Poglavlje 7: Polazak

Poglavlje 7

Polazak

By 4th Dimension

Zjevajući za vrijeme ranojutarnjeg sivila, Egvena povuče sebe na svoju kobilu, a onda je morala da pametno upravlja vođicama dok je Magla poigravala pod njom. Životinja nije bila jahana nedjeljama. Aijeli ne samo da su više voljeli da hodaju, već su u potpunosti izbjegavali jahanje, iako su toristili tovarne konje i tovarne mule. Čak i da je bilo dovoljno drveta za izgradit kola, teren u Pustari noje bio gostoljubiv za točkove, što je više nego jedan torbar naučio na njegovu žalost.

Nije se radovala putovanju na zapad. Planine su sada sakrivale sunce, ali vrelina će porast za sat kad ono dovoljno poraste, i neće biti podesnog šatora za ući u sumrak. Nije bila sigurna da je Aijelska odjeća bila podesna za jahanje, takođe. Šal nošen preko glave, uvjek je radio začuđujuće dobar posao zadržavajuću sunce, ali ove ogromne suknje će joj otkriti noge do butina ako ne bude pažljiva. Plokovi su je brinuli koliko i pristojnost. Sunce na jednoj strani a ... Mjesec dana van sjedla je nebi trebao omekšat toliko. Nadala se da nije, ili će ovo biti jedno veoma dugo putovanje.

Kad je najzad smirila Maglu, Egvena je primjetila da je Amis posmatra, i podjelila je osmijeh sa Mudrom. Svo ono trčanje prošlu noć nije bio razlog zašto je i dallje bila pospana; ako išta, to joj je pomoglo da još tvrđe spava. Ona je pronašla snove druge žene prošle noći, a da proslave to sipale su jedna drugoj čaj prošle noći u snu, u Tvrđavi Hladnog Kamena, rano uveče dok su se djeca igrala među zasijanim terasama i dok je prijatan povetarac duvao niz dolinu dok se sunce tonulo.

Naravno, to nebi bilo dovoljno da joj oduzme odmor, ali toliko je likovala da kada je napustila Amisine snove, nije se zaustavila; nije mogla, ne tad, bez obzira šta je Amis rekla. Postojali su snovi svud unaokolo, iako za većinu nije nije znala gdje su. Za većinu, ali ne i sve. Melaina je sanjala kako dojenji bebu na grudima, a Bair je sanjala o jednom od svojih mrtvih muževam, obadvije su bile plave(žutokose u originalu). Bila je posebno oprezna da ne uđe u te; Mudre bi saznale za uljeza trenutno, i ona uzdrhta na pomisao šta bi joj uradila prije nego što bi je pustile da ode.

Randovi snovi su bili izazov, naravno, izazov kakav ona nebi propustila a da ne proba. Sad kad je mogla da leprša od sna do sna, kako ne bi pokušala gdje ostale Mudre nisu uspjele? Samo što pokušavanje da se uđe u njegove snove je bilo kao udaranje naprasito glavom o nevidljivi kameni zid. Znala je da snovi leže na drugoj strani, i bila je sigurna da bi mogla naći prolaz, ali nije postojalo ništa sa čime bi se moglo raditi, ništa za proučiti. Zid ničega. To je bio problem sa kim je namjeravala da se okupira dok ga ne riješi. Jednom kad se na nešto namjeri bila je uporna kao jazavac.

Svi okolni gai'shinovi su se žurili unaokolo, tovareći kamp Mudrih na mule. Uskoro, samo Aijel ili neko iskusan u traganju će moći reći da su ikada postojali šatori na tom dijelu tvrde gline. Ista aktivnost je bila i na padinama okolnih planina, a graja sa prostirala i u grad takođe. Neće svi ići, ali holjade hoće. Aijeli su natrpali ulice, a Gazda Kadirov niz kola je stajao rastegnut preko velokog trga, natovaren sa Moraininim odabranim objektima, troje bjelo obojanih kola za vodu na kraju povorke koji su ličili na ogromna burad na točkovima iza timova od dvadeset muli. Madirov sopstvena kola, na čelu kolone je bila mala bjela kućica na točkovima sa stepenicama straga i metalnim dimnjakom koji je virio iz ravnog krova. Debeli, tregovac jastrebovskog nosa, sav u svili boje slonove kosti, skinu svoj nepodesno kos šešir kad je ona projahala, njegove mračne nakošene oči nisu sudjelovale u širokom osmjehu koji je on bacio njoj.

Ona ga je hladno ignorisala. Njegovi snovi su mračni i neprijatni, ako nisu bili nepristojni takođe. Njegovu glavu bi trebalo zaroniti u bure puno plavotrnog čaja, ona pomisli mrgodno.

Priblizavajući se Krovu Djevica, ona se provlačila kroz užurbane gai'shaine i mirno stojuće mule. Na njeno iznenađenje, jedna od onih koja je utovarivala stvari Djevica nosila je crnu odjeću, ne bijelu. Žena, po visini, i posrćući pod težinom konopom uvezanim bremenom na leđima. Saginjići se dokk je prolazila sa Maglom pored da pogleda unutar ženine kapuljače, Egvena vidje Isendrino mršavo lice, znoj joj je već sipao niz obraze. Njoj je bilo drago što su joj Djevice prestale da je puštaju napolje-ili da je šalju napolje-više goli nego ne, ali je izgledalo neograničeno okrutno da je obuku u crno. Ako se već toliko znojila, ona će vjerovatno umrijetu kad zavlada dnevna jara.

Ipak, posao Far Dareis Mai nije bio njen. Avijeinda joj je to rekla nežno ali čvrsto. Adelin(en) i Enaila(en) su bile grublje povodom toga, a mršava i čvrsta, bjelokosa Djevica zvana Sulin(en) joj je čak prijetila da će je odvući Mudrama za uvo. Pored njenog truda da ubjedi Avijeindu da je prestane oslovljavati kao “Aes Sedai”, bilo je iritantno da pronađe da poslije što je hodala finom linijom nesigurnosti prema njoj, ostatak Djevica se ponašao prema njoj kao još jednoj učenici kod Mudrih. Zašto joj nisu uopšte dozvoljavali da prođe kroz vrata Krova Djevica sem ako je tvrdila da je po zadatku.

Brzina kojom je gonila Maglu kroz gužvu nije imala ništa sa prihvatanjem pravde Far Dareis Mai, ili sa neugodnom svjesnošću da su je neke Djevice posmatrale, bez sumnje sa namjeron da joj drže predavanja ako bi pomislile da ona namjerava da interveniše. To je čak malo imalo veze sa tim što nije trpila Isenru. Nije željela da razmišlja o svom pogledu na njene snove, upravo prije nego što je Kovinda (Cowinde) došla da je probudi. To su bile noćne more o mučenju, stvari koje su bile rađene ženi su natjerale Egvenu da pobjegne prestrašena, i sa nečim mračnim i zlim što se smijalo daok je gledalo kako bježi. Nije čudo što je Isendre izgledala ispijeno. Egvena tako iskočila iz sna da je Kovinda skočila unazad zato što joj je položila ruku na rame.

Rand je bio na ulici ispred Krova Djevica, noseći shoufu protiv predstojećeg sunca i kaput od plave svile sa dovoljno zlatnog veza da pristaje palati, iako je bio raskopčan dopola. Njegov pojas je imao novu kopču, doteranu stvar oblikovanu da liči na Zmaja. On je stvarno počinjao da mnogo misli o sebi, to je bilo jasno. Stojeći pored Jeade'en, njegovog pegavog pastuva, on je razgovarao sa šefovima klanova i sa nekim Aijelskim trgovcima koji će ostati u Rudeanu.

Džasin Najtel (Jasin Natael), skoro za Randovim petama, sa Harfom na leđima i držeći vođice osedlane mulekupljene od Gazda Kadira, je bio još dotjeraniji, sa srebrnim ukrasima koji su skoro sakrivali njegov crni kaput, i sa bjelom čipkom na okovradniku i manžetnama. Čak su i negove čizme bile urađene srebrom gdje su bile prevrnute kod koljena. Zabavljački plašt sa zakrpama je kvario efekat, ali zabavljači su bili čudni.

Muški trgovci su nosili caidin'sor, i iako su njihovi noževi bili manji od onih od ratnika, Egvena je znala da bi oni svi mogli da koriste koplje ako bi to bilo potrebno; imali su nešto, iako ne svi, od smrtonosne gracioznosti njihove braće koja su nosila koplja. Žene trgovci u labavim bjelim algode bluzama i punim vunenim suknjama, i šalovima, bile su lakše za primjetit. Sem Djevica i gai'shainova-i Avijende-Aijelske žene su sve nosile mnoge narukvice i ogrlice od zlata o slonovače, srebra i dragulja, neke napravljene od strane Aijela, neke kupljene, a neke opljačkane. Ipak među Aijelskim trgovcima, žene su nosile dvaput više, ako ne i više.

Uhvatila je dio onoga što je Rand govorio trgovcima. “...dajte Ogijerskim kamenorescima odriješene ruke u onome što oni rade, makar. U onoliko koliko i vi možete napraviti. Nema svrhe u pokušajima da se samo ponovo napravi prošlost.”

Tako znači, on ih je slao u stedinge po Ogijere da poprave Ruidean. To je bilo dobro. Većina Tar Valona je bila Ogijerski rad, a ondije gdje su bili ostavljeni da rade sami građevine su bile dovoljne da oduzmu dah.

Mat je već bio na svom oškopljeniku, Pipu, sa svojim šeširom širokog oboda na leđima i sa krajem onog čudnog koplja koji se odmarao na stremenu. Kao i obično, njegov zeleni kaput visoke kragne je izgledao kao da je u njemu spavao. Ona je izbjegnula njegove snove. Jedna od Djevica, veoma visoka zlatokosa žena, je dala Matu vragolasti osmijeh koji ga je izgleda postidio. I trebao je; ona je bila previše stara za njega. Egvena šmrkni. Znam veoma dobro šta je on sanjao, hvala ti mnogo! Ona jedino zauzda pored njega da potraži Avijeindu.

“On joj je rekao da ućuti, i ona je to uradila”, on joj reče kad zaustavi Maglu. On klimnu ka Moiraini i Lanu, ona u svijetlo plavoj svili, držeći vođice svoje kobile, a on u svom Zaštitničkom plaštu, držeći svog crnog ratnog konja. Lan je gledao Moirainiu pažljivo, bezizražajno kao i obično, dok je ona izgledala spremna da pukne od nestrpljenja dok je gledala Randa. “Ona mu je počela pričat zašto je ovo pogrešno za uraditi-meni je to zvučalo kao da mu to govori po stoti put-a on joj je rekao, 'Odlučio sam Moiraina. Stoj tamo i ćuti dok budem imao vremena za tebe.' Kao da je očekivao od nje da uradi kao što joj je rečeno. I ona je uradila. D li je to para što izlazi iz njenih uši?”

Njegov smijeh je bio takoav kao da mu se to sviđalo, toliko je bio zabavljen sopstvenom dovitljivosti, da ona umalo nije zgrabila saidar i naučila ga lekciju tu pred svima. Umjesto toga ona šmrknu ponovo, dovoljno glasno da mu to kaže da je to bilo za njegovu dovitljivost i njegovu zabavu. On joj je dao kos pogled postrance, i nasmija se ponovo, što nije bilo dobro za njeno raspoloženje.

Za trenutak se zagledala u Moirainu zbunjeno. Aes Sedai je uradila kao što joj je Rand rekao? Bez protesta? To je bilo kao da jedna od Mudrih posluša, ili kao da sunce izađe u ponoć. Ona je čula za napad, naravno; glasine o ogromnim psimakoji su ostavljali otiske u kamenu bile su na svačijim ustima. Ona nije mogla da vidi kakve bi to veze moglo imati sa ovim, ali pored vjesti o Šaido to je bio jedini novitet za koji je ona znala, i nedovoljan da izazove ovakakvu reakciju. Ništa je nebi moglo izazvati, od onoga čega se ona mogla sjetit. Bez sumnje bi joj Moirania rekla da to njije njena stvar, al ovako ili onako on će se brinuti. Nije voljela da ne razumije stvari.

Primećujući Avijeindu, koja je stojala na najnižoj stepenici Krova, ona povede Maglu okolo na drugu stranu gužve pored Randa. Aijelka ga je pažljivo posmatrala koliko i Aes Sedai, ali potpuno bezizražajno. Ona je nije prestajala da okreće narukvicu od slonovače na zglobu, ponovo i ponovo i ponovo, naizgled ne primjećujući. Nekako ili drugo ta narukvica je bila dio problema koje je ona imala sa njim (Somehow or other that bracelet was part of the difficulty the woman was having with him(prvi dio me potpuuno zbunjuje)). Egvena to nije razumjevala; Avijeinda je odbijala da govori o tome, i nije mogla da pita nekog drugog, ne kad bi mogla da osramoti svoju prijateljicu. Njena sopstvena plameno-izrezbarena narukvica od slonovače je bila poklon od Avijende, da ih zapečati kao blisko-sestre; njen povratni dar je bio srebrna ogrlica koji je Avijeinda nosila, za koju je Gazda Kadir tvrdio da je Kandorski obrazac(patern) zvan sniježne-pahulje. Morala je da od Moiraine traži dovoljno novca, ali to je izgledalo primjereno za ženu koja nikada neće vidjeti snijeg. Ili ga nebi vidjela da nije napuštala Pustaru; male su bile šanse da će se ona vratiti prije zime. Šta god da je narukvica značila, Egvena je bila pouzdana da će to na kraju otkriti.

“Da li ti je dobro” ona upita. Dok se naginjala sa svog visokog sjedla, njene suknje se pomjeriše dok se njene noge nisu pokazale, ali se toliko brinula za prijateljicu da jeda da je to primjetila.

Morala je da ponovi pitanje prije nego što se Avijeinda trgnula pogledala je i odgovorila. “Dobro? Naravno da mi je dobro.”

“Pusti me da pričam sa Mudrama, Avijeinda. Sigurna sam da ih mogu ubjeiti da te ne mogu tek tako....” Nije mogla sebe da natjera da to kaže, ne ovdje gdje bi gužva to mogla da čuje.

“Da li te to i dalje zabrinjava?” Avijeinda namjesti svoj sivi šal i odmahnu glavom. “Vaši običaji su i dalje veoma meni čudni.” Njene oči su odlutale na Randa kao opiljci privučeni magnetom.

“Ne dreba da ga se plašiš.”

“Ja se ne plašim nijenog čovjeka”, Avijeinda brecnu, sa očima koje su bljeskale plavo-zelenu vatru. “Ne želim nevolju među nama Egvena, ali ti nebi trebala da govoriš takve stvari.”

Egvena uzdahnu. Prijateljica ili ne, Avijeinda je bila sasvim dovoljno sposobna da pokuša da je uzvuče za uši kad je ona dovoljno uvrijedi. U svakom sličaju ona nije bila sigurna da bi ona to priznala. Avijeindin san je bio previše bolan za gledat predugo. Gola sem narukvice, koja je izgledala kao da je vuče kao da je težila stotinu funti (50 kg prevedeno ne zvuči dobro, a jopet 100 kg je previše), Avijeinda je jurila što je brže mogla preko polja naprsle gline. A iza nje je Rand išao, džin dvostruko visočiji od Ogijera na ogromnom Jeade’en, koji je polako ali neumitno je sustizao.

Ali nisi mogao da jednostavno kažeš prijateljici da laže. Egvenino lice pomalo pocrvenje, Posebno ne kad ne bi mogla da kažeš kako znaš. Ona bi mi onda počupala uši. Neću to ponovo uraditi. Preturati po tuđim snovima. Ne po Avijeindinim snovima u svakom slučaju. Nje bilo pravedno špijunirat prijateljeve snove. Ne da je ona špijunirala, ali ipak...

Gužva oko Randa je počinjala a se razbija. On se lako pope u sjedlo, a odmah zatim se pope i Najtel. Jedna od trgovkinja, žena širokog lica i plamene kose koja je nosima malo bogatstvo u zlatnom nakitu, kidanim draguljima i slonovači, oleva i onda reče. “Kar'a'karn, da li zaista namjeravaš da napustiš Trostruku zemlju zauvjek? Govorio si kao da se nikada nećeš vratiti.”

Ostali se na to zaustaviše i okrenuše se nazad. Tišina se proširi za širećim talasima žagora koji je govorio šta je bilo pitano.

Na trenutak i Rand je bio tih, gledajući unaokolo na lica koja su bila okrenuta ka njemu. Najzad on reče, “Nadam se da ću se vratiti, ali ko može znati šte se može desiti? Točak tka kako Točak želi.” On je oklijevao sa svakim okom na njemu. “Ali ostaviću vam nešto po čemu ćete me se sjećati”, on dodade, stavljajući ruku u džep svog kaputa.

Odjednom fontana pored Krova se upali, voda poteče iz usta nepodudarnuh pliskavica(?) koje su stojale na svojim repovima. Iza toga statua mladog čovjeka sa rogom podignutim ka nebu je odjednom bacala šireću lepezu, a onda dve kamene žene dalje su bacale mlazove iz ruku. U zapanjenom miru Aijeli su gledali kako su sve fontane u Rhuideanu ponovo potekle.

“Trebao sam ovo uraditi davno.” Randovo mrmljanje je nedvosmisleno bilo namjenjeno samom sebi, ali u tišini Egvena ga je mogla čuti poprilično jasno. Šikljanje stotina fontana je bio jedini drugi zvuk. Nejtel slegnu ramenima kao da nije ni manje očekivao.

To je bio Rand u koga je Egvena gledala, ne u fontane. Čovjek koji je mogao da usmjerava. Rand. On je i dalje Rand, pored svega. Ali svaki put ona kada ga je vidjela da to radi bilo je kao da je ponovo saznala da on to može ponovo. Dok je odrastala, učili su je da bi se jedino trebalo plašiti više Mračnog od muškarca koji može da usmjerava. Možda je Avijeinda upravu što ga se plaši.

Ali kad je pogledala na Avijeindu, otvoreno iznenađenje je sijalo na njenom licu; toliko vode je očaravalo Aijelku ka što bi najfinija svilena haljina možda Egvenu, ili bašta puna cvijeća.

“Vrijeme je da se maršuje”, Rand objavi, vodeći pegavkazapadno. “Svako ko nije spreman će morati da nas sustigne.” Najtel je pratio iza na muli. Zašto je Rand dopustio takvoj ulizici da ostane blizu njega?

Šefovi klanova su odmah počeli da daju naređenja, i komešanje se desetostruko uveća. Djevice i Tragači Vode jurnuše naprijed, i još više Far Dareis Maise zatvori oko Randa kao počasna straža, uzgredno zatvorivši i Najtela. Avijeinda je koračala pored Jeade’ena, odmah pored Randovog stremena, lako prateći pastuvov korak čak i u njenoj zamašnoj haljini.

Postavljajući se pored Mata, iza Randa i njegove pratnje, Egvena se namršti. Njena prijateljica je ponovo imala onaj izgled odlučnosti kao da je morala da stavi ruku u zmijsko leglo. Moram da uradim nešto da joj pomognem. Egvena nije odustajala od problema kad se na njega namjestila.

Smještajući se u svoje sjedlo, Moiraina potapša Aldijebin povijeni vrat rukom u rukavici, ali ona nije odmah slijeila Randa. Hadnan Kadir je vodio kola uz ulicu, vozeći vodeća kola lično. Ona ga je trebala natjerati da razvali ta kola i da nosi tovar kao što je natjerala ostale nalik njemu; čovjek je dovoljno bio uplašen nje, Aes Sedai, da bi to uradio. Vratnice ter'angreal su bile vezane čvrsto za kola iza Kadira, platno je bilo čvrsto zategnuto preko njega tako da niko ne može da propane kroz njih slučajno, ponovo. Duga kolona Aijela-Seia Dun, Crne Oči-koračala je sa svake stane kolone kola.

Kadir joj se pokloni sa vozačevog mjesta, ali njen pogled nastavi niz kolonu kola, sve do velikog trga koji je okruživao šumu tankih staklenih stubova, koji su već svjetlucali na jutarnjoj svetlosti. Ona bi ponijela sve sa trga da je mogla, prije nego samo mali dio koji je mogao da stane u kola. Neke stvari su bile prevelike. Kao tri tamno siva metalna prstena svaki više od dva koraka u širinu, koji su stojali na ivici i bili povezani u sredini. Spleteni kožni konop je bio opasan oko tog, da odbiju sve od ulaska bez dozvole Mudrih. Ne da je to bilo vjerovatno, naravno. Samo su šefovi klanova i Mudre stupale na taj trg sa imalo osjećaja lagodnosti; samo su Mudre dodirivale išta, a i one sa nečim približno uzdržanošću.

Nebrojene godine drugi test sa kojim su se suočavala svaka Aijelka koja je željela da postane Mudra je bio da se uđe u polje(array) bleštavih staklenih stubova, da vide isto ono što su i muškarci vidjeli. Više žena je preživljavalo nego muškaraca-Bair je rekla da je to bilo zato što su žene čvršće, Amis zato što su one preslabe da prežive bile već prosijane prije nego što se dosegne ova tačka-ali to nije bilo potpuno sigurno. One koje su preživjele nisu bile obilježene. Mudre su tvrdile da su samo za muškarce bili potrebni vidljivi znakovi; za ženu, to da je živa bilo je dovoljno.

Prvi test, prvo prosijavanje, prije čak bilo kakvog učenja, je bilo da je prođe kroz jedan od onih tri prstena. Kroz koji nije bilo bitno, ili je izbor bio stvar sudbine. Taj korak je naizgled proveo kroz njen cijeli život više puta, njena budućnost raširena pred njom, sve moguće budućnosti bazirane na bilo kojoj odluci koju bi ona mogla da donese u ostatku njenog života. Smrt je bila moguća u tim takođe; neke žene nisu mogle da se suoče sa budućnošću ništ bolje nego ostale što se nisu mogle suočiti sa prošlošću. Bilo je previše svih mogućih budućnosti da bi ih mozak zadržao, naravno. One su se ipretumbale i izblijedjele većinom, ali žena je dobila osjećaj za stvari koje će se dogoditi u njenom životu, šta e mora dogoditi, šta bi se moglo dogoditi. Obično je čak i to bilo skriveno dok momenat nebi došao. Ne ipak uvjek. Moriania je prošla kroz jedan od tih prstenova.

Kašičica nade i šoljica očaja, ona je mislila.

“Ne volim da te ovakvu gledam”, Lan reče. Sa Mandarbovih leđa i sa sopstvenom visinom, on je nju odozgo gledao, uznemirenje je narubilo uglove njegovih očiju (disquiet creasing the corners of his eyes). Za njega to je bilo kao blizu suza frustracije nekog drugog.

Aijeli su tekli sa obije strane njihovih konja, i gai'shain sa tovarnim životinjama. Moiraina je uzdrhtala kada je shvatila da su Kadirova kola sa vodom već prošla; nije primjetila da je piljila toliko dugo u trg.

“Kakvu?” ona upita, okrećući kobilu da bi se pridružila gužvi. Rand i njegova pratnja su već bili u gradu.

“Zabrinutu”, on reče tupo, sada nije bilo nikakvog izraza na tom kamenom licu. “Uplašenu. Nikad te nisam vidio uplašenu, ne kad su nas jurile rulje Troloci i Midrialia, ni kad su saznala da su Izgubljeni slobodni i da Samael samael samo što ne sjedi nad nama. Da li kraj dolazi?”

Ona se trgnu, i odmah zaželje da nije. On je gledao naprijed ravno preko njegovog pastuva ušiju, ali njemu nikad ništa nije promicalo. Ponekad bi pomislila da on može da vidi kako list pada iza sebe. “Da li misliš Tarmon Gai'don? Crvenoptica (redbird) u Selesinu zna koliko i ja. Svjetlost poslala, ne dok su svi pečati cijeli.” Par koji je ona imala bili su u jednom od Kadirovih kola takođe, svaki upakovan u kutiju napunjenu vunom. Različita kola od onih u kojim su bila crvenokamena vrata; ona se potarala da je to tako.

“Na šta bih drugo mogao da mislim?” on upita polagano, i dalje je ne gledajući, tjerajući je da zažali što se nije ugrizla za jezik. “Postala si-nestrpljiva. Sjećam se kad si mogla da čekaš nedjeljama za neku sitnu informaciju, za jednu riječ, bez da pomjeriš prstom, ali sad-” On je tada pogledao, plavooki pogled koji bi zaplašio većinu žena. I većinu muškaraca takođe. “Zakletva koju si dala dječaku, Moiraina. Šta to se pod Svetlom desilo?”

“On se sve više udaljavao od mene Lane, a ja moram da budem pored njega. Njemu je potrebno bilo kakvo vođenje koje mu ja mogu dati, i uradit ću sve sem djeljenja postelje sa njim da se postaram da on to dobije.” Prstenovi su joj rekli da bi to bila katastrofa. Ne da je ona ikad o tome razmišljala-sama ideja je šokirala!-ali u prstenovima to je bilo nešto što bi ili će razmatrati u budućnosti. To je bila mjera njenog rastućeg očaja, nema sumnje, i u prstenovima je vidjela da bi to donijelo propast svemu. Željela je da se sjećala kako-postojali su ključevi za Randa al'Tora u bilo čemu što bi mogla naučiti o njemu-ali jedino jednostavna činjenica propasti je ostala u njenom umu.

“Možda će to pomoći da ti poniznost poraste, ako ti on naredi da mu doneseš papuče ili mu upališ lulu.”

Ona ga pogleda. Da li bi to trebala biti šala? Ako je to nije bila zanimljiva. Nikad nije otkrila da poniznost služi dobro u bilo kojoj situaciji. Siujan je tvrdila da to što je odrasla u Sunčevoj Palati u Karhijenu je urezalo aroganciju duboko u Moirainine kosti, ondije gdje je ona čak i nije mogla vidjeti-nešto što je ona čvrsto poricala-ali iako je Siujan bila ćerka Tirskog ribara, ona je mogla da odgovori bilo kojoj kraljici pogled pogledom, a njoj je arogancija značila protivljenje njenim planovima.

Ako je Lan pokušavao šale, koliko god slabe i pogrešne, on se mjenjao. Skoro dvadeset godina on je nju slijedio, i spasio joj je život više puta nego što se brinula da broji, često rizikujući sopstveni. Uvjek je on malo cijenio svoj život, jedino važan zato što ga je ona trebala; neki su govorili da se on udvarao smrti kao što se mladoženja udvarao nevjesti. Ona nikad nije imala njegovo srce, i nikad nije osjetila ljubomoru prema ženama koje su se izgleda gacale pred njega. Dugo je tvrdio da nema srce. Ali je našao jedno prošle godine, našao ga je kad je jedna žena ga je zavezala i okačila oko svog vrata.

On je to poricao naravno. Ne svoju ljubav prema Ninevei al'Meari, jednom Mudrosti u Dve reke a sada Prihvaćenom Bele Kule, već da će je ikada imati. On je ima samo dve stvari govorio je, mač koji se ne može salomiti i rat koji se ne može završiti; i on nikada nebi poklonio to svojoj nevjesti. Za to se Moiraina postarala, iako on neće znati za to dok se to ne dogodi. Ako bi saznao za to, on bi najvjerovatnije pokušao da promjeni stvari, tvrdoglavo koliko on može.

“Ova suva zemlja je izgleda sasušila tvoju sopstvenu poniznost, al'Lane Mandrogane. Trebala bi naći nešto vode da bi ona ponovo porasla.”

“Moja poniznost je zaoštrena do oštrosti brijača”, on joj reče suvo. “Ti joj nikad ne dopuštaš da otupi.” Vlažeći bjelu maramu vodom iz svoje kožne flaše za vodu, on joj doda vlažnu tkaninu. Ona je zaveže oko slepoočnica bez komentara. Sunce je počelo da se diže iznad planina iza njih, užarena lopta istopljenog zlata.

Široka kolona izvijala se uz pusti Čaendaer (Chaendaer), njen kraj i dalje u Ruideanu dok je početak bio na vrhu, a onda dolje u grube brdovite ravni sa prošarane kamenim šiljcima i (buttes) ravnog vrha, od kojih su neki bili prošarani sa crvenom ili oker kroz sivo i braon. Vazduh je bio tako čist da je Moiraina mogla vidjeti miljama u daljinu, čak i ka su se spustili sa Čaendaera. Veliki prirodni lukovi se povukoše, i u svakom pravcu nazubljene planine su se vidjele. Suve vododerine i prazne pukotine retko prošarane sa niskim trnovitim žbunjem i bezlisnim bodljikavim biljkama. Rijetko drveće čvornovato i zakržljalo, obično je nosilo bodlje i trnove takođe. Sunce je ovo pravilo pećnicom. Tvrda zemlja koja je oblikovala tvrde ljude. Ali Lan se nije jedini menjao, ili bio promenjen. Željela je da vidi šta će Rand napraviti od Aijela na kraju. Postojalo je dugo putovanje pred njima, za sve.

Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće