. Uskoro će se smrknuti. Nikad nas neće naći.” Žene koje su nosile prstenje u obliku velike zmije, nazad pored reke, imale su neverovatno dejstvo na njegov jezik. Doduše, jeste to nadoknađivao kada je mislio da ne mogu da čuju.

            Ninaeva je pogledala Elejnu, koja je slabo odmahnula glavom. Elejna bi sve trpela da postane Aes Sedai? A ona sama? Slaba vajda da će moći da utiču na ove Aes Sedai da podržavaju Randa ako se, umesto toga, donese oduka da ga kontrolišu. Nikakva vajda; može baš da bude i prizemna. Ali ipak... Ali ipak, tu je bilo Lečenje. Neće ga naučiti u Kairhijenu, ali ovde... Na manje od deset koraka od nje, Terva Maresis, vitka Žuta dugog nosa, redom je označavala tačke perom na pergamentu. Ćelavi Zaštitnik sa crnom bradom stajao je razgovarajući sa Nisao Dačen pored vrata, viši od nje za ramena i glavu uprkos tome što nije bio mnogo viši od prosečnog čoveka, dok se Dagdara Finčej, široka koliko i bilo koji muškarac u sobi i viša od većine, obraćala grupi početnica ispred jednog od ugašenih kamina, odsečno šaljući jednu po jednu na poslove. Nisao i Dagdara su takođe bile Žuti ađah; pričalo se da je Dagdara, sa sedom kosom koja je označavala da je znatno godina Aes Sedai, znala više o Lečenju nego bilo koje druge dve. A Ninaeva neće moći da uradi ništa korisno ako bi otišla kod Randa. Samo da ga gleda kako ludi. Ako bi mogla da uznapreduje u Lečenju, možda bi mogla da nađe način da zadrži to ludilo. Bilo je previše stvari za koje su Aes Sedai bile rade da proglase beznadežnim da bi joj se to sviđalo.

            Sve joj je to proletelo kroz glavu dok je pogledala u Elejnu i otretala se nazad ka muškarcima. “Ostaćemo ovde. Uno, ako ti i ostali želite da idete Randu, slobodni ste, što se mene tiče. Bojim se da više nemam novca da vam pomognem.” Zlato, koje su Aes Sedai uzele, bilo je potrebne baš kao što su rekle, ali nije mogla da se ne štrecne na nekoliko srebrnjaka koji su ostali u njenoj tašni. Ovi ljudi su je pratili – i Elejnu, naravno – iz potpuno pogrešnih razloga, ali to nije umanjivalo njenu odgovornost prema njima. Oni su bili odani Randu; nisu imali razloga da uđu u sukobe za Belu kulu. Bacivši pogled na pozlaćenu kutiju, dodala je uz oklevanje: “Ali imam neke stvari koje možete usput da prodate.”

            “I ti moraš da ideš, Tome”, rekla je Elejna. “I ti, Džuiline. Nema svrhe ostajati. Nama nećete koristiti, ali Randu hoćete.” Pokušala je da ugura svoj paket nakita u Tomove ruke, ali je on odbio da ih uzme.

            Trojica muškaraca su razmenila poglede na onaj nervirajući način, a Uno je čak otišao toliko daleko da je i zakolutao okom. Ninaeva je mislila da je čula Džuilina da je nešto promrmljao sebi u brado o tome kako su tvrdoglave.

            “Možda za nekoliko dana”, rekao je Tom.

            “Nekoliko dana”, složio se Džuilin.

            Uno je klimnuo. “Moglo bi da mi godi malo odmora ako treba da bežim od Zaštitnika do Kairhijena.”

            Ninaeva ih je pogledala svojim najravnodušnijim pogledom i namerno cimnula pletenicu. Elejna je podigla nos više nego ikad, dok su joj plave oči bile dovoljno uobražene da lome led. Sigurno da su Tom i ostali do sada naučili znake; njihova glupost neće biti dopuštena. “Ako mislite da još uvek pratite naređenja Randa al’Tora da pazite na nas –”, počela je Elejna ledenim glasom u isto vreme kada je Ninaeva ljutito rekla: “Obećali ste da radite kako vam je rečeno, i nameravam da se postaram –”

            “Ništa slično tome”, prekinuo ih je Tom, sklanjajući pramen Elejnine kose čvornovatim prstom. “Ni najmanje. Zar starac koji hramlje ne može da želi malo odmora?”

            “Istinu govoreći”, rekao je Džuilin, “ostajem zato što mi Tom duguje novac. Kockanje.”

            “Mislite li da je krađa dvadeset konja od Zaštitnika prosto kao pasulj?” zarežao je Uno. Kao da je zaboravio da je malo pre nudio baš to.

            Elejna je piljila, izgubivši moć govora, a i Ninaeva je imala poteškoća da nađe reči. Koliko su daleko pali. Nisu čak ni u zemlju pogledali. Nevolja je bila u tome što je bila rastrzana. Odlučila je da ih pošalje. Jeste, i ne zato što ih nije želela u blizini da gledaju kako se klanja i riba na sve strane. Uopšte ne. Ali, pošto u Salidaru ništa nije bilo kako je očekivala, morala je da prizna, koliko god nevoljno, da bi bilo... utešno... znati da ona i Elejna mogu da se oslone na još nekog osim Birgitu. Ne da će prihvatiti ponudu da pobegne, naravno – ako to treba da se tako nazove – ne, ni pod kojim okolnostima. Njihovo prisustvo bi prosto bilo... utešno. Naravno da neće pustiti da to saznaju. Neće ni morati, pošto oni odlaze, štagod mislili. Randu bi mogli da budu od koristi, veoma verovatno, a ovde će samo smetati. Osim...

            Neobojena vrata su se otvorila i Sijuan je izmarširala, praćana Leanom. Piljile su jedna u drugu hladno pre nego što je Leana šmrknula i otklizala, zapanjujuće lelujava dok je nestajala pored Kroija i Avara u hodnik koji je vodio do kuhinje. Ninaeva se malo namrštila. U sred svog tog leda, postojao je tren, kratki treptaj koji skoro da nije primetila sa svim tim ispred sebe...

            Sijuan se okrenula ka njoj, onda iznenada stala u mestu dok joj je lice postajalo bledo. Još neko su upravo priključio malom skupu.

            Garet Brin, sa ulubljenim oklopom zakopčanim preko kaputa blagih boja i rukavica sa čelikom zataknutih za njegov opasač, zračio je zapovedništvom. Uglavnom seda kosa i grubo lice davali su mu izgled čoveka koji je sve video, sve izdržao; čoveka koji je mogao sve da izdrži.

            Elejna se nasmešila, graziozno klimnuvši. Ostatak od njenih zadivljenih pogleda, od kada je u Salidaru, kada ga je prepoznala videvši ga niz ulicu. “Neću reći da je sasvim lepo što te vidim, lorde Garete. Čula sam o nekim teškoćama između majke i tebe, ali sam sigurna da mogu biti prevaziđene. Znaš da je majka ponekad nagla. Osvestiće se, i moliće te da se vratiš na svoje pravo mesto u Kaemlinu, možeš da budeš siguran u to.”

            “S tim je gotovo, Elejna.” Ignorišući njenu zadivljenost – Ninaeva je sumnjala da je iko ko je znao Elejnin položaj bio tako osoran prema njoj – okrenuo se ka Unu. “Jesi li razmislio o onome što sam rekao? Šijenarci su najbolja teška konjica na svetu, i imam momke koji su odlični za pravu obuku.”

            Uno se namrštio, oko mu je skliznulo ka Elejni i Ninaevi. Polako, klimnuo je. “Nemam ništa pametnije da radim. Pitaću ostale.”

            Brin ga je potapšao po ramenu. “Dovoljno dobro. A ti, Tome Meriline.” Tom se napola okrenuo od njih kada je drugi čovek došao, trljajući brke i zureći u pod kao da hoće da sakrije lice. Sada je susreo Brinov ravan pogled istim takvim. “Jednom sam znao čoveka sa imenom dosta sličnom tvom”, rekao je Brin. “Iskusni igrač izvesne igre.”

            “Jednom sam znao čoveka koji je dosta ličio na tebe”, odgovorio je Tom. “Veoma se trudio da me baci u lance. Mislim da bi mi odsekao glavu da me se ikada dočepao.”

            “Davno beše, je li tako? Muškarci ponekad rade čudne stvari za žene.” Brin je bacio pogled na Sijuan i odmahnuo glavom. “Hoćeš li mi se pridružiti u jednoj partiji kamenova, gazda Meriline? Ponekad poželim čoveka koji dobro poznaje igru, okako kako se igra u visokom krugovima.”

            Tomove žbunaste obrve su se podigle skoro koliko i Unove, ali nije sklonio pogled sa Brina. “Možda odigram partiju ili dve”, rekao je konačno, “kada saznam ulog. Ali moraš da shvatiš da ne nameravam da provedem ostatak života igrajući kamenove s tobom. Više mi se ne sviđa da ostajem na istom mestu dugo vremena. Ponekad me zasvrbe tabani.”

            “Sve dok te ne zasvrbe u sred odlučujuće igre”, rekao mu je Brin suvo. “Vas dvojica pođite za mnom. I ne očekujte mnogo spavanja. Ovde, sve treba da se uradi do juče, osim onoga što je trebalo da se uradi prošle nedelje.” Zaustavivši se, ponovo je pogledao u Sijuan. “Moje košulje su se vratile tek polučiste danas.” S tim rečima odveo je Toma i Una. Sijuan je streljala pogledom njegova leđa, onda prebacila mrštenje na Min, a Min je napravila grimasu i odjurila za Leanom.

            Ninaeva upošte nije razumela poslednji deo razgovora. I kakav bezobrazluk, oni muškarci su mislili da mogu da joj pričaju preko glave – ili pred nosem, ili šta već – a da ona ne razume svaku reč. Dosta od njih, u svakom slučaju.

            “Sva sreća da mu ne treba hvatač lopova”, rekao je Džuilin, gledajući Sijuan postranice, i bilo je jasno da mu je bilo neprijatno. Još se nije oporavio od iznenađenja kada joj je saznao ime; Ninaeva nije bila sigurna da je shvatio da je bila umirena, i da više nije bila Amirlin Tron. Naravno da je gledao u stopala zbog nje. “Ovako mogu da sedim i pričam. Video sam dosta ljudi koji izgledaju kao da mogu da se otvore nad kriglom piva.”

            “Skoro da me je ignorisao”, rekla je Elejna s nevericom. “Ne zanima me šta je to između njega i majke, nema pravo da... Pa, pokušaću da se postaram za lorda Gareta Brina kasnije. Moram da pričam sa Min, Ninaeva.”

            Ninaeva je pošla za Elejnom koja je žurila ka onom hodniku prema kuhinji – Min će imati prave odgovore – ali ju je Sijuan uhvatila za ruku gvozdenim stiskom.

            Ona Sijuan Sanče, koja je krotko savila glavu pred onim Aes Sedai, nestala je. Niko ovde nije nosio šal. Nije podigla glas; nije morala. Usredsredila se na Džuilina pogledom zbog kog je skoro iskočio iz kože. “Pazi koja pitanja postavljaš, hvataču lopova, ili ćeš samog sebe rasporiti za pijacu.” Te hladne plave oči pomerile su se ka Birgiti i Marigan. Mariganina usta su se uvila kao da je okusila nešto loše, a čak je i Birgita trepnula. “Vas dve nađite Prihvaćenu po imenu Teodrin i pitajte je gde će te da spavate noćas. Ta deca izgledaju kao da bi već trebalo da budu u krevetu. Pa? Mičite se!” Pre nego što su zakoračile – a Birgita se kretala brzo koliko i Marigan, možda i brže – okrenula se ka Ninaevi. “Za tebe, imam pitanja. Rečeno ti je da sarađuješ, i savetujem ti da to i uradiš, ako znaš šta je dobro za tebe.”

            Kao da je bila uhvaćena u oluju. Pre nego što je Ninaeva mogla da se snađe, Sijuan ju je požurivala uz klimave stepenice, čija je ograda bila prikucana od neobojenog drveta, gurala je niz hodnik grubog poda do malene sobe sa dva tesna kreveta ugrađena u zid, jedan iznad drugog. Sijuan je uzela jedinu stolicu, pokazujući joj da sedne na niži krevet. Umivaonik, čiju je jednu nogaru podglavljivala cigla držao je napukli bokal i lavor. Nekoliko haljina je visilo na klinovima, a nešto što je ličilo na slamaricu bilo je zavijeno u jednom uglu. Ninaeva je nisko pala za jedan dan, ali je Sijuan pala niže nego što je mogla da zamisli. Nije mislila da će imati mnogo nevolja sa ženom. Čak iako je Sijuan i dalje imala iste oči.

            Sijuan je šmrknula. “Onda, kako hoćeš, devojko. Prsten. Ne zahteva usmeravanje?”

            “Ne. Čula si me da sam rekla Šerijam –”

            “Svako može da ga koristi? Žena koja ne može da usmerava? Muškarac?”

            “Verovatno i muškarac.” Ter’angreali kojima nije trebala Moč obično su radili i na muškarcima i na ženama. “Za svaku ženu, da.”

            “Onda ćeš da me naučiš da ga koristim.”

            Ninaeva je podigla obrvu. Ovo je možda bila poluga da dobije šta je želela. Ako ne, imala je još jednu. Možda. “Da li one znaju za ovo? Pričalo se samo o tome da njima pokažem kako radi. Ti nisi ni spomenuta.”

            “Ne znaju.” Sijuan kao da uopšte nije bila potrešena. Čak se i osmehnula, i to ne prijatno. “I neće saznati. Inače će one doznati da ste se ti i Elejna predstavljale kao pune sestre otkad ste napustile Tar Valon. Moiraina možda pušta da se Egvena provuče sa tim – ako i ona to nije pokušala, onda ne umem da razlikujem čvor od omče – ali Šerijam, Karlinja...? Učiniće da cviliš kao grokćuća riba koja se mresti pre nego što završe. Mnogo pre nego što završe.”

            “Ovo je smešno.” Ninaeva je shvatila da je sedela na ivici kreveta. Nije se sećala da je sela. Tom i Džuilin će držati jezik za zubima. Niko drugi nije znao. Morala je da priča sa Elejnom. “Nismo se pretvarale da smo išta slično tome.”

            “Nemoj da me lažeš, devojko. Da mi je trebala neka potvrda, tvoje oči su mi je dale. Stomak ti se prevrće, zar ne?”

            To je bila istina. “Naravno da ne. Ako te ičemu naučim, to je zato što hoću.” Neće dozvoliti ovoj ženi da je kinji. Poslednji tragovi sažaljenja su se ugasili. “Ako to uradim, želim nešto zauzvrat. Da proučavam tebe i Leanu. Želim da znam da li se umirenost može Izlečiti.”

            “Ne može”, rekla je Sijuan ravno. “Sada –”

            “Sve osim smti bi trebalo da može.”

            “ ‘Bi trebalo’ nije ‘jeste’, devojko. Leani i meni je obećano da će nas ostaviti na miru. Pričaj sa Faolajn ili Emarom ako želiš da znaš šta se događa onima koji nas uznemiravaju. Nisu bile prve niti najgore, ali su najduže plakale.”

            Njena druga poluga. Strah ju je potpuno izbacio iz glave. Ako je postojala. Jedan letimični pogled. “Šta bi Šerijam rekla da zna da ti i Leana uopšte niste spremne da počupate kosu jedna drugoj?” Sijuan ju je samo pogledala. “Misle da ste ukroćene, zar ne? Što više puta viknete na nekoga ko ne može da vam uzvrati, one više misle da je to dokaz da ćete skočiti da poslušate svaki put kada se Aes Sedai zagrcne. Da li je mala zavada bilo sve što ste morale da uradite da bi one zaboravile da sve vas dve radile ruku pod ruku godinama? Ili ste ih ubedile da je umirivanje promenilo sve na vama, ne samo lice? Kada saznaju da ste kovale zavere iza njihovih leđa, da ste njima manipulisale, zavijaćete glasnije od ma koje grokćuće ribe. Šta god to bilo.” Nije čak ni trepnula. Sijuan neće izgubiti smirenost i pustiti da izlane neka priznanja. Ali bilo je nešto u onom kratkom pogledu; Ninaeva je bila sigurna. “Hoću da proučavam tebe – i Leanu – kad god hoću. I Logana.” Možda će moći da nauči nešto i tamo. Muškarci su bili različiti, biće kao da posmatra zagonetku iz drugog ugla. Ne da će ga Izlečiti čak i da otkrije kako. Randovo usmeravanje je bilo potrebno. Nije želela da pusti u svet još jednog muškarca koji može da upravlja Moći. “Ako ne, onda možeš da zaboraviš prsten i Tel’aran’riod.” Šta je Sijuan htela tamo? Verovatno samo da ponovo poseti nešto što je makar podsećalo na to kako je biti Aes Sedai. Ninaeva je čvrsto ugasila ponovo probuđeno sažaljenje. “A ako počneš da tvrdiš da smo se pretvarale da smo Aes Sedai, neću imati izbora osim da im kažem za tebe i Leanu. Elejni i meni će možda biti neprijatno dok istina ne izađe na videli, ali hoće, i zbog te istine ćeš plakati koliko Faolajn i Emara zajedno.”

            Tišina se protezala. Kako je druga žena uspevala da izgleda tako hladno? Ninaeva je oduvek mislila da to ima veze sa tim što si Aes Sedai. Osećala je da su joj usne suve, jedini deo nje koji je bio suv. Ako nije bila u pravu, ako je Sijuan bila voljna da to isproba, znala je ko će plakati.

            Konačno, Sijuan je promrmljala: “Nadam se da je Moiraina uspela da zadrži Egveninu kičmu savitljivijom od tvoje.” Ninaeva nije razumela, ali jedva da je imala vremena da razmišlja o tome. Sledećeg trena, druga žena se naginjala napred, ispružene ruke. “Ti čuvaj moje tajne, i ja ću čuvati tvoje. Nauči me prstenu, i možeš da izučavaš umiravanje i smirivanje do mile volje.”

            Ninaeva jedva da je uspela da zadrži dah olakšanja dok je stiskala pruženu ruku. Učinila je to. Prvi put posle večnosti, neko je pokušao da je kinji i nije uspeo. Osećala se skoro spremna da se sukobi sa Mogedijen. Skoro.

           

Elejna je sustigla Min odmah iza zadnjih vrata gostionice i krenula pored nje. Min je imala nešto što je ličilo na dve ili tri bele košulje pod rukom. Sunce je sedelo na vrhovima drveća, i na svetlu predvečerja, štalsko dvorište je imalo blagi izgled prašine koja se nije pomerala, sa ogromnim panjem koji je možda nekada pripadao hrastu tačno na sredini. Kamena štala sa slamenim krovom nije imala vrata, tako da su se ljudi koji su se kretali iza punih odeljaka jasno videli. Iznenađujuće, Leana je pričala sa krupnim čovekom na ivici senke od štale. Grubo obučen, izgledao je kao kovač ili svađalica. Ono što je iznenađivalo je to koliko je blizu Leana stajala, nagnute glave dok je piljila na gore ka njemu. A onda ga je potapšala po obrazu pre nego što se okrenula i požurila nazad u gostionicu. Veliki čovek je na trenutak gledao za njom, a onda se utopio u senke.

            “Ne pitaj me šta je naumila”, rekla je Min. “Čudni ljudi dolaze da vide Sijuan ili nju, a neki od muškaraca, ona... Pa, videla si.”

            Elejnu nije stvarno zanimalo šta je Leana radila. Ali sada kada su ona i Min bile same, nije znala kako da kaže ono što je želela. “Šta radiš?”

            “Perem veš”, promrmljala je Min, iznervirano podižući košulje. “Ne mogu da ti opišem koliko je dobro videti Sijuan kao miša bar jednom. Ne zna da li će je orao pojesti ili je napraviti ljubimcem, ali ima isto toliko izbora koliko daje ostalima. Nema ga!”

            Elejna je ubrzala korak da bi je sustigla dok su prelazile zadnje dvorište. Šta god da je to bilo, nije pružalo uvod. “Da li si znala šta je Tom hteo da predloži? Ostajemo.”

            “Rekla sam im da hoćete. Nije bila vizija.” Minini koraci su usporili ponovo kada su krenule između štale i kamenog zida koji se krunio, niz mračnu uličicu od četkaste strnjike i izgaženog korova. “Jednostavno nisam mislila da ćeš odustati od prilike da ponovo učiš. Uvek si bila željna. I Ninaeva, takođe, čak i ako neće da prizna. Želim da nisam bila u pravu. Otišla bih s vama. Bar, ja...” Promrmljala je nešto što je zvučalo besno. “One tri koje ste poveli sa sobom doneće nevolje, i to jeste vizija.”

            Eto je. Pukotina koja joj je bila potrebna. Ali umesto da pita šta je nameravala, rekla je: “Misliš na Marigan, Nikolu i Areinu? Kako one mogu da donesu nevolje?” Samo budala nije obraćala pažnju na ono što je Min videla.

            “Ne znam tačno. Samo sam uhvatila deliće aure, i samo uglom oka. Nikada kada sam gledala pravo u njih, gde bih možda mogla nešto da protumačim. Nema ih mnogo koji stalno imaju oure, znaš. Nevolja. Možda će pričati. Da li ste radile nešto što ne želite da Aes Sedai saznaju?”

            “Naravno da ne”, rekla je Elejna odsečno. Min ju je postranice pogledala, i dodala je: “Pa, ništa što nismo morale. I onako ne mogu da saznaju za to.” To je nije odvelo tamo gde je htela da ide. Duboko udahnuvši, skočila je s litice. “Min, imala si viziju o Randu i meni, zar ne?” Napravila je još dva koraka pre nego što je shvatila da je druga žena stala.

            “Da.” Bila je to oprezna reč.

            “Videla si da ćemo se zaljubiti.”

            “Ne baš. Videla sam da ćeš se ti zaljubiti u njega. Ne znam šta on oseća prema tebi, samo da je vezan za tebe na neki način.”

            Elejnina usta su se stegla. To je bilo slično onome što je očekivala, ali ne ono što je htela da čuje. “Želi i hoće sapliću stopala, ali jeste čini stazu ravnijom. Tako je Lini rekla. Moraš da se suočiš sa onim što jeste, ne sa onim što bi ti želela da jeste. “I videla si da postoji još neko. Neko sa kim ću morati... da ga delim.”

            “Dve”, rekla je Min zadihano. “Njih dve. A... A ja sam jedna.”

            Usta već otvorenih za sledeće pitanje, Elejna je mogla na trenutak samo da pilji. “Ti?” konačno je izustila.

            Min se nakostrešila. “Da, ja! Misliš li da ne mogu da se zaljubim? Nisam htela, ali jesam, i to je to.” Odjurila je pored Elejne niz ulicu, i ovog puta Elejna je bila sporija da je sustigne.

            To je sigurno objašnjavalo nekoliko stvari. Kako je Min uvek nervozno izbegavala da priča o tome. Vez na njenim reverima. I, osim ako joj se nije priviđalo, Min je nosila i ruž. Kako se ja osećam zbog toga? pitala se. Nije mogla da razmrsi. “Ko je treća?” upitala je tiho.

            “Ne znam”, promumlala je Min. “Samo znam da ima preku narav. Nije Ninaeva, hvala Svetlosti.” Slabo se nasmejala. “Mislim da ne bih to preživela.” Još jednom je pažljivo pogledala Elejnu postranice. “Šta to znači za tebe i mene? Sviđaš mi se. Nikada nisam imala sestru, ali ponekad osećak kao da ti... Želim da ti budem prijateljica, Elejna, i neću početi da te mrzim šta god da se dogodi, ali ne mogu da prestanem da ga volim.”

            “Ne sviđa mi se mnogo pomisao da moram da delim muškarca”, rekla je Elejna krugo. To je bilo blago rečeno.

            “Ni meni. Samo... Elejna, sramota me je da priznam, ali uzeću ga kako god mogu. Ne da i jedna od nas ima mnogo izbora. Svetlosti, izokrenuo mi je ceo život. Samo to što mislim na njega mi izokrene mozak.” Min je izgledala kao da ne zna da li da se smeje ili da plače.

            Elejna je polako izdahnula. Nije Min kriva. Bilo je bolje što je to Min, nego, recimo, Berelajn ili neko drugi koga nije mogla da trpi? “Ta’veren”, rekla je. “Savija svet oko sebe. Mi smo iverje uhvaćene u viru. Ali kao da se prisećam da smo ti, ja i Egvena rekle da nikada nećemo pustiti da muškarac stane između našeg prijateljstva. Nekako ćemo strediti to, Min. A kada saznamo ko je treća... Pa, i to ćemo srediti. Nekako.” Treća! Da li ona može da bude Berelajn? O, krv i pepeo!

            “Nekako”, rekla je Min sumorno. “U međuvremenu, ti i ja smo uhvaćene u zamku. Znam da postoji još jedna, znam da ne mogu da uradim išta povodom toga, ali sam imala dovoljno nevolja da se pomirim da si tu ti, a... Nisu sve Kairhijenjanke kao Moiraina. Videla sam kairhijensku plemkinju jednom u Baerlonu. Na površini, učinila je da Moiraina izgleda kao Leana, ali ponekad, stvari koje bi rekla, nagoveštavajući. A njena aura! Mislim da nijedan čovek u čitavom gradu nije bio siguran nasamo sa njom, ne osim ako nije bio ružan, sakat, ili još bolje, mrtav.”

            Elejna je šmrknula, ali je uspela načini glas lepršavim. “Ne brini se ti oko toga. Imamo još jednu sestru, ti i ja, koju nikada nisi srela. Avijenda dobro pazi na Randa, i ne može da napravi deset koraka bez straže aijelskih Devica Koplja.” Neka Kairhijenjanka? Berelajn je bar srela, znala nešto o njoj. Ne. Neće da se sekira oko toga kao neka devojčica bez mozga. Odrasla žena se sukobljavala sa svetom kakav je bio i činila najbolje što može. Ko bi to mogao da bude?

            Izašle su na otvoreno dvorište prošarano hladnim pepelom. Ogromni kotlovi, većina šuplji gde je rđa bila očišćena, stajali su uz okružujući kameni zid, koji je bio srušen na nekoliko mesta gde je drveće raslo u njemu. Uprkos senkama koje su prelazile dvorište, dva pušeća kotla su još uvek sedela na plamenovima, a tri početnice, kose natopljene od znoja i belih suknji vezanih gore, teško su radile na daskama za ribanje koje su bile potopljene u šerpe za pranje pune sapunjave vode.

            Bacivši pogled na košulje pod Mininom rukom, Elejna je zagrlila saidar. “Daj da ti pomognem sa tim.” Usmeravati da bi se uradili zadati poslovi je bilo zabranjeno – fizički rad je izgrađivao karakter, tako su pričali – ali ovo ne može biti računato kao isto. Ako dovoljno silovito bude vrtela košulje u vodi, ne bi trebalo da postoji razlog da pokvasi ruke. “Reci mi sve. Da li su Sijuan i Leana promenjene kao što se čini? Kako ste stigle ovde? Je li Logan stvarno ovde? I zašto pereš košulje nekog muškarca? Sve.”

            Min se nasmejala, i očigledno joj je bilo drago da promeni temu. “ ‘Sve’ bi trajalo nedelju dana. Ali ću pokušati. Prvo, pomogla sam Sijuan i Leani da pobegnu iz tamnice u koju ih je Elaida strpala, a onda...”

            Praveći odgovarajuće zvuke zadivljenosti, Elejna je usmeravala vazduh da podigne jedan od ključajućih kotlova van plamena. Jedva da je primećivala zapanjene poglede početnica; sada se navikla na sopstvenu snagu, i retko bi joj palo na pamet da je radila stvari, bez razmišljanja, koje neke pune Aes Sedai ne mogu uopšte da urade. Ko je bila treća žena? Avijendi bi bilo bolje da drži oko na njemu.

Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće