Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće

Poglavlje 55

Niti gore

By Perin

Rand zastade. Dugačka paljevina duž zida hodnika označavala je mesta gde se pola tuceta skupih tapiserija pretvorila u pepeo. Plamenovi su se dizali naviše jedni preko drugih; velik broj umetnutih sanduka i stolova su bili samo ugljenisane razvaline. Nije to bilo njegovo delo. Trideset koraka dalje, u crveno ogrnuti ljudi sa oklopima i kacigama praznih stražarskih lica ležali su unakaženi u smrti na belim podnim pločicama, sa beskorisnim mačevima u rukama. Ni to nije bilo njegovo delo, takođe. Rahvin je bio rasipan na svoju ruku dok je pokušavao da dopre do Randa. Bio je mudar u svojim napadima, mudar u svom bežanju, ali od trenutka kada je napustio prestolnu dvoranu nije se suočio sa Random osim na trenutak, samo da udari i pobegne. Rahvin je bio jak, možda jak koliko i Rand, i imao je više znanja, ali Rand je imao angreal u obliku malog čovečuljka u svom džepu, a Rahvin nije imao nijedan.

Hodnik je bio sumnjivo poznat, kao da ga je video jednom, kao da je jednom video nešto poznato.

Hodao sam ovim putem sa Elejnom i Gavinom onog dana kada sam upoznao Morgazu. Misao je klizala bolno duž granice Praznine. Bio je hladan iznutra, bez emocija. Saidin je besneo i goreo, ali on je bio ledeno staložen.

I još jedna misao, kao ubod. Ležala je na podu poput ovog, njene zlatne kose raširene kao da spava. Ilejna Suncokosa. Moja Ilejna.

Elaida je bila tu na taj dan takođe. Proricala je bol koji ću doneti. Znala je za tamu u meni. Za neku od nje. Dosta.

Ilejna, nisam znao šta radim. Bio sam lud! Ja jesam lud. Oh. Ilejna!

Elaida je znala—nešto—ali nije ni rekla ni sve što je znala. Bolje bi bilo da je rekla.

Oh, Svetlosti, zar nema oproštaja? Uradio sam ono što sam uradio u ludilu. Zar nema milosti?

Geret Brin bi me ubio, da je znao. Morgaza bi naredila moje pogubljenje. Morgaza bi bila živa, možda. Elejnina majka živa. Avijenda živa. Met. Moiraina. Koliko još živih da sam ja umro?

Zaslužio sam svoju kaznu. Zaslužio sam konačnu smrt. Oh, Ilejna, zaslužujem da umrem.

Zaslužujem da umrem.

Čuo je korake iza sebe. Okrenuo se.

Pojavili su se iz širokog ukrštanja hodnika ne dalje od dvadeset koraka od njega, dve desetine ljudi u oklopima i kacigama i crvenim kaputima sa belim okovratnikom kraljičine garde. Samo što Andor nije imao kraljicu sada, i ovi ljudi je nisu služili dok je bila živa. Mirdral ih je predvodio, bledog bezokog lica nalik na nešto što je nađeno ispod stene, nalegnutih ploča na crnom oklopu pojačavajući iluziju zmije dok se kretao, crnog kaputa koji je nepokretno visio kako god da se on kretao. Pogled Bezokog bio je strah, ali strah je bio daleka stvar u Praznini. Oklevali su kada su ga ugledali; onda je Polutan podigao svoj mač sa crnom oštricom. Ljudi koji još nisu izvukli mačeve, položili su ruke na njihove drške.

Rand—mislio je da mu je to ime—usmeri na način na koji se nije mogao setiti da je ikad pre.

Ljudi i Mirdral se zgusnuše na mestu gde su stajali. Beli mraz se debljao na njima, mraz koji se dimio kao što su se Metove čizme dimile. Mirdralova dignuta ruka se slomila uz glasni prasak. Kada je udarila na podne pločice, ruka i mač se smrviše.

Rand je mogao osetiti hladnoću—da to je bilo njegovo ime; Rand—hladnoću kao nož dok je prolazio kraj njih i krenuo putem kojim su oni došli. Hladnoću, ali topliju nego saidin.

Čovek i žena su čučali uza zid, sluge u crvenoj i beloj livreji, negde srednjih godina i držeći jedno drugo za ruke kao da žele da se zaštite. Videći Randa—bilo je još nešto kod njegovog imena; ne samo Rand—čovek je počeo da se diže sa mesta na kom se sakrio od Mirdralove bande, ali žena ga je vukla nazad za njegov rukav.

            “Idite u miru”, reče Rand pružajući ruku. Al’Tor. Da, Rand al’Tor. “Neću vas povrediti, ali mogli bi biti povređeni ako ostanete”.

            Ženine smeđe oči se prevrnuše gore u njenoj glavi. Pala bi kao krpa da je čovek nije uhvatio, i njegove tanke usne su radile brzo, kao da se molio, ali nije mogao da izbaci reči napolje.

            Rand pogleda tamo gde je čovek gledao. Njegova ruka je izašla napolje iz rukava dovoljno da pokaže Zmajevu zlatnu grivastu glavu koja je bila deo njegove kože. “Neću vas povrediti”, rekao je i nastavio dalje, ostavljajući ih tamo. Imao je još Rahvina da uhvati. Rahvina da ubije. A onda?

            Nijedan zvuk osim škljockanja njegovih čizama o pod. I duboko u njegovoj glavi, slabi glas koji je šaputao žalosno u njegovoj glavi o Ilejni i oproštaju. Naprezao se da oseti Rahvina kako usmerava, da oseti čoveka napunjenog Istinskim izvorom. Ništa. Saidin je palio njegove kosti, zamrzavao njegovo meso, čistio njegovu dušu, ali bez njega nije bilo moguće videti dok ne budeš preblizu. Lav u velikoj travi, Asmodean je rekao jednom. Besni lav. Da li se Asmodean mogao računati u one koji nisu trebali da umru? Ili Lanfear? Ne. Ne—

            Imao je samo trenutno upozorenje da se ravno baci, kao vlas kose tanak deo vremena između osećanja tokova odjednom istkanih i kao ruka tanke šipke belog svetla, tečne vatre, koja je rezala kroz zid, mreškajući se uzduž kao mač tamo gde su njegove grudi bile. Tamo gde je ta šipka sekla, na obe strane hodnika, zidova i obruba, vrata i tapiserije su prestajale da postoje. Odrezane zidne stvari i kriške kamenja i žbuke koja se oslobodila padale su na pod.

            Toliko od toga da se Izgubljeni boje koristiti kobnu vatru. Ko mu je to rekao? Moiraina. Ona je sigurno zasluživala da živi.

            Kobna vatra je skočila iz njegovih ruku, prelepi beli stub koji je tekao ka mestu odakle je druga šipka potekla. Druga je pala čak dok se njegova probijala kroz zid, ostavljajući ljubičastu naknadnu sliku koja se širila kroz njegovu viziju. Pustio je svoj tok. Da li napokon i tome došao kraj?

            Podižući se na svoje noge, usmerio je Vazduh, otvarajući uništena vrata tako jako da su ostatci visili sa šarki. Unutra, soba je bila prazna. Dnevna soba, sa stolicama poredanim ispred velikog mermernog kamina. Njegova Kobna Vatra je odgrizla jedan od svodova koji su vodili u malo dvorište sa fontanom, I još jedan sa žlebastih stubova duž staze malo dalje.

            Rahvin nije otišao tim putem, ipak, i nije poginuo u toj eksploziji vatre. Ostaci su visili u vazduhu, bledeći ostaci istkanog saidina. Rand ga je prepoznao. Drugačiji nego Putna kapija koju je on napravio da se odbaci do Kaemlina, ili jedne za Putovanje—znao je sada da je to bilo ono što je napravio—u Prestolnu dvoranu. Ali video je jedno ovakvu u Tiru, napravio jednu ovakvu on sam.

            Istkao je još jedan tok. Putna kapija, barem otvor, rupa u stvarnosti. Nije bilo crnila na drugoj strani. Ustvari da nije znao da je put bio tamo, da nije mogao da vidi njen tok, mogao bi da uopšte ne zna da postoji. Tačno ispred njega je bio isti otvor svoda u isto dvorište sa fontanom, isto šetalište sa stubovima. Za trenutak čiste okrugle rupe njegove kobne vatre napravile su da se svod i stubovi zatrepere, popune, i onda su postale rupe ponovo. Gde god da je ta Putna kapija vodila, bilo je to negde drugde, odraz Kraljevske palate kao što je jednom bila odraz Kamena Tira. Nejasno je zažalio zbog toga što nije popričao sa Asmodeanom oko toga dok je još imao šansu, ali nikad nije bio u stanju da priča o tom danu sa bilo kim. Nije bilo važno. Tog dana je nosio Kalandor, ali angreal u njegovo džepu je već dokazao da je dovoljan da se nosi sa Rahvinom.

            Brzo koračajući kroz njega, odrešio je tok I požurio preko dvorišta dok je Putna kapija nestajala. Rahvin bi osetio Kapiju ako je bio u blizini i pokušavao. Debeli mali čovečuljak nije značio da on može da stoji i čeka da bude napadnut.

            Nije bilo znakova života, osim njega i jedne mušice. To je bilo isto kao što je bilo u Tiru, takođe. Lampe na stalcima u hodniku su stajale neupaljene, sa bledim fitiljima koji nikad nisu videli plamen, ali opet čak i u onom što bi trebao da bude najmračniji hodnik bilo je svetlosti, naizgled dolazeći odasvuda i niotkuda. Ponekad su se ove lampe pomerale takođe, kao i druge stvari isto. Između jednog i drugog pogleda visoke lampe bi se pomerile za stopu, vaze u nišama za par centimetara. Male stvari, kao da ih je neko premeštao u vreme kada su njegove oči lutale. Šta god ovo bilo, bilo je čudno mesto.

            Dosetio se, dok je trčao duž druge kolone, tražeći Rahvina, da nije čuo glas koji plače zbog Ilejne otkad je usmerio kobnu vatru. Možda je nekako oterao Lijusa Terina iz svoje glave.

            Dobro. Stao je na ivici jedne od bašti u palati. Grmovi ruža i belih zvezda izgledale su žedno uprljane kao što su i bile u pravoj palati. Na nekim od belih tornjeva koji su se uzdizali iznad krovova, mreškala se zastava Belog lava, ali čiji toranj bi se mogao promeniti za treptaj oka. Dobro, ako ne moram da delim svoju glavu sa—

            Osećao se čudno. Nestvarno. Podigao je svoju ruku izagledao se. mogao je davidi baštu kroz rukav i ruku kao kroz maglu. Maglu koja se proređivala. Kada je pogledao dole, mogao je da vidi stazno patosno kamenje kroz sebe.

            Ne! to nije bila njegova misao.  Slika je počela da se skuplja. Visoki, crnooki čovek sa brigom izbrazdanim licem i više belog u njegovoj kosi nego smeđeg. Ja sam Lijus Ter—

            Ja sam Rand al’Tor, Rand ga prekinu. Nije znao šta se dešava, ali slabi Zmaj je počeo da bledi  sa njegove maglovite ruke koju je držao ispred svog lica. Ruka je počela da izgleda tamnije, i prsti na njegovoj ruci duži. Ja sam ja. To je odzvanjalo u Praznini. Ja sam Rand al’ Tor.

            Borio se da zamisli svoju sliku u svom umu, borio se da vidi odraz onoga što je viđao svaki dan u ogledalu kada se brijao, što je viđao u stajaćem ogledalu dok se oblačio. Bila je to divlja borba. Nikad nije pravo pogledao na sebe. Dve slike su se topile i nestajale, stariji crnooki čovek mlađi čovek sa plavozelenim očima. Polako slika mlađeg se ustalila, a slika starijeg bledila. Polako, njegova ruka je postajale sve trajnija. Njegova ruka, sa Zmajem obavijenim oko nje i čapljom utisnutom u njegov dlan. Bilo je vremena kada je mrzeo ove znake, ali sada, čak zatvoren u bezosećajnu Prazninu, gotovo se smešio kada ih je ugledao.

            Zašto je Lijus Terin pokušao da ga preuzme? Da ga pretvori u Lijusa Terina. Bio je siguran da je to bio čovek sa crnim očima i izmučenim licem. Ali zašto sada? Zato što je to mogao u ovome mestu, koje god ono bilo? Stani malo. Bio je Lijus Terin taj koji je povikao tu reč “ne”. Ne napad od strane Lijusa Terina. Od strane Rahvina, I to ne koristeći Moć. Ako je čovek bio u stanju da ovo učini tamo u Kaemlinu, pravom Kaemlinu, učinio bi. Mora da je to bila neka sposobnost koju je dobio ovde. I ako ju je Rahvin dobio, možda ju je i on dobio, takođe. Njegova slika bila je ono što ga je držalo, što ga je dovelo natrag.

            Obratio je pažnju na najbliži žbun ruža, stvar pedalj visoku, i zamislio je kako raste uska, maglovita. Pokorno, istopila se u ništa, ali čim je slika u njegovom umu nestala, grm ruža se odjednom vratio, baš onakav kakav je i bio.

 Rand hladno klimnu. Bilo je ograničenja, onda. Uvek je bilo ograničenja i pravila I on ih ovde nije znao. Ali znao je Moć, onoliko koliko ga je Asmodean učio i koliko se on sam naučio, i saidin je još bio u njemu, sva slatkoća života, sva pokvarenost smrti. Rahvin mora da ga je vidio da bi ga napao. Sa Moći mora da vidite nešto da bi uticali na to, ili da tačno znate na kojoj se stvar relaciji nalazi u odnosu na vas, sve u dlaku. Možda je to bilo drugačije ovde, ali on nije tako mislio. Skoro je zaželio da Lijus Terin nije ponovo zapao u tišinu. Čovek bi mogao da zna ovo mesto i njegova pravila.

Balkoni i prozori su gledali u baštu, na nekim mestima četiri sprata visoko. Rahvin je pokušao da ga uništi. Povukao je besnu bujicu saidina  kroz angreal.  Munje su sevale sa neba, stotine račvastih srebrnih strela, i više, ubadajući u svaki prozor, svaki balkon. Grmljavina je ispunila baštu, izlivajući kriške kamenja. Sam vazduh je pucao, i dlake na njegovim rukama i grudima su pokušavale da se usprave ispod njegove košulje. Čak se i dlaka na njegovoj glavi počela dizati. Pustio je da munje zamru. Ovde i tamo delovi smrvljenih kamenih okvira prozora i balkona su se oslobađali, tresak njihovog pada ućutkan ehom grmljavine koja je još odzvanjala u njegovim ušima. Prazne rupe su motrile dole tamo gde su pre bili prozori. Izgledali su kao šupljine u nekoj čudovišnoj glavi, upropašteni balkoni kao desetine rascepljenih usta. Ako je Rahvin bio u ijednom od njih, sigurno je bio mrtav. Rand u to neće poverovati dok ne vidi leš. Hteo je da vidi Rahvina mrtvog.

Uz uzvik za koji nije znao da je zadržavao, odšunjao se nazad u palatu. Želeo je da vidi Rahvina mrtvog.

 

Ninaeva se pravo bacila i popela se duž poda hodnika dok je nešto seklo kroz najbliži zid. Mogedijen se smaknu brzo koliko i ona, ali da žena nije, ona bi je povukla za a'dam. Da li je to bio Rand ili Rahvin? Videla je šipke bele vatre, tečne svetlosti, kao one u Tančiku, i nije bila željna da bude blizu ijedne ponovo. Nije znala šta je to bilo, i nije želela da zna. Ja želim da lečim, neka su spaljeni obojica, a ne da naučim da maštovito ubijam!

Spustila se u čučanj, zureći na put kojim su došli. Ništa. Prazni hodnik palate. Sa dubokom posekotinom od deset stopa kroz oba zida, vešto kao što bi bilo koji kamenorezac mogao uraditi, i delovima tapiserije koji su ležali na podu. Nijednog traga od bilo kojeg od ljudi. Nije uhvatila ni blesak ijednog do sada. Samo njihovih ruku delo. Ponekad je to ruku delo mogla biti ona. Bila je dobra stvar što je mogla da povuče iz Mogedijeninog besa, isčišćavajući ga straha, boreći se da pobegne, i pustiti ga da se cedi u nju. Njen je bio jadna stvar koji bi joj jedva dopustio  da oseti Istinski izvor, i da usmeri tok Duha koji ju je držao u Tel'aran'riodu.

Mogedijen je bila presavijena preko svojih kolena, suvo povraćajući. Ninaevina usta se stisnuše. Žena je pokušala da ponovo ukloni a’dam. Njena saradnja je brzo nestala kada su otkrili da su Rand i Rahvin stvarno u Tel'aran'riodu. Pa, pokušaj da se skine ogrlica oko vrata bio je dovoljna kazna. Bar Mogedijen nije imala ništa više u stomaku ovaj put.

“Molim te”. Mogedijen se uhvati za Ninaevinu suknju. “Kažem ti, moramo pobeći. Potpuna panika joj je učinila glas bolnim. Mogedijenin kandžasti strah se odražavao na njenom licu. “Ovde su u telima. Telima!”

“Tišina”, reče Ninaeva odsutno. “Osim ako si me lagala, to je prednost. Za mene”. Druga žena je tvrdila da biti u Svetu snova fizički ograničava tvoju kontrolu nad snom. Ili tačnije, ona je to priznala, posle puštanja malo znanja da joj omakne. Takođe je priznala da Rahvin nije znao Tel'aran'riod tako dobro kao ona. Ninaeva se nadala da je to značilo da ga on nije znao tako dobro kao što ga je ona znala. Da je znao o njemu više od Randa, u to nije sumnjala. Taj bandnoglavi čovek! Koji god da mu je bio razlog da krene za Rahvinom, nije smeo da mu dozvoli da ga dovede ovde, gde nije znao pravila, gde su misli mogle da ubiju.

“Zašto nećeš da razumeš ono što ti govorim? Čak i da su samo sanjali jedan drugog ovde, bilo koji od njih bi bio jači od nas. Ovde u svojim telima, mogu da nas unište ne trepćući. U telima mogu da povuku iz saidina mnogo dublje nego što mi možemo iz saidara dok sanjamo”.

“Mi smo povezane”. Još uvek ne obraćajući pažnju, Ninaeva jako povuče svoju pletenicu. Nije bilo načina da se kaže u kojem su pravcu otišli. I nikakvog upozorenja sve dok ih nije videla. Nekako se činilo nefer to što su mogli da usmeravaju bez toga da ona bude u stanju da vidi ili oseti tokove. Lampa na stalku koja je bila presečena na pola odjednom je bila cela ponovo, a onda opet nije, isto tako brzo. Ta bela vatra mora da je neverovatno moćna. Tel'aran'riod je obično lečio sebe brzo bez obzira šta mu uradili.

“Ti bezumna budalo”, jecala je Mogedijen, tresući Ninaevinu suknju obema rukama, kao da hoće da trese Ninaevu. “Nije važno koliko si hrabra. Mi smo povezane, ali ti ne doprinosiš ništa tome zbog stanja u kojem si sada. Nimalo. To je moja snaga, i tvoje ludilo. Oni su ovde u telima, ne u snovima! Koriste stvari o kojima ti nikad nisi sanjala! Uništiće nas ako ostanemo”!

“Tiše malo”, odreza Ninaeva. “Da li želiš da dovedeš jednog od njih na nas?” Pogledala je brzo u oba smera, ali hodnik je bio prazan. Da li su to bili koraci, zvuk čizama? Rand ili Rahvin?  Jedan bi morao da se približi isto tako pažljivo kao i drugi. Čovek koji se bori za život bi mogao da napadne prije nego što shvati da su oni prijatelji. Pa, u stvari, bar je ona bila prijatelj.

“Moramo ići”, insistirala je Mogedijen, ali je ipak stišala glas. Podigla se na noge, usana iskrivljenih u sumornom preziru. Strah i bes su se previjali unutar nje, prvi jači nego drugi. “Zašto bi ti dalje pomogla? Ovo je ludilo”!

“Da li bi radije osetila bol ponovo”? Mogedijen odustade, ali njen pogled ipak ostade tvrdoglav. “Misliš li da bi radije da me oni ubiju nego da me to malo povrediš? Ti si luda. Neću se pomeriti a ovog mesta dok ti ne budeš spremna da nas odvedeš odavde”.

Ninaeva ponovo povuče svoju pletenicu. Ako je Mogedijen odbijala da korača, moraće da je vuče. Nije to baš najbolji način za pretragu, sa nečim što se činilo kao milje hodnika palate još da se pređe. Trebala je da bude oštrija kada je žena prvi put počela da je zadržava. Da je na Ninaevinom mestu, Mogedijen bi je ubila bez ustručavanja, ili ako bi imala neke koristi od nje, istkala bi trik da zaposedne nečiju volju, da je napravi da je obožava… Ninaeva je to jednom iskusila, u Tančiku, a čak i da je znala kako se to radi, mislila je da ne bi mogla da upotrebi takav trik na nekome. Prezirala je ovu ženu, mrzela je celim svojim bićem. Ali čak i da joj nije trebala, ne bi mogla da je ubije dok ona  stoji na svom mestu. Problem je bio, što je sada Mogedijen znala to takođe.

Opet, Mudrost koja je upravljala Ženskim krugom—čak iako se Krug nije oduvek sa tim slagao—i Ženski krug je kažnjavao žene koje su prekršile zakon ili duboko uvredile neki običaj, i muškarce takođe, za neke zakonske prekršaje. Možda nije imala Mogedijeninu petlju da ubije, da uništava umove drugih ljudi, ali…

Mogedijen otvori svoja usta, i Ninaeva ih ispuni čepom od Vazduha. Ili bolje rečeno, naterala je Mogedijen da to učini; sa a’damom koji ih je vezao, bilo je to kao da je sama usmeravala, ali Mogedijen je znala da su to njene sposobnosti korištene kao alat u Ninaevinoj ruci. Tamne oči su ozlojeđeno sijale, dok su Mogedijenini sopstveni tokovi spustile njene ruke na rubove, povukle njene suknje usko oko njenih gležnjeva. Za ostalo, Ninaeva je koristila a’dam kao kod što je radila kod bola, praveći senzacije koje je htela da druga žena oseća. Nije to bilo stvarno; to je bio samo osećaj stvarnosti.

Mogedijen se ukrutila u svojim lancima, dok je nestvarni kožni kaiš udarao po njenoj zadnjici. To je bilo ono što će ona osećati. Bes i poniženje su se kotrljali kroz povodac. I prkos. U odnosu na njene razrađene načine na koje je ljude povređivala, ovo je bilo pogodno za dete.

“Kada budeš spremna da ponovo sarađuješ”, reče Ninaeva, “samo klimni”. Ovo neće trajati dugo. Nije mogla da samo stoji dok su Rand i Rahvin pokušavali da ubiju jednog drugog. Ako pogrešan umre samo zato što je ona izbegavala opasnost puštajući da je Mogedijen ovde zadržava…

Ninaeva se setila dana kada je imala šesnaest godina, baš posle dana kada je bila proglašena dovoljno starom da sveže svoju kosu u pletenicu. Ukrala je puding od šljiva od Korin Ajelin na izazov Nele Tejn, i baš kada je izlazila iz kuhinje naletela je pravo na gazdaricu Ajelin. Dodavanje udara, i njegovog slanja duž povodca poput grumena, učinilo je da se Mogedijenine oči otvore.

Mrgodno, Ninaeva to učini ponovo. Neće me sprečiti da ne dođem na vreme! Ponovo. Pomoći ću Randu šta god ona mislila! Ponovo. Oh, Svetlosti, mogla bi biti u pravu; Rand bi nas mogao obe ubiti prije nego što me bude prepoznao. Ponovo. Svetlosti, mrzim biti uplašena! Ponovo. Mrzim je! Ponovo. Mrzim! Ponovo.

Iznenada je shvatila da se Mogedijen divlje trza u svojim lancima, klimajući glavom tako žestoko da je izgledalo kao da će joj otpasti. Za trenutak, Ninaeva je zurila u ženino suzama ispresecano lice, i onda prestala sa udarcima i brzo razvezala tokove Vazduha. Svetlosti, šta je napravila? Ona nije bila Mogedijen. “Smatram da mi nećeš više stvarati nevolje”?

“Ubiće nas”, druga žena bledo progunđa, skoro nerazumljiva kroz jecaje, ali je u isto vreme klimnula glavom u znak slaganja.

Namerno, Ninaeva se još više uspravi. Mogedijen je zasluživala sve što je dobila, čak i više, puno više. U Kuli jedan od Igubljenih bi bio umiren i pogubljen čim bi se suđenje završilo, i malo je dokaza bilo potrebno osim onoga šta je ona bila. “Dobro. Sada ćemo—“

Grmljavina zatrese čitavu palatu, ili nešto veoma slično grmljavini, osim što su se zidovi tresli i prašna se dizala sa poda. Ninaeva je napola pala na Mogedijen, i lelujale su se dok su pokušavale da se održe na nogama. Pre nego što je premeštanje skroz nestalo, zamenjeno je rikom koja se kao čudovišna vatra širila kaminom veličine planine. To je trajalo samo trenutak. Tišina koja se pojavila posle svega toga činila se dubljom nego ranije. Ne. Bio je zvuk čizama. Zvuk čoveka koji trči. Zvuk je odzvanjao hodnikom. Sa severa.

Ninaeva odgurnu drugu ženu. “Hajdemo”.

Mogedijen je cmizdrila, ali se nije opirala kada ju je povukla niz hodnik. Njene su oči ipak bile ogromne, i ubrzano je disala. Ninaeva je mislila da je bila dobra stvar što je Mogedijen sa njom, i nije to bilo samo zbog toga da bi ima pristup Jednoj moći. Nakon svih njenih godina sakrivanja u senkama, Pauk je bila takva kukavica da je skoro činila da se Ninaeva oseća hrabrijom naspram nje. Skoro. Bio je samo bes na njen strah ono što joj je omogućavalo da zadrži tok Duha koji joj je omogućavao da bude u Tel'aran'riodu sada. Mogedijen je bila užasnuta do kostiju.

Vukući Mgedijen za sobom pomoću svetlećeg povodca, Ninaeva ubrza korak. Jurila je bledi zvuk drugih koraka.

Rand oprezno kroči u okruglo dvorište. Pola u belo pokrivenog kruga usečenog na strukturu koja se dizala na tri sprata nalazio se iza njega; druga polovina je bila omeđena kamenim polukrugom na vrhu bledih stubova pet koraka visokih, prijanjajući se uz još jednu baštu, senovitih peskovitih staza ispod nisko pruženog drveća. Mermerne klupe su okruživale jezero sa vodenim ljiljanima. I ribama, zlatnim i belim i crvenim.

Odjednom, klupe se premestiše, rascvetaše se, i promeniše u ljudske oblike bez lica, isto tako bele i jake kao kamen. Već je naučio teškoću promene nečega što je Rahvin preinačio. Munje su igrale oko njegovih prstiju, pretvarajući kamene ljude u grumenje.

Vazduh postade voda. Gušeći se, Rand se borio da dopliva do stubova; mogao je da vidi baštu iza njih. Mora da postoji neka vrsta barijere koja sprečava  vodu da oteče. Pre nego što je mogao da usmeri, zlatni, crveni i beli su leteli oko njega, veći nego što je riba u jezeru bila. I bez zuba. Jurišale su na njega; krv se uvijala u vidu crvene magle. Instinktivno, mlatio je po ribi svojim rukama, ali ledeni deo njega, duboko u Praznini, je usmerio. Kobna vatra zablešta, na barijeru ako je ona uopšte i postojala, na bilo koje mesto sa kojeg bi Rahvin mogao da posmatra dvorište. Voda se mutila, bacajući ga okolo žestoko, dok je žurila da ispuni tunele koje je kobna vatra napravila. Svetla, zlatno-belo i crvena, su se kretale ka njemu, dodavajući vodi nove crvene niti. Odbačen uvis, nije mogao da nanišani svojim divljim munjama; sevale su na sve  pravce. Nije imao više vazduha. Pokušao je da misli na vazduh, ili da je voda vazduh.

Odjednom, postala je. Pao je grubo na popločano kamenje usred malih riba koje su pljuskale naokolo, prevrnuo se, i naterao se da ustane. Opet se vazduh vratio; čak mu je i odeća bila suha. Kameni prsten je svetlucao između stojeći nedirnut i ležeći u ostatcima sa pola porušenih stubova. Neki od stabala stajali su zamršeni pored sopstvenih panjeva, a onda opet postali celi, a onda su ponovo pali. Palata iza njega je imala probodene rupe u belim zidovima, čak jednu kroz visoko pozlaćenu kupolu iznad, i posekotine urezane preko prozora, neke sa probušenim kamenim zavesama.  Sama šteta je svetlucala, nestajući i popravljajući se. Ne spore, trenutne smene od ranije, već trajne. Šteta, pa nije šteta, pa opet malo štete, pa opet ništa, I tako stalno.

Drhteći, spustio je ruku na bedro, na staru poluzaraslu ranu. Bolela je, kao da su je njegovo naprezanje skoro pokidale i otvorile. Bolelo ga je odasvud, iz deset ili više krvavih ujeda. To se nije promenilo. Proklete poderotine na njegovom kaputu  i pantalonama su još bile tu! Da li bi uspeo da promeni vodu nazad u vazduh?  Ili je neka od gnevnih strela kobne vatre oterala Rahvina, ili ga čak ubila? Nije to bilo važno, osim ako je bila poslednja.

Otirući krv sa svojih očiju, proučavao je balkone i prozore oko bašte, i kolonade visoko na drugoj strani. Ili bolje rečeno, počeo je da ih proučava, ali je nešto drugo uhvatilo njegov pogled. Ispod  kolonade upravo je ugledao poslednje blede tragove tkanja. Odavde mogao je da utvrdi da je to bila Putna kapija, ali da vidi od koje vrste i gde je vodila, morao bi da se približi. Preskačući preko bezoblične mase klesanog kamena koji je nsetao dok je bio iznad njega, naglo se uputio ka bašti, obilazeći oko drveća koje se nalazilo na šetalištu. Ti ostaci Kapije su skoro nestali; morao je da se dovoljno približi pre nego što potpuno nestane.

Iznenada je pao, na šljunak koji se zabijao u njegove dlanove dok je dolazio sebi. Nije mogao da vidi ništa što bi ga moglo saplesti. Vrtelo mu se u glavi, skoro isto kao kada bi bio udaren u glavu. Pokušao je da se podigne na noge, da dođe do ostataka Putne kapije. I shvatio da mu se telo previja. Dugačke dlake su prekrile njegove ruke; izgledalo je da se prsti smanjuju, povlačeći se u njegove ruke. Skoro da su bile šape. Zamka. Rahvin nije pobegao. Putna kapija je bila zamka i on je ušetao u nju.

Očaj se lepio za Prazninu dok je on pokušavao da dođe sebi. Njegove ruke. Pa, skoro ruke. Naterao se da ustane. Njegove noge su se izgleda pogrešno savijale. Istinski izvor je opadao; Praznina se raspadala. Crte panike su bleštale iza bezosećajne Praznine. U šta god to Ravin pokušavao da ga promeni, to nije moglo usmeravati.  Saidin je uzmicao, tanjeći se, tanak čak i kada je povučen pomoću angreala. Balkoni koji su ga okruživali buljili su u njega, prazni, i kolonade. Rahvin mora da je na jednom od ovih kameno zaštićenih prozora, samo kojem? Nije imao snage za stotinu svetlećih munja ovaj put. Jednu eksploziju. Mogao bi to udesiti. Ako bude radio brzo. Samo koji prozor? Borio se da postane opet svoj, borio se da se ispuni saidinom, sa dobrodošlicom dočekivao je svaku pokvarenost ljage kao dokaz da se još držao Moći. Posrćući u iskrivljeni krug, uzaludno tražeći, zaurlao je Rahvinovo ime. Zvučalo je kao rika neke zveri.

 

Vukući za sobom Mogedijen, Ninaeva zaobiđe za ugao. Ispred nje, čovek je nestao na sledećem skretanju, dok je zvuk njegovih čizama odzvanjao za njim. Nije znala koliko je dugo pratila zvuk ovih čizama. Ponekad bi se stišali, i morala bi da čeka da ponovo počnu da odzvanjaju da bi odredila pravac. Ponekad kada bi zastali, stvari bi se počele dešavati; nije videla ništa od toga, ali jednom je palata odzvanjala kao udar zvona, I drugi put je kosa na njenoj glavi izgledala kao da će se uspraviti kada se činilo da je vazduh počeo da puca, a drugi put… nije važno. Ovo je bio prvi put kada je uhvatila blesak čoveka koji je nosio ove čizme. Nije mislila da je to bio Rand u tom crnom kaputu. Visina mu je odgovarala, ali bio je prekrupan, previše širok u grudima.

      Potrčala je pre nego što je bila svesna da to čini. Njene debele cipele postale su odavno korisne papuče za tišinu. Ako ga je ona mogla čuti, i on je mogao nju. Mogedijenino pomahnitalo disanje je bilo glasnije od njihovih koraka.

Ninaaeva dođe do zavijutka i stade, vireći znatiželjno iza ugla. Držala je saidar—kroz Mogedijen, ali bio je njen—spremna da usmerava. Nije bilo potrebe. Hodnik je bio prazan. Vrata su stajala daleko niz zid sa prozorima punim arabasknim probušenim kamenom, ali nije mislila da je on mogao da dođe do njih. Bliže, drugi hodnik se odvajajo desno. Požurila je ka njemu, opet oprezno gledajući. Prazan. Ali stepenište se uvijalo prema gore baš sa one strane gde su se hodnici ukrštali.

Za trenutak je oklevala. Žurio je nekuda. Ovaj hodnik je vodio nazad odakle su došli. Da li bi se on žurio da se vrati nazad? Gore onda.

Vukući Mogedijen za sobom, popela se na stepenice sporo, naprezajući se da čuje bilo šta osim Izgubljeninog skoro histeričnog disanja i krvi koja je odzvanjala u njenim ušima. Ako se nađe sa njim lice u lice… znala je da je on već tamo, negde ispred. Faktor iznenađenja mora da bude na njenoj strani.

  Na prvom zastoju je zastala. Hodnici ovde su odražavali one ispod. Bili su isto tako prazni, takođe, isto tako tihi. Da li se nastavio penjati dalje?

Stepenište slabo zadrhta ispod njenih stopala, kao da je palata bila udarena velikim udarnim ovnom, pa još jednim. Opet, kada je bela vatra prodrla kroz vrh jednog od kamenom zaklonjenih prozora, divlje izvrnutog na prema gore pod uglom, a onda blesnula dok je počela da se useca u plafon.

Ninaeva proguta, žmirkajući u uzaludnom naporu pokušavajući da se reši blede ljubičaste lepeze koja je visila preko njene vizije na samu uspomenu stvari. To mora da je bio Rand, koji je pokušavao da udari na Rahvina. Ako mu bude preblizu, Rand može i nju da slučajno zahvati. Ako je mlatio ovako—njoj je bar to ličilo na mlaćenje—mogao bi da je zahvati bilo gde, a da to ni ne zna.

Drhtaji su prestali. Mogedijenine oči su sijale s užasom. Po onome što je Ninaeva osećala kroz a’dam, bilo je čudo što se žena nije previjala na podu, vrišteći sa penom na ustima. Ninaeva je osetila da je i sama blizu vrištanja. Naterala se da stavi svoje stopalo na sledeći stepenik. Gore je bio isto tako dobar put kao bilo koji drugi. Drugi korak je bio isto tako težak. Spor, ipak. Nije bilo potrebe da na njega naiđe odjednom. On mora biti iznenađen. Mogedijen ju je pratila kao istučen pas, drhteći.

Dok se Ninaeva penjala, obuhvatila je saidar onoliko koliko je mogla, onoliko koliko je Mogedijen mogla, do tačke kada je njegova slatkoća skoro postala bolna. To je bilo upozorenje. Više, i mogla bi da dođe do tačke kada ne može više primiti u sebe, do tačke gde bi sama sebe umirila, sagorela sposobnost da usmerava u sebi. Ili možda iz Mogedijen, pod ovim okolnostima. Ili iz obe. Kako god bilo, sada bi to bila propast. Ipak, držala se te tačke, …života…koji ju je ispunjavao igličastim lakim pritiskom samo malo manjim od pucanja kože. To je bilo skoro onoliko koliko bi ona mogla obuhvatiti da je sama usmeravala. Ona i Mogedijen su bile skoro iste snage što se tiče Moći; Tančiko je to dokazao. Da li je to bilo dovoljno? Mogedijen je insistirala da su muškarci bili jači. Bar Rahvin—Mogedijen ga je poznavala—i nije bilo verovatno da bi Rand preživio ovoliko dugo, osim ako nije bio isto tako snažan. Nije bilo fer to što su muškarci morali da imaju i veću snagu i sposobnost u Moći, takođe. Aes Sedai u Kuli su uvek govorile da su bili jednaki. To uopšte nije bilo –

Brbljala je. Udišući duboko, povukla je Mogedijen iza sebe sa stepeništa. Ovo je bilo onoliko dokle je dopirao.

Ovaj hodnik je bio prazan. Otišla je do mesta gde se susretao sa raskršćem hodnika, vireći. I tamo je bio. Visok u crno obučen čovek, krupan, sa krilima belog u njegovoj tamnoj kosi, motreći kroz krive otvore zavese prozora na nešto ispod. Bilo je znoja i napora na njegovom licu, ali činilo se da se smešio. Zgodno lice, skoro zgodno kao Galadovo, ali nije osećala nikakvo ubrzano disanje za ovoga.

U šta god da je zurio—možda Randa?—imalo je njegovu punu pažnju, ali Ninaeva mu nije pružila šansu da je primeti. Mogao bi to biti Rand tamo dole. Nije mogla da vidi da li to Rahvin usmerava ili ne. Popunila je hodnik oko njega vatrom od zida do plafona, sipajući u nju sav saidar koji je držala, vatru tako vrelu da se sam kamen pušio. Vrelina ju je naterala da se vrati nazad.

Rahvin je vrisnuo usred tog plamena –bio je to jedan plamen—posrtao dalje od nje, nazad gde je hodnik postajao šetalište sa stubištima. Za otkucaj srca, manje, dok je još uzmicala, i on stajao, unutar plamena, ali okružen čistim vazduhom. Svaki ostatak saidara koji je držala je išao u taj pakao, ali on ga je držao na odstojanju. Mogla je da ga vidi kroz vatru ;  dodavalo je svemu crvenu senku, ali ona je mogla videti. Dim se dizao iz njegovog ugljenisanog kaputa. Njegovo lice je bila osušena razvalina, sa jednim okom mlečno belim. Ali oba oka su bila pakosna kada ih je okrenuo ka njoj.

Nijedan osećaj nije dopro kroz a’dam do nje, osim tupe sumornosti. Ninavin stomak se prevrtao. Mogedijen je odustala. Odustala zato što je smrt došla po njih.

 

Vatra je navalila kroz iskrivljene prozorske zavese iznad Randa, njeni plamenovi ispunjavajući svaku rupu, vrteći se ka kolonadi. Kako je navalila, borba unutar njega se iznenada prekinula. Bio je odjednom ponovo sav svoj da je to skro bio šok. Očajnički je vukao iz saidina, pokušavajući da zadrži nešto od njega. Sada je prolazio u njega, odron vatre i leda koja je činila da mu kolena zaklecaju, koja je činila da se Praznina trese uz bol koji je brisao po njoj kao strug.

I Rahvin se spotakao nazad ka kolonadi, lica okrenutog ka nečemu unutra. Rahvin se kovrdžao u vatri, ali opet stojeći kao nedirnut. Ako je sada bio nedirnut, nije bio pre. Sama veličina figure, nemogućnost da to bude neko drugi, rekla je Randu da je to bio on. Izgubljeni je bio figura ugljenisanog i crvenog mesa koje bi iscrplo bilo kojeg Isceljitelja koji bi ga lečio. Sama njegova agonija mora da je bila prevelika. Osim što bi Rahvin trebao da bude u Praznini unutar tog spaljenog ostatka od čoveka, okružen parom gde je telesni bol bio dalek I saidin na dohvat ruke.

Saidin je besneo unutar Randa, i onga je svega pustio. Ne da Leči.  

“Rahvine!” vrisnuo je, i kobna vatra je poletela sa njegovih ruku, rastopljena svetlost tanja od čoveka, isterana pomoću onoliko Moći koliko je mogao da povuče.

Udarila je u Izgubljenog, I Rahvin je prestao da postoji. Psomraci u Ruideanu su postali čestice prašine pre nego što su nestali, bilo kakva vrsta života kojeg su imali koja se borila da nastavi, Ili se to Šara borila da se održi čak i za njih. Pre ovoga, Rahvin je naprosto…prestao da postoji.

Rand je pustio da se kobna vatra ugasi, i gurnuo malo saidin. Pokušavajući da otera ljubičastu naknadnu sliku, pogledao je u široku rupu u mermernoj ogradi, sa ostacima jednog od stubova kao očnjak iznad nje, gledao u združene rupe na krovu palate. Nisu podrhtavali, kao da je ono što je učinio bilo previše jako čak i za ovo mesto da zakrpi. Nakon svega, činilo se previše jednostavnim. Možda je bilo nešto tamo da ga ubedi da je Rahvin zaista mrtav. Potrčao je ka vratima.

 

Besno, Ninaeva je činila sve od sebe da usko zatvori plamen oko Rahvina još jednom. Došla joj je pomisao da je mogla da iskoristi munju. Umreće. Te užasne oči su se usresredile na Mogedijen, ne na nju, ali i ona će da umre, takođe.

Tečna vatra je zasekla u kolonade , tako vrela da je učinila da njena vatra izgleda hladna. Usled šoka je ispustila tok, i podigla je ruku da zaštiti svoje lice, ali pre nego što ju je do pola podigla, tečna vatra je nestala. Kao i  Rahvin. Nije verovala da je pobegao. Mora da je prošao trenutak, tako kratak da je mogla skoro da ga zamisli, kada ga je bela šipka dodirnula i kada je on postao…magla. Samo trenutak. Mogla je da umišlja. Ali nije verovala da je tako. Drhtavo je udahnula.

Mogedijenino lice je bilo u njenim rukama, plačući, drhteći. Jedino osećanje koje je Ninaeva mogla da oseti kroz a’dam je bilo olakšanje tako jako, da je gušilo bilo šta drugo.

Ubrzani koraci su škripali na stepeništu ispod. Ninaeva se okrenula, i načinila korak ka spiralnom stubištu. Iznenadila se kada je shvatila da pije duboko iz saidara, spremajući se.

To iznenađenje je izbledilo kada je Rand došao na vidik. Nije bio onakav kakvim ga je pamtila. Osobenosti su bile iste, ali je njegovo lice bilo čvrsto. Plavi led je činio njegove oči. Krvave poderotine na njegovom kaputu i kratkim pantalonama, krv na njegovom licu, činilo se kao da odgovara ovom licu.

Na način kako je izgledao, bila  je uverena da bi ubio Mogedijen na mestu u trenutku kada shvati ko je ona ustvari bila. Ninaeva je još imala namera sa njom. Mogao je da prepozna a’dam.  Bez imalo oklevanja promenila ga je, pustila da povodac nestane, ostavljajući samo srebrnu narukvicu na svom zglobu, i ogrlicu na Mogedijen. Trenutak panika kada je shvatila šta je uradila, a onda uzdah kada je shvatila da još oseća drugu ženu. Radio je tačno onako kako je Elejna rekla da će raditi. Možda nije video. Bila je između njega i Mogedijen; povodac se vukao iza nje.

Jedva je pogledala ka Mogedijen. “Mislio sam o onim plamenovima, koji su dolazili odavde. Mislio sam da bi to mogla biti ti ili… Gde je ovo? Da li je ovo mesto gde se sastaješ sa Egvenom”?

Gledajući ga, Ninaeva se trudila da ne proguta. Tako hladno, ovo lice. “Rande, Mudre kažu da ono što si uradio, da ono što radiš, da je opasno, čak zlo. Kažu da izgubiš deo sebe ako se ovde pojaviš u  telu, neki deo koji te čini čovekom”.

“Da li Mudre znaju sve?” Progurao se pored nje i stao zureći u kolonadu. “Pre sam mislio da Aes Sedai znaju sve. Nije važno. Ne znam koliko čevečan Ponovorođeni Zmaj sme sebi dopustiti da bude”.

“Rande, ja…” Nije znala šta da kaže. “Evo, bar me pusti da te izlečim”.

Mirno je stajao i čekao da ona uzme glavu u svoje ruke. Što se tiče nje, morala je da savlada drhtaj. Njegove nove rane nisu bile ozbiljne, samo mnogobrojne—šta ga je to moglo ugristi; bila je sigurna da su većina rana bili ujedi—ali stara rana, ona poluzalečena, nikad isceljujuća rana na njegovoj strani, koja je bila tonuća rupa tame, dobro popunjena onim za šta je bila sigurna da je sličila ljagi saidina. Usmerila je složene tokove, Vazduh i Vodu, Duh, čak i Vatru i Zemlju u maloj količini, koji su stvarali Lečenje. Nije urlao i mlatio oko toga. Nije čak ni zatreptao. Samo se stresao. To je bilo sve. Onda ju je uhvatio za zglobove i spustio njene ruke sa svog lica. Nije se opirala. Njegove nove ozlede su nestale, svaki ugriz ogrebotina i modrica, ali ne i stara rana. Ništa se nije promenilo oko toga. Sve blizu smrti bi trebalo biti moguće Izlečiti, čak i to. Sve!

“Da li je mrtav?”, tiho je upitao. “Da li si ga videla kako umire?”

“Mrtav je, Rande. Videla sam”.

Klimnuo je. “Ali tu su još drugi, zar ne? Drugi…Izabrani”.

Ninaeva je osetila kao iver probadajući strah od Mogedijen, ali nije pogledala natrag. “Rande, moraš ići. Rahvin je mrtav, a ovo mesto je opasno za tebe kakav si sada. Moraš ići, i nemoj se više vraćati ovde u telu”.

“Otići ću”.

Nije učinio ništa što bi ona mogla videti ili osetiti—naravno, ne bi mogla—ali za trenutak je pomislila da se hodnik iza njega…iskrenuo na neki način. Ali nije izgledao nikako drugačije. Osim… trepnula je. Nije bilo do pola nestalog stuba u kolonadi iza njega, nije bilo rupe u kamenoj ogradi.

Nastavio je kao da se ništa nije dogodilo. “Reci Elejni… Reci joj da me ne mrzi. Reci joj…” Bol je izvrnuo njegovo lice. Za trenutak je ugledala dečaka kojeg je poznavala, koji je izgledao kao da se nešto dragoceno otcepalo od njega. Posegnula je da ga uteši, ali je on koraknuo nazad, opet kamenog lica, i turobnog. “Lan je bio u pravu. Reci Elejni da me zaboravi, Ninaeva. Reci joj da sam pronašao nešto drugo da volim, i da više nema mesta za nju. Hteo je da ti kažem istu stvar. Lan je pronašao nekog drugog, takođe. Rekao ti je da ga zaboraviš. Bolje da se nikad ne rodiš nego da nas voliš”. Koraknuo je ponovo nazad, tri duga koraka, činilo se da se hodnik vrtoglavo okreće sa njim u središtu—ili se deo hodnika okretao—I on je nestao.

Ninaeva je buljila u mesto gde je bio, a ne na grčevito blešteće ponovno ponavljanje štete na kolonadi. Lan mu je rekao da to kaže?

“Izvanredan čovek”, nežno reče Mogedijen. “Veoma, veoma opasan čovek”.

Ninaeva je buljila u nju. Nešto novo je prodiralo kroz povodac do nje. Strah je još bio tamo, ali utišan od strane… očekivanje bi bio najbolji način da to opiše. “Bila sam korisna, zar ne?” rekla je Mogedijen. “Rahvin mrtav, Rand al’Tor spašen. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo mene”.

Ninaeva je sada razumela. Nada više nego očekivanje. Pre ili kasnije, Ninaeva bi se morala probuditi. A’dam će nestati. Mogedijen je pokušavala da je podseti na svoju pomoć—kao da nije trebala biti istrgnuta iz nje -  za svaki slučaj ako se Ninaeva spremala da ubije pre nego što pođe. “Vreme je da i ja idem, takođe”, reče Ninaeva. Mogedijenino lice se nije menjalo, ali se strah pojačao kao i nada. Velika srebrna šolja se pojavila u Ninaevinoj ruci, očevidno napunjena čajem. “Popij ovo”.

Mogedijen uzmaknu nazad. “Šta –? “

“Nije otrov. Mogla bi i da te lako ubijem bez njega, ako bi to bio moj cilj. Napokon, ono što se desi ovde je stvarno i u budnom svetu, takođe”. Nada je sada bila jača nego strah. “To će učiniti da zaspeš. Da padneš u dubok san; previše dubok da bi dodirnula tel'aran'riod.  Zove se račvokoren”.

Mogedijen je polako uzela šolju. “Da te ne bi mogla pratiti? Neću se raspravljati”. Zabacila je svoju glavu nazad i gutala sve dok šolja nije bila prazna.

Ninaeva ju je posmatrala. Toliko puno bi je trebalo brzo uspavati. Ali surova linija ju je naterala da progovori. Znala je da je surova i nije je bilo briga za to. Mogedijen ne bi uopšte trebalo da ima miran san. “Znala si da Birgita nije bila mrtva”. Mogedijenin pogled se prezirno suzi. “Znala si ko je Faolajn”. Oči druge žene pokušaše da se rašire, ali već je bila pospana. Ninaeva je mogla da oseti kako se račvokorenov efekat širi. Skoncentrisala se na Mogedijen, držala se tu u tel’aran'riodu. Nije bio lak san za jednog od Izgubljenih. “I znala si ko je Sijuan, da je bila Amirlin Tron. Nikada to nisam pomenula u tel'aran'riodu. Nikada. Videću te vrlo skoro. U Salidaru”.

Mogedijenine oči se prevrnuše u njenoj glavi. Ninaeva nije bila sigurna da li je to bilo delo račvokorena ili se onesvestila, ali to nije bilo važno. Pustila je drugu ženu, i Mogedijen izbledi. Srebrni okovratnik je odzvonio kada je udario u podne pločice. Elejna će napokon da bude sretna oko toga.

Ninaeva iskorači iz sna.

 

Rand je kaskao duž hodnika palate. Izgleda da je bilo manje štete nego što se sećao, ali nije puno zagledao. Iskoračio je u veliko dvorište ispred palate. Eksplozije Vazduha su izvalile velike kapije do pola iz njihovih šarki. Iza je ležala ogromna ovalna plaža, i ono što je on tražio. Troloci i Mirdral. Rahvin je bio mrtav, i drugi Izgubljeni su bili negde drugde, ali bilo je još Troloka i Mirdrala da se ubije u Kaemlinu. Borili su se, uvaljana masa stotina, možda hiljada, koja je okruživala nešto što nije mogao da vidi kroz njihove u crno oklopljene brojeve, visoke kao Mirdral na konju. Jedva je mogao da razazna svoj grimizni barjak duboko u njihovom središtu. Neki su se okrenuli ka palati kada su kapije bile prepolovljene na pola.

Ipak, Rand pretrnu. Vatrene lopte su se valjale kroz umotanu crnooklopnu masu, i izgoreli Troloci su ležali svuda. Ovo nije bilo moguće.

Ne usuđujući da se nada ili da razmisli, usmerio je. Zraci kobne vatre su iskakali iz njegovih ruku onoliko brzo koliko ih je mogao istkati, uži od njegovog malog prsta, precizni i odsečeni čim bi udarili. Bili su manji—više moćniji nego oni koje je iskoristio na Rahvinu na samom kraju, nego bilo koji koje je koristio protiv Rahvina, ali nije mogao da rizikuje da jedna prođe do onih koji su stajali u zamci u samom centru svih ovih Troloka. To je činilo malo razliku. Prvi udareni Mirdral je izgledao kao da menja boju, postajući u belo obučen crni oblik, a onda se pretvorio u čestice prašine koja je nestajala dok je njegov konj ludo bežao. Troloci, Mirdral, svi i jedan koji se okrenuo ka njemu prošao je isto, a onda je počeo da useca leđa onih koji su još gledali na drugu stranu, tako da je neprekidna sumaglica iskričave prašine izgledala kao da ispunjava vazduh, obnovljena dok se isparavala.

Nisu mogli da se bore protiv toga. Zverski urlici besa su se pretvorili u urlike straha, i oni pobegoše u svim pravcima osim u njegovom. Video je kako je jedan Mirdral pokušao da ih okrene i bio pregažen, i konj i jahač, ali ostali su mamuznuli svoje životinje što dalje.

Rand ih je pustio da idu. Bio je zauzet zurenjem u prekrivene Aijele koji su izletali iz okruženja sa kopljima i noževima sa teškim oštricama. Bio je jedan od njih onaj ko je nosio barjak; Aijeli nisu nosili barjake, ali ovaj, sa delom crvene trake koja je virile ispod njegove šoufe,  jeste. Bilo je borbi koje su se vodile niz istu ulicu koja je išla od plaže, takođe. Aijeli protiv Troloka. Gradski živalj protiv Troloka. Čak i oklopljeni ljudi u uniformi Kraljičine garde protiv Troloka. Izgleda da neko ko je bio u stanju da ubije kraljicu nije mogao da svari Troloke. Rand je to ipak jedva primetio. Pretraživao je Aijele.

Tamo. Žena u beloj bluzi, sa jednom rukom koja je držala zamašnu suknju dok je sekla Troloka koji je bežao sa kratkim nožem; trenutak kasnije plamenovi okružiše figuru medveđe njuške.

“Avijenda!” Rand nije bio svestan da je trčao dok nije viknuo. “Avijenda!”

I tu je bio i Met, rasparanog kaputa i sa krvlju umazanim vrhom koplja sa oštricom mača, koji se oslanjao na svoj štap i gledao kako se Troloci povlače; zadovoljavajući se da nekom drugom prepusti borbu sada kada je to bilo moguće. I Asmodean, koji je trapavo držao mač i pokušavao da pogleda u sve i jednom pravcu u slučaju da bilo koji Trolok odluči da se vrati. Rand je mogao da oseti saidin u njemu, iako slab; nije mislio da je veći deo Asmodeanove borbe bio odrađen mačem.

Kobna vatra. Kobna vatra koja je sagorela nit iz Šare. Što je jača kobna vatra bila, dalje je sagorevanje išlo. I šta god da je ta osoba uradila nije se više dogodilo. Nije ga bilo briga i da je njegova eksplozija na Rahvina otkrilo pola šare. Ne ako je ovo bio rezultat.

Postao je svestan suza na svojim obrazima, i pustio je saidin i Prazninu da nestanu. Hteo je da ovo oseti. “Avijenda!” Podižući je, zavrteo ju je okolo, sa njom koja je gledala u njega kao da je poludio. Nije je hteo spustiti, ali ju je ipak spustio. Da bi mogao da zagrli Meta. Ili da pokuša.

Met ga je odbijao. “Šta je to sa tobom? Pomislio bi da si mislio da smo mrtvi. Ne da nismo bili, skoro. Biti general mora da je sigurnije od ovoga”!

“Živi ste”. Nasmeja se Rand. Gladio je zadnji deo Avijendine kose; otpustila je svoju maramu, i ona je visila slobodno oko njenog vrata. “Sretan sam što ste živi. To je sve”.

Ponovo je pogledao na plažu, i njegova radost izbledi. Ništa je nije moglo uništiti, ali tela koja su ležala u hrpama su učinila da joj se oslonac malo umanji. Previše njim nije bilo dovoljno krupno za muškarce. Tu je bila Lamela, sa velom koji je nesta kao i pola njenog grla takođe; nikada mu više neće praviti supu. Pevin, sa obe ruke koje su grabile kao zglob tanku dršku troločkog koplja koje je prolazilo kroz njegove grudi i sa prvim izrazom na licu koji je Rand ikada vidio. Iznenađenjem. Kobna vatra je prevarila Smrt što se tiče njegovih prijatelja, ali ne i drugih. Previše. Previše Devica.

Uzmi ono što možeš imati. Veseli se onim što možeš spasti, I ne tuguj za svojim gubitcima dugo. To nije bila njegova misao, ali on ju je prihvatio. Činilo se da je to bio dobar način da se ne poludi, pre nego što ga ljaga saidina natera u nju.

“Gde si otišao”? Zahtevala je Avijenda. Ne ljutito. Ako ništa, izgledala je opuštena. “Jedan sekund si bio tu, a sledećeg si nestao”.

“Morao sam da ubijem Rahvina”, tiho je rekao. Otvorila je usta, ali on je stavio prst preko njih da u ušutka, a onda ju je nježno odgurnuo. Uzmi ono što možeš imati. “Neka se završi na tome. Mrtav je”.

Bael se pojavio hramajući, sa šoufom još oko glave, ali sa velom spuštenim preko njegovih grudi. Bilo je krvi na njegovoj butini, i na vrhu jednog od njegovih preostali kopalja. “Noćni jahači i Senkin nakot beže, Kar'a'karne. Neki od mokrozemaca su se pridružili plesu protiv njih. Čak i neki od oklopljenih ljudi, iako su isprva plesali protiv nas”. Sulin je bila iza njega, spuštenog vela, sa užasnom crvenom posekotinom preko njenog obraza.

“Gonite ih koliko god da je potrebno”, reče Rand. Počeo je da korača, nije siguran kamo sve dokle je to bilo dalje od Avijende. “Ne želim da budu slobodni u selima. Drži na oku Stražu. Saznaću kasnije koji od njih su bili Rahvinovi ljudi, a koji…”. Odšetao je dalje, pričajući i ne gledajući za sobom. Uzmi ono što možeš imati.  

Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće