Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće

Poglavlje 8

Eh završih ja i ovz srednju školu

Preko granice

4th Dimension

Držeći se za prečku na zadnjem dijelu odskačućih kola, Ninivea je koristila jednu svoju ruku za sebe a drugu za svoj slamnati šešir dok je gledala iza njih kako pobješnjela pješčana oluja nestaje iza njih u daljini. Široki obod šešira joj je zasenčivao lice u jutarnjoj vrelini, ali povetarac generisan kotrljajućom brzinom kola je bio dovoljan da joj ga odnese sa glave čak i pored crvene marame koja je bila vezana pod njenom bradom. Brežuljkasta travnata ravan sa povremenim šipražjima je promicala pored njih, trava je bila suva i rijetka pri kasno ljetnjoj vrelini; prašina podignuta točkovima kola zaklanjala joj je pogled donekle, i tjerala je da kašlje. Bjeli oblaci na nebu su lagali. Nije bilo kiše otkad su napustili Tančiko, nedjeljama ranije, i prošlo je nešto vremena otkada je ovaj široki put imao saobraćaj kola koji ga je nekad držao dobro nabijenim.

            Izgleda da niko nije izjahavao iz onog čvrstog zida od braon, što je bilo dobro. Pobješnjela je na razbojnike koji su pokušali da ih zaustave u ovoliko blizu bjekstva iz ludosti Tarabona, i sem ako je bjesna, ona nije mogla da osjeti Istinski izvor, a kamoli usmjerava. Čak i bjesna, bila je iznenađena što je uspjela da podigne toliku oluju; jednom kada se podigla punom snagom, imala je svoju ćud. Elejna je bila zapanjena veličinom nje takođe, iako srećom to nije rekla Tomu ili Džuilinu. Ali čak i ako se njena snaga povećavala-njene učiteljice iz Tar Valona su rekle da će rasti, i sigurno nijedna od njih je bila dovoljno jaka da pobjedi jednu od Izgubljenih kao što je ona uradila-čak i sa tim, ona je i dalje imala to ograničenje. Da se ijedan razbojnik pojavio, Elejna bi morala da se postara za njih sama, a ona nije to željela. Njen prijašnji bijes je nestao, ali ona se pripremala za još jedan prinos.

            Nezgrapno se penjući preko platna koje je bilo zakačeno preko njihovog tovara buradi, ona posegnu ze jednim od buradi sa vodom koji su bili vezani sa strana kola zajedno sa kevčezima njihiovim stvarima i namirnicama. Trenutno joj je šešir pao i držao se samo maramom. Njeni prsti su samo mogli da dotaknu obod bureta, sem ako bi pustila konop za koji se držala drugom rukom, a kako su kola poskakivala, to bi je vjerovatno odbacilo na nos.

            Džulin Sandar je vodio dugonogog smeđeg uškopljenika koga je on jahao-Zabušant je bilo neverovatno ime koje je on nadjenuo životinji-blizu kola, i posegnu je da joj doda jednu od kožnih čuturica koje su visile sa strane njegovog sjedla. Ona je pila zahvalno, iako ne graciozno. Viseći kao grozd grožđe na čokotu po vjetru, prosula je onoliko vode po svojoj sivoj haljini koliko i niz grlo.

            To je bila odgovarajuća haljina za trgovca, visokog okovratnika, fino istkana i dobro sašivena ali i dalje jednostavna. Pribadača na njenim grudima, mali krug tamnog (garnets) u zlatu, je možda bila malo previše za trgovca, ali to je bio poklon od panaraha Tarabona, zajedno sa ostatkom nakita, mnogo vrijednijeg, sakrivenog u udjeljku ispod vozačevog sjedišta. Ona je to nosila da bi sebe podsjetila da i čak žene koje sjede na tronovim je potrebno uhvatit za okovratnik i protrest. Ona je imala malo više simpatija za Kulinu manipulaciju kraljeva i kraljica sada kada je imala posla sa Amatherom.

            Pretpostavljala je da je Amathera mislila da ih poklonima potkupi da odu iz Tančika. Ta žena je bila spremna da im kupi brod kako oni nebi ostali tamo ni sat više nego što je potrebno, ali niko nije bio spreman da proda. Nekoliko brodova preostalih u luci Tančika koji su bili pogodni za više od priobalne vožnje su bili zakrčeni izbjeglicama. Pored toga brod je bio očigledan put, najbrži za otić, a i Crni Ađah bi mogao tražiti nju i Elejnu, poslije onoga što se desilo. One su bile poslate da love Aes Sedai koje su Prijatelji Mraka, a ne da budu zaskočene od strane njih. Zato kola i dugi put preko zemlje rascjepane građanskim ratom i anarhijom.. Počinjala je da žali što je insistirala na izbjegavanju brodova. Ne da će ona to ikada priznati ostalima.

            Kada je pokušala da vrati čuturu Džulinu, on odmahnu. Tvrd čovjek, naizgled izrezan od nekog tamnog drveta, njemu nije baš bilo udobno na konju. On je njoj izgledao smiješno; ne zbog njegovog očeglednog bolesne lakoće u sjedlu, već zbog smiješnog crvenog Tarabonerskog šešira koji je on počao nositi na svojoj ravnoj crnoj kosi, to je bila kupasta bezobodna stvar, visoka i ravnog vrha. Nije se slagala sa njegovim tamnim Tairenskim kaputom, koji je bio izak na struku a iznad blještav. Ona je mislila da se to nebi slagalo sa ničim. Po njenom mišljenju on je izgledao kao da nosi kolač na glavi.

            To je bilo trapavo prevlačenje ostatak puta naprijed sa kožnom čuturicom u jednoj ruci i njenim šeširom koji je lepršao, i to je klela Tirskog hvatača lopova-Nkad lopolovac,ne on!-Toma Merlina-Razmetljivi zabavljač!-i Elejnu od kuće Trankard, Kćerku nasljednicu Andora, koju bi samu trebalo uhvatit za vrat i protresti!

            Namjeravala je da sklizne na sjedište između Toma i Elejne, ali je zlatokosa djevojka bila priljubljena uz Toma, sam njen slamnati šešir joj je visio na leđima. Ona se držala za ruku budale bjelih brkova kao da se plaši da će pasti. Zategnutih usta (na govoreći ništa?), Ninavea je morala da se zadovolji sa Elejninom drugom stranom. Blo joj je drago što joj je kosa ponovo bila u jednoj pravoj pletenici debljine zgloba koja je visila joj do struka; mogla je sad da je cimne umjesto da udari Elejnu u uvo za nju(?). Djevojka je izgledala dovoljno razborita, ali nešto joj je izgleda pomrsilo um u Tančiku.

            “Više nas ne slijede”, Ninavea objavi, namještajući svoj šešir na mjesto. “Možeš da usporiš ovo stvar sada Tome.” Mogla je to povikat straga te nebi morala da se vere preko buradi, ali slika sebe kako odskače unaokolo i govori im da uspore je zaustavila. Nije voljela da pravi budalu od sebe, a još manje je voljela da je drugi tad vide. “Stavi taj šešir”, ona reče Elejni. “Ta tvoja svetla koža neće izdržati ovo sunce zadugo.”

            Kao što je poluočekivala, djevojka je ignorisala njen prijateljski savjet. “Ti voziš inzvarendno”, Elejna reče dok je Tom povlačio uzde, usporavajući četvorku konja na hod. “Vladao si svakim minutom.”

            Visoki žičasti čovjek je pogleda, žbunaste bijele obrve su se trzale, ali sve što je rekao bilo je, “Imamo još društva ispred nas, dijete.” Pa možda nije bio tolika budala.

            Ninavea pogleda, i vidjela je jahaću kolonu u sniježno bjelim plaštovima koja im se približavala prko sledeće uzvišice, možda pedesetak ljudi u uglancanom oklopu i sa blistavim kupastim kacigama, koji su pratili isto toliko teško natovarenih kola. Djeca Svijetla. Odjednom je bila veoma svjesna kožne vrpce koja joj je visila oko vrata ispod haljine, i dva prstena koji su visili između grudi. Lanov teški pečatni prsten, prsten kraljeva izgubljenog Malkiera, nebi ništa značio Belim Plaštovima, ali ako bi vidjeli prsten Valike Zmije...

            Glupa ženo! Neće vjerovatno, sem ako ne odlučiš da se svučeš!

            Užurbano ona baci pogled na svoje saputnike. Elejna nije mogla da prestane da bude prelijepa, a sad kada je pustila Toma i dok je ponovo vezivala maramu koja joj je držala šešir, njeno držanje je bilo primjerenije tronskoj sobi nego trgovačkim kolima, ali pored što je bila plava njena haljina se nije razlikovala od Ninaveine. Ona nije nosila nikakav nakit; nazvala je Amatherine darove “gizdavim”. Ona može proći; ona je ovo uradila već pedeset puta od Tančika. Jedva. Samo što je ovo bio prvi susret sa Belim Plaštovima. Tom u debeloj braon vuni, mogao je biti jean od hiljada čvornovatih, sjedokosih ljudi koji su radili sa kolima. A Džulin je bio Džulin. On je znao kako da se ponaša, iako je izgledao kao kao da je želo da je čvrsto sa nogama na zemlji, sa njegovom palicom i mačolomcem koje je nosio za pojasom, raije nego na konju.

            Tom povede kola sa strane puta i zaustavi se kad nekoliko Belih plaštova se odvoji od čela kolone. Ninavea namjesti osmijeh dobrodošlice. Nadala se da nisu odlučili da su im potrebna još jedna kola.

            “Svjetlost te obasjala Kapetane”, ona reče čovjeku sa uskim licem koji je očigledno bio vođa, jedino on nije nosio koplje sa metalnim vrhom. Nije imala pojma koji čin su dva čvora značila na grudima njegovog ogrtača, odmah ispod sunca koje su oni svi nosili, ali po njenom iskustvu muškarci će prihvatiti bilo kakav kompliment. “Drago nam je što vas vidimo. Pljačkaši su pokušali da nas opljačkaju nekoliko milja iza, ali pješčana oluja se pojavila kao čudo. Umalo smo pob-”

            “Ti si trgovac? Malo trgovaca su izašli iz Tančika već neko vrijeme.” Čovjekov glas je bio grub kao i njegovo lice, a ono je izgledalo kao da je sva radost bila otkuvana sa njega prije nego što je napustio kolijevku. Sumnja je ispunjavala njegove tamne, duboko usađene oči; Ninaeva nije sumnjala da je i to bilo stalno, takođe. “Gdje idete, sa čim?”

            “Nosim boje, Kapetane.” Trudila se da održi osmijeh pod prodornim netrepćićim pogledom; bilo je olakšanje kad je pomjerio svoj pogled na ostale. Tom je radio dobro pretvarajući se da mu je dosadno, samo kolski vozač koji će biti isplaćen zaustavili se oni lji se kretali, a Džulin iako nije skinuo onaj smiješni šešir kao što bi nekad uradio, makar je izgledao ništa više no površno zainteresovan, najamljeni čovjek koji nema ništa da sakrije. Kad pogled Belog plašta pade na Elejnu, Ninavea osjeti kako se druga žena ukrućuje, te nastavi. “Tarabonske boje. Najbolje ne svijetu. Mogu za njih da dobijem dobru cijenu u Andoru.”

            Na signal od kapetana-oli šta god da je on bio-jedan od Belih plaštova dojaha o zadnjeg dijela kola. Presjecajući jedan od konopa sa svojim bodežom, on pomjeri nešto platna dovoljno da izloži tri ili četri bureta. “Žigosani su 'Tančiko', poručniče. Ova ovdje kaže 'crvena'. Da li želite da otvorim nekoliko?”

            Ninaeva se nadala da oficir Belih Plaštova shvati brigu na njenom licu na pravi način. Čak i bez da je gleda, ona je mogla prosto da osjeti Elejnu koja je željela da prekori vojnika zbog manira, ali bilo koji pravi trgovac bi bio zabrinut da mu ne izlože boje spoljašnjim uslovima. “Ako biste mi pokazali onu koje želite da otvorim, Kapetane, biću veoma srećna da to sama uradim.” Čovjek nije pokazivao bilo kakav odgovor, na laskanje ili na ponudu za saradnju. “Burad su zapečaćena da nebi propuštala prašinu i vodu, vidite. Ako se poklopac bureta razbije, nikad ga neću uspijet opet pokrit voskom ovdje.”

            Ostatak kolone ih je stigao i počeo da prolazi u oblaku prašine; vozači kola bili su grubo odjeveni, neopisivi (nondescript) ljudi, ali vojnici su jahali kruto uspravno, njihova metalna koplja su sva stojala pod istim uglom. Čak i sa znojem na licu i uprljani prašinom, oni su izgledali kao tvrdi ljudi. Samo jedan vozač pogleda Ninaevu i ostale.

            Poručnik Belih Plaštova odmahnu prašinu sa lica sa jednom rukom u rukavici, a onda pokaza čovjeku da se vrati od kola. Njegove oči nika nisu napustile Ninaevu, “Vi dolazite iz Tančika?”

            Ninaeva klimnu, slika i prilika saradnje i otvorenosti. “Da, Kapetane. Tančiko”

            “Koje su vijesti imate iz grada? Postojale su glasine.”

            “Glasine, Kapetane? Kada smo otišle postojalo je malo reda. Grad je bio pun izbjeglica, i okolina pobunjenika i bandita. Trgovina teško da postoji.” To je bila istina, čista i jednostavna. “Zbog toga će ove boje dosegnuti dobru cjenu. Neće biti više pristupačnih Tarabonskih boja poprilično dugo, mislim.”

            “Ne zanimaju me izbjeglice, trgovina ili boje, trgovkinjo (kako ovo da kažem)”, oficir reče ravnim tonom. “Da li je Adrik i dalje bio na tronu?”

            “Da Kapetane.” Očigledno, glasina je kolala da je neko zauzeo Tančiko i zamenio Kralja, a možda je i neko to uradio. Ali ko-jedan od pobunjeničkuh lordova koji se borio protiv ostalih kao i sa Andrikom, ili Zmajozakleti koji su se zakleli Ponovorođenom Zmaju bez da su ga ukada vidjeli? “Andrik je bio i dalje kralj, a Amathera i dalje Panarah, kada mo otišle.”

            Njegove oči su govorile da bi ona mogla da laže. “Priča se da su vještice iz Tar Valona bile umješane. Dali ste vidjele ijednu Aes Sedai ili ste čuli za njih?”

            “Ne, Kapetane”, ona reče brzo. Prsten Velike Zmije je bio kao topao pri njenoj koži. Pedeset Belih Plaštova, ublizini. Pješčana oluja im nebi ovaj put pomogla, i svejedno, iako je pokušavala da to porekne, bila je više preplašena nego bjesna. “Obični trgovci se ne mješaju sa tom sortom.” On klimnu, a ona rizikova da doda jedno pitanje. Bilo šta samo da promjeni temu. “Ako smijem Kapetane, da li smo već ušle u Amadiciju?”

            “Granica je pet milja istočno”, on izgovori. “Za sada. Prvo selo u na koje naiđete biće Mardesin (Mardecin). Pokoravajte se zakonima, i bićete dobro. Postoji garnizon Djece tamo.” On je zvučao kao da će taj garnizon provesti svo vrijeme starajući se da se one pokoravaju zakonu.

            “Da li ste došli da pomjerite granicu?” Elejna upita naglo i staloženo. Ninavea bi je zadavila.

            Duboke, i sumnjičave oči se pomjeriše na Elejnu, i Ninivea reče užurbano, “Oprostite joj moj Lorde Kapetane. Djevojčica moje najstarije sestre. Ona misli a se rodila kao gospođa, i ne može da se drži podalje od momaka pored toga. Zbog toga je njena majka je meni poslala.” Elejnina zapanjenost je bila savršena. Bila je takođe veoma vjerovatno veoma prava. Ninavea je pretpostavljala da nije morala da doda to za momke, ali izgledalo je da se uklapa.

            Beli plašt ih je posmatrao još trenutak, a onda reče, “Lord Kapetan Komandant šalje hranu u Tarabon. U suprotnom, imali bismo Tarabonsku gamad preko granice koja bi krala bilo šta što bi mogli da žvaću. Hodaj u Svjetlu”, on doda prije nego što se okrenu svog konja o odgalopira do čela kolone. To nije bio ni predlog ni blagoslov.

            Tom potjera kola čim je ofocir pošao, ali svi su sjedjeli tiho, sem kašljanja, dok nisu bili poprilično daleko od poslednjeg vojnika i van prašine drugih kola.

            Popivši nešto vode da nakvasi grlo, Ninevea doda flašu sa vodom Elejni. “Šta si namjeravala tamo?” upita. “Nismo u tronskoj sobi tvoja majke, a ni tvoja majka nebi to podržala svejedno!”

            Elejna isprazni ostatak kožne flaše prije nego što se udostoji da odgovori. “Ti si puzala, Ninavea.” Ona povisi svoj glas, ismejavajući ulagivanje. “Ja sam veoma dobra i poslušna, Kapetane. Da li bi mogla da poljubim vaše čizme, Kapetane?”

            “Mi treba da smo  trgovci, ne prerušene kraljice!”

            “Trgovci ne moraju biti ulizice! Srećna si što nije pomislio da smo pokušavale da nešto sakrijemo, ponašajući se tako uslužno!”

            “Oni ne gledaju niz nos Bele plaštove sa pedeset kopljanika, takođe! Ili si mislila da bismo mogle da ih savladamo sve njih uz pomoć Moći, ako zatreba?”

            “Zašto si mu rekla da ne mogu sa se odvojim od momaka? Nije bilo potrebe za tim Ninavea!”

            “Bila sam spremna da mu kažem bilo šta što bi ga natjeralo da ode i ostavi nas na miru! A ti-!”

            “Obadvije ućutite”, Tom zalaja(?barked) odjednom, “prije nego što se vrate da vide koja od vas dvije ubija drugu!”

            Ninavea sa čak i okrenu na drvenom sjedištu da pogleda iza prije nego što je shvatila da su Beli Plaštovi bili predaleko da ih čuju čak i da su vikale. Pa možda su bili. Nije joj pomoglo što je Elejna uradila isto to.

            Ninavea čvrsto zgrabi svoju pletenicu i pogleda Toma, ali Elejna se pripi uz njegovu ruku i skoro da je progugutala, “Ti si u pravu, Tome. Žao mi je što sam podigla moj glas.” Džulin ih je gledao postrance, pretvarajući se da ih ne gleda, ali je bio dovoljno pametan da ne primakne konja dovoljno blizu da postane dio toga.

            Puštajući svoju pletenicu prije nego što je uščupa iz korjena, Ninavea namesti svoj šešir i sjede gledajući pravo naprijed preko konja. Šta god da je ušlo u djevojku, bilo je vrijeme da je to napusti.

            Samo po jedan visoki stub sa svake strane puta obilježavao je granicu između Tarabona i Amadicije. Nije bilo saobraćaja na putu sem njih. Brda postepeno postaše visočija, ali inače krajolik ostade isti, braon trava i šipražje sa po nekoliko zelenih listova osim na boru ili kožolistu ili na ostalom zimzelenju. Kamenom ograđnema polja i slamom pokrivene kuće bile su rasute po padinama i dolinama, ali su imale izgled napuštenosti. Dim se nije dizao iz dimnjaka, ljudi nisu radili na usevima, nije bilo ovaca ili krava. Ponekad nekoliko kokošaka se češalo po poljima pored puta, ali bi pobegle, jer su podivljale, kad bi se kola približila. Garnizon Belih Plaštova ili ne, izgleda da niko nije bio voljan da rizikuje Tarabonske razbojnike ovoliko blizu granice.

            Kada se Maradesin pojavio, sa vrha jednog brežuljka, sunce je i dalje imalo dosta da se popenje do zenita. Grad ispred njih je izgledao preveliki da bi se zvao selo, skoro milju u širinu, raskrečen preko malog potoka sa mostom između dva brda, sa kućama pokrivenim jednako slamom i škriljcem, i sa popriličnom vrevom na širokim ulicama.

            “Treba da kupimo namirnice”, Ninavea reče, “ali moramo da budemo brzi. Možemo preći još dosta prije mraka.”

            “Umorni smo, Ninaeva”, Tom reče. “Od prvog svjetla do zadnjeg svakog dana skoro mjesec dana. Jedan an odmora neće mnogo promjeniti u tome da ćemo dosegnuti Tar Valon.” On nije zvučao umorno. Vjerovatnije je želio da svira harfu ili flautu u jednoj od krčmi te da mu ljudi kupuju vino.

            Džulin najzad dojaha do kola, i doda, “Dobro bi mi došao dan na nogama. Neznam dali je ovo sjedlo ili to sjedište gore.”

            “Mislim da bi trebali potražit gostionicu”, Elejna reče gledajući Toma odozdo. “Imala sam savim dovoljno spavanja pod kolima, a i željela bih da slušam tebe kako pričaš priče u javnoj sobi.”

            “Trgovci sa jednim kolima su jednva nešto bolji od torbara”, Ninaeva reče oštro. “Oni ne mogu da priušte gostionicu u ovakvim gradovima.”

            Nije znala da li je to istina ili ne, ali uprkos njenoj sopstvenoj želji za kupanjem i čistim čaršavima, nije namjeravala da pusti da djevojci uspije sa usmjeravanjem predloga Tomu. Nije svatila prije nego što su joj riječi napustile usta da se složila sa Tomom i Džulinom. Jedan dan neće da naškodi. Dugačak je još put do Tar Valona.

            Žalila je što nije insistirala na brodu. Sa brzim brodom, rakerom Morskog Naroda, nogle su stiću u Tir za trećinu onoga što im je trebalo da pređu Tarabon, sve dok je bilo dobrih vjetrova, a sa pravim Vjetrotragačem Atha’an Mierea to nebi bio problem; ona ili Elejna bi se za to postarale. Tirci znaju dasu ona i Elejna bile Randove prijateljice, i ona je očekivala da su oni i dalje punili kante znojem na samu pomisao da uvrijede Ponovorođenog Zmaja; oni bi im nabavili kočiju i pratnju za put do Tar Valona.

            “Nađi nam mjesto za logor”, ona reče nevoljno. Trebala je insistirati na brodu. Mogle su već biti u Kuli do sada.

Predhodno : Nazad na Sadržaj : Sledeće